Hajka na Thompsonovu pjesmu
Mrzitelji kažu da pjesma „Lijepa li si“ poziva na mržnju „koja predstavlja neprihvatljivu agresiju“
Nakon što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović maknula bistu Josipa Broza Tita iz svog ureda, nema tjedna, a da netko ne viče da se u Hrvatskoj „budi fašizam, NDH“, a time i „ustaški pokret“. Ne, u Tita se ne smije dirati! To misle i govore ekstremni ljevičari, koji su iznimno dobro živjeli u vrijeme komunizma, zahvaljujući i pljuvanju po svemu što hrvatski diše. Do početka devedesetih godina, tj. do stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, o njemu se pisalo samo hvalospjevno. Tko je drukčije napisao ili mislio, završio bi u nekom od zatvora, kao nacionalist. Voljeti Hrvatsku bilo je zabranjeno! Međutim, došla je srpska agresija, oko 15 tisuća ljudi je dalo živote za samostalnu Hrvatsku, ali kako je vrijeme odmicalo nakon smrti dr. Franje Tuđmana, tako su se počeli buditi komunistički „stvorovi“ i na „krilima“ SDP-a (nasljednika Saveza komunista) opet nas vraćati u doba Brozove diktature. Zar i u Titovo vrijeme nije bilo „ili mi ili oni“. Tu uzrečicu prihvatio je i predsjednik bivših komunista Zoran Milanović. Drugi su pak njegovi istomišljenici počeli pitati: a gdje su vam dokazi da je Tito bio zločinac? Dokaza na sreću ima kao u „šumama lišća“, ali s obzirom da je u Hrvatskoj i dalje više onih koji ne žele ovu i ovakvu Hrvatsku, ti nas „balvani“ relativno često i nadglasaju. A u prilog im ide i dobro poznata hrvatska šutnja. Naime, samo se rijetki usude progovoriti i prosvjedovati protiv ove mržnje, uvreda i kleveta, a među njima su i hrvatski branitelji, koji ne daju da se pljuje po onome što je stvoreno u krvi.
Hrvatska je zakasnila s lustracijom (iako nikad nije kasno). U svim važnim i bitnim službama, tvrtkama i državnim institucijama sve „vrvi“ od onih koji su žarili i palili u vrijeme komunizma. Za one u SDP-u i sličnim političkim strankama barem znaš tko su i što su, ali tko je dobar dio onih koji na reveru kaputa ističu značku s hrvatskom zastavom, odnosno je li se tko zapitao: gdje su oni bili i što su radili do 1990.?
Kad je završio obrambeni hrvatski Domovinski rat, vjerovali smo da će povijest pisati – povjesničari, kad tamo, u većini slučajeva pišu je isti oni koji su pisali i objavljivali knjige o Titu i partiji. Može li onaj tko iza sebe ima pedeset ili stotinu knjiga o veličanju komunizma raditi i dalje taj posao, kao da se ništa nije dogodilo?
U vrijeme Josipa Broza, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU), falsificirala je hrvatsku povijest. To joj je bila glavna zadaća. Naime, ima li ijedna enciklopedija iz tog vremena koja se danas bez problema jednostavno može ponovno (pre)tiskati? Nema! U Krležinim enciklopedijama nije bilo mjesta za Hrvate, odnosno pisalo se samo o Titovim zaslugama. Šutjelo se o partizansko-komunističkim zločinima, poglavito nakon 1945. U školskim udžbenicima tekstovi nisu smjeli isticati ljubav prema svojoj, hrvatskoj Domovini. Postojala su i postoje dvostruka mjerila. Loše strane se prešućuju, a dobre se uzdižu. Tko u životu nema ili nije imao i jedno i drugo?