Uzdam se u konačno jedinstvo hrvatskoga naroda
Ponedjeljak, 13. lipnja
Zadar je ove godine zahvaljujući svojoj povijesti, svojoj prošlosti i sadašnjosti, proglašen kako bi mi skromni Zadrani kazali, prvi među jednakima. Da naš grad ne živi već od prije rimskog doba do danas, ne bi bio ono što je. Za njega su se borili mnoge države i carstva u svim epohama. Danas pripada onima koji ga najviše zaslužuju i koji ga najviše vole. Nama, Hrvatima. No Zadar je imao i nekoliko tužnih i bolnih razdoblja. Jedno od najbolnijih je bilo pri kraju Drugog svjetskog rata. Uvijek se pitam zbog čega su „naši saveznici“, ponajprije Englezi, kad u njemu nije bilo ikakve opasnosti za bilo koga, bombardiranjem srušili više od pola grada. Na sreću, gotovo sve što je najvažnije, ostalo je čitavo. Sve crkve, osim dvije, i nadasve Sveti Donat su ostali čitavi. Čuvao ih je dragi Bog. Nama za vječnost. Ta zaštita se nastavila i za vrijeme Domovinskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata je grad obnovljen. Negdje uspješno ali ne svugdje. Možda bi bilo dobro da je potpuno obnovljen kao i Varšava, onako kakav je bio prije razaranja. Danas imamo u svijetu poznati Muzej zlata i srebra, Muzej stakla. Oblikovanje zadarskog Foruma je, osim što je dobilo jedno od velikih svjetskih priznanja na području arhitekture i urbanizma, oduševilo i nas koji živimo s njime. Sjećam se davnijih vremena kad su na Forumu bili i kameni spomenici . Sad su sklonjeni u Arheološki muzej. Možda bi kopije tih spomenika postavljene na Forum više podsjećale na to prohujalo doba. Uz to i poznate morske orgulje i pozdrav suncu. Na sreću, nije se nikad ostvarila ideja, za čije ostvarenje je mislim i raspisan natječaj, da se na Forumu postavi spomenik drugu Titu. Zadar je kao rijetko koji sveučilišni grad, barem za studente povijesti umjetnosti, arheologije, pa i povijesti, bogat sadržajima iz svih stilskih i povijesnih epoha da se bolje mjesto za proučavanje teško može naći. Treba kazati da Zadrani ne će nikad oprostiti dopuštenje tadašnjih gradskih vlasti preinaku ipak, jedne vrste kulturne institucije, kavane Central- naš Grand Caffe, u prodavaonicu rublja. Mislim da bi Zadar trebao imati povjerenstvo sastavljeno od lingvista, povjesničara umjetnosti, slikara, dizajnera koji bi pratili uređenje grada i svih njegovih javnih prostora, zidova, izloga, pročelja, nazivlja.
Utorak, 14. lipnja
Biograd, Zadar i Zagreb. Tri moje ljubavi. Prva je grad mog rođenja i djetinjstva. Šećem se biogradskom rivom kao u danima prvih i najdužih rijateljstava, prvih školskih klupa, ljetnih praznika, mora, bezbrižnosti. Za rodni grad, u kome ste proveli djetinjstvo, ostajete vezani cijeli život. Stalno se vraćamo u njega, posjećujemo rođake i prijatelje, sva stara mjesta za koje nas vežu uspomene. Posjećujemo groblja u kojima počivaju naši najbliži, palimo svijeće, a pri tome u sebi razgovaramo s njima. To su trenutci koji su samo naši, naša sjećanja, naše tuge i radosti, opetovanje nekih davnih dana, sve ono što je vrijeme dalo i odnijelo, što sada već ima neku patinu prošlih dana. Tamo, pod starim visokim čempresima koji čuvaju naše drage i gledaju na nas sa simpatijama, mnogi od nas bi jednom i sami željeli počivati. Zagreb je bio i ostao u srcu svih nas koji smo u njemu živjeli i studirali. Cijeli mladenački život smo proveli u njemu. Grad napornog učenja, skromnog studentskog života, ali uvijek pun radosti i svega što naš najljepši grad pruža. Sjećam se predavanja, koncerata, športskih priredba, opera, baleta, muzeja, galerija, plesnjaka. Pjevao sam, kao dosta mojih dragih prijatelja, i ja u crkvenom zboru Gospe Lurdske. Imali prve simpatije, prve ljubavi. Pješice odlazili na hodočašće u Mariju Bistricu. Tako se uz temeljno školovanje oblikovala naša cjelokupna osobnost. Divili smo se, pogotovo mi Dalmatinci ljepoti Zagorja. Danas me malo čudi kako je taj dio Hrvatske koji je bio pod utjecajem Austro-Ugarske i svih okolnih srednje europskih naroda, kultura, filozofije i umjetnosti koji su u najbližem susjedstvu tog dijela Hrvatske, a svjetonazorski oblikovani pod benediktincima, isusovcima, franjevcima i pavlinima, uz prekrasne spomenike kulture i umjetnosti koje su ostavili kao što su Lepoglava, Belec, Zagorska sela, Kamešnica, i brojni drugi, danas, kako je netko jednom rekao, u velikom broju ujutro idu u crkvu a poslije podne glasuju za one koji to djelovanje negiraju, za ateiste, agnostike, protivnike crkve i crkvenog nauka.