Uostalom, ima vremena u životu čovjeka i naroda kad je šutnja itekako rječit govor

Gospodine Hitrec, 28. veljače se napunilo 30 godina od kako ste s još devetoricom časnih Hrvata, predvođeni dr. Franjom Tuđmanom, sudjelovali na Tribini Društva hrvatskih književnika u najavnom nastupu Hrvatske demokratske zajednice. S vremenskim odmakom, kako Vam se danas čine ti trenutci? Vjerujem da su duboko urezani u Vaše sjećanje?

Možda treba malo objasniti, za one koji ne pamte. Taj je događaj imao predigru na izvanrednom plenumu Društva književnika, kada smo odlučno odbacili podmukli amandman na odredbu o jeziku u tadanjem Ustavu SR Hrvatske. Govorio je, uz nas dvadesetak, i Franjo Tuđman, od osamdeset i osme i on opet član Društva, reagirao na opasnu tezu aktualnog sekretara za obrazovanje i kulturu da mi Hrvati moramo popustiti Srbima oko jezika jer imamo hipoteku. Tuđman je odbacio i pomisao da hrvatski narod ima bilo kakvu hipoteku. Bio je vrlo uzbuđen, ali i vrlo zadovoljan kada je vidio i čuo da hrvatski književnici nastupaju bez petlje, unisono, poneki i radikalno ne samo u pitanju hrvatskoga jezika nego i opće političke situacije. Jedan od tih, uz Joju Ricova bio sam i ja, poručio sam komunistima da se skinu dok je vrijeme. Tako sam prvi put došao u kontakt s Tuđmanom, u pauzi je tražio od Dubravka Horvatića da se upoznamo, da uđem u njegov inicijativni krug, o kojemu sam malo znao. Uz to, vidjevši atmosferu na plenumu, dr. Tuđman je vjerojatno u tom trenutku procijenio da je Društvo književnika najbolje mjesto za javni istup novoga političkog organizma i točno je odlučio, budući da je Društvo (tada u službenom genitivu zvano Društvo književnika Hrvatske) na stanovit način svršetkom osamdesetih postalo snažna neformalna oporbena stranka, pod vodstvom predsjednice Marije Peakić.
U veljači 1989. Marija Peakić više nije bila predsjednica, morala se povući pred strahovitim pritiskom vlasti, pa je kao v.d. predsjednika uskočio veliki naš pjesnik Slavko Mihalić. Riskantnu ulogu voditelja tribine na kojoj će biti predstavljena Hrvatska demokratska zajednica preuzeo je Stipe Čuić. Upućen je javni poziv sa zaglavljem Društva, „štovanim drugaricama i drugovima“, u kojemu su navedeni i članovi inicijativnoga kruga, abecednim redom: Balen, Brozović, Donat, Gabelica, Gamulin, Grgec, Hitrec, Horvatić, Jurica, Šegedin, Šeks, Šešelj i Tuđman. (Neki od njih nisu došli 28. veljače, barem ih ja nisam vidio, u svakom slučaju petorica se nisu „izložila“.) Ja sam ponešto zakasnio na taj povijesni skup, možda me je Tuđman već bio otpisao, pa je bio vrlo zadovoljan kada je vidio da sam se ipak probio kroz mnoštvo koje je do zadnjega mjesta, sjedeći i stojeći, ispunilo cijeli prostor na tadanjem Trgu Republike br. 7, stajali su ljudi na hodnicima, stajali i na stubama sve do polukata. U knjizi „Lijepa moja“ iz 1992. detaljno sam opisao što se zbivalo, vani pljusak, prolom oblaka, unutra užarena atmosfera, a kako i ne bi. Bilo je vjerojatno i ponešto udbaša, jedan je svakako stajao dolje pred haustorom i – budući da sam, rekoh, kasnio – savjetovao mi da „ne idem gore“. „Kolega, ja sam iz našeg odeljenja za kulturu“, velim ja njemu, što ga je razveselilo… Ostaje vječnom zagonetkom je li tko snimao skup, audio da, sigurno, ali ne postoji zapis kamerom i to je vječna šteta.

U pozivnici za taj događaj pisalo je, između ostaloga i sljedeće: “ S obzirom na to da je riječ o prijedlozima koji teže demokratizaciji i oživljavanju kulturnoga i društvenoga života, molimo Vas da se odazovete pozivu i da sudjelujete u raspravi na Tribini”. Sudjelovali ste i Vi svojim izlaganjem naslovljenim: “Riječ za demokratsku Hrvatsku”.

Govorio sam zadnji, za kaznu što kasnim, odnosno zadnji je govorio Tuđman kao što je govorio i prvi, pročitao je prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice, u prvom poglavlju ustanovio da je kriza u SFRJ dostigla dramatične razmjere, da se s lijeva i s desna nude kojekakve utopističke ideje, da se silom nastoje nametnuti neohegemonistički programi, a HDZ želi dati prinos pronalaženju izlaza iz neodrživoga stanja. I bitno: da bez priznavanja prava pojedinih naroda na slobodan, nesputan razvitak, na punu ravnopravnost, na suvereno pravo na odlučivanje hoće li i pod kakvim uvjetima biti u državnoj zajednici s drugim narodima – nema preduvjeta skladnog suživota. Zatim je Tuđman održao i uvodno slovo, tekst koji je očito dugo i pažljivo pripremao i u sadržajnom i stilističkom smislu, upravo literarno djelo („…dođe i vrijeme kad zaparna utihnina postane toliko nesnosnom da se disati ne može, te sve što živjeti hoće vapi za hukom vala, pa i bljeskom groma.“)
U tom je trenutku vani na trgu zagrmjelo, kao da se nebo pridružuje nama u dvorani.
Zanimljivo je, barem za neupućene, da je Tuđman već tada bio posve svjestan kako je upravo on predodređen za vođu pokreta. Prošao je već toliko toga i čekanje na „nove ljude“ koji će se valjda pojaviti, držao je nepromišljenim odugovlačenjem. Govorio je u množini, u ime nas iz inicijativnoga kruga, ali je bilo izvan svake sumnje da je on autor, te zapitao može li tko zanijekati autorstvo Tinu Ujeviću za „Ojađena zvona“, Krleži oteti „Balade…“, Marinkoviću „Kiklopa“ ili Šegedinovu „Djecu božju“.
Antologijski pjesnik Dubravko Horvatić, koji je od Proljeća bio proskribiran, sjajno je analizirao „nezavisni“ režimski tisak, koji je, obaviješten o skupu nekoliko dana prije poručivao da se s „tim ne bi trebalo previše šaliti“ i „da se na scenu vraćaju pojedinci zapamćeni po angažmanu iz sedamdesetih“. Govorio je o potrebi demokratskoga tiska, a završio zahtjevom za poštivanjem nepovredivosti državnog suvereniteta hrvatskoga naroda. Radićevac Drago Stipac (prošao lepoglave i slične draži komunističkoga sustava) u poduljem je izlaganju nabrojao strahote režima koji je gušio slobodnu riječ, vlasti koja je izgubila pamet i postala svevlast, o negativnoj selekciji kojoj je kolac bilo integralno jugoslavenstvo, o zbrci moralnih pojmova. Dr. Ante Korljan donio je vatrene pozdrave iz Splita i citirao Poljički statut koji kaže: „Treba da svak živ more biti“.
Zatim je nastupio Vladimir Šeks. Izgledao je zastrašujuće borbeno, kao Che Guevara samo s drugim predznakom, i održao blistav politički govor u kojemu nije bilo oklijevanja ni traženja nekih putova kroz Socijalistički savez ni ostalih umotvorina koje su se mogle čuti, okomio se bez fige u džepu na komunističku partiju pod čijom se potpunom kontrolom nalazi državna vlast. Negirao je da je riječ o krizi u SFRJ, nego da se radi o zadnjem stadiju komunističkoga sustava jer je ideološka, jednostranačka država dovela hrvatski narod pred Rubikon propasti. Šeks poentira da za domovinu možemo staviti sve na kocku, ali ne smijemo na kocku staviti domovinu. Mirniji naizgled, ali kirurški precizan bio je akademik Dalibor Brozović, koji se založio za demokratsku obnovu u kojoj ima mjesta za sve, no ne baš za sve – ne za one pojedince hrvatskoga podrijetla koji su se sami odrekli Hrvatske i hrvatstva, orjunaša i sličnih. „Od nas ova zemlja i ovaj narod ali i svijet čeka da ne propustimo moment.“ Usput je branio pridjev hrvatski u imenu pokreta (nego kako se demokracija zove u Švedskoj, nego švedska?)