O službenom proglašenju Dubrovnika “dijelom srpskoga kulturnog prostora”

Ministar kulture i informiranja Republike Srbije te ministrica prosvjete i kulture Republike Srpske u Bosni i Hercegovini potpisali su u Srijemskim Karlovcima 4. ožujka 2019. “Povelju o srpskom kulturnom prostoru”. Na njezin sadržaj reagirao je na portalu Vatican News 24. ožujka Marito Mihovil Letica što u nastavku donosimo

Ministar kulture i informiranja Republike Srbije te ministrica prosvjete i kulture Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, Vladan Vukosavljević i Natalija Trivić, potpisali su u Sremskim Karlovcima dana 4. ožujka 2019. “Povelju o srpskom kulturnom prostoru”
Vladan Vukosavljević istaknuo je da srpski se kulturni prostor rasprostire “od Hilandara, preko Skopja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima…”, gdje god, kako je rekao, živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi te da će se svuda moći provoditi “jedinstvena kulturna i obrazovna politika”.
Te bismo ciljeve i zahtjeve načelno mogli prihvatiti kao utemeljene i razložne. Doista, kao što kulturni prostor naroda nam hrvatskoga izlazi izvan granica Republike Hrvatske te se proteže i na okolna područja gdje žive Hrvati – bilo da su konstitutivni narod kao u Bosni i Hercegovini ili su nacionalna manjina kao primjerice u Austriji i Srbiji – tako i našim susjedima Srbima trebamo priznati kulturni prostor izvan njihove matične domovine, pa time i u Hrvatskoj. Ali nije jasno na što naši susjedi misle kada kažu da se na svim tim područjima treba voditi “jedinstvena kulturna i obrazovna politika”.
Valja bez krzmanja reći da su Hrvati posebno osjetljivi na srpsko prisvajanje Dubrovnika jer taj grad, nekoć republika – nije niti je ikada bio dio srpskoga kulturnog prostora. Tu povijesnu datost i nedvojbenu činjenicu ne mogu obeskrijepiti ni u Srbiji tiskane knjige i edicije u kojima kao srpski književnici bivaju prikazivani Marin Držić, Dominko Zlatarić, Ivan Gundulić i ini stari hrvatski pisci iz Dubrovnika, ni izjava bivšega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića kako je isusovac Ruđer Bošković “Srbin katoličke vjere”, ni još skandaloznija okolnost da se u školama u Srbiji poučava mitologija prema kojoj je Dubrovnik “povijesni srpski prostor” (također Split, Šibenik, Zadar, Osijek, Vukovar i drugi hrvatski gradovi i krajevi).
Često se u Srbiji može čuti, u rasponu od učenih akademika do neuke čeljadi, da se “nikada ni jedan stari Dubrovčanin nije smatrao Hrvatom”. Nemoguće je u ovom radijskom prilogu spomenuti sve činjenično potkrijepljene argumente koji opovrgavaju tu ideološkim svesrpskim imaginarijem narinutu neistinu, pa ću se zadržati samo na nekima. Nikola Nalješković, pjesnik i dramatik iz 16. stoljeća, pisao je poslanice dvama pjesnicima s otoka Hvara, Petru Hektoroviću i Hortenziju Bartučeviću, izjašnjavajući se pritom Hrvatom. Poslanice je Nalješković pisao i korčulanskomu pjesniku Ivanu Vidaliju, koji mu je otpovrnuo: “Časti izabrana, Niko, hvala velika / hrvatskoga dika i slava jezika.”Nadalje, petrarkistički pjesnik Dominko Zlatarić, također Dubrovčanin, objavio je 1597. knjigu prijevoda Sofoklove “Elektre” i drugih djela klasične starine. Knjigu je posvetio Međimurcu grofu Jurju Zrinskomu, a na naslovnici čitamo: “Iz većje tuđieh jeziká ù Harvackij izložene”. Zatim Marko Bruerović (alias Marc Bruère Desrivaux), koji se zbog očeve diplomatske službe doselio u Dubrovnik 1772. i posve udomaćio, pohrvatio, jednoga je uglednog Dubrovčanina prekorio: “… slavne bi se lako odrekao hrvatske starine”. Izlišno je dalje navoditi primjere, nego se čini prikladnim citirati rečenice što ih je pred kraj 19. stoljeća napisao don Mihovil Pavlinović, svećenik, političar i književnik, rodom iz Podgore u Makarskome primorju, jedan od prvaka hrvatskoga preporoda u Dalmaciji:
“Kad je koji dubrovački spisatelj htio bistro označiti jezik svoj i narod kojemu pripada, nazvao ga je uvijek “hrvatskim”, kako je više spomenuto. Tako učiniše ne samo Nalješković i Bruerović nego i drugi Dubrovčani. Dosta je još napomenuti i Šiška Đorđića, a osobito slavnoga ravnatelja Padovanskoga sveučilišta, Dinka Zlatarića. Ovaj izučeni muž, nešto suvremenjak Gundulića, zove, pišuć štokavski, izriečno i opetovano svoj jezik hrvatskim. On kaže na primjer da je neke sastavke (navađam njegov pravopis) “iz vechie tugieh jezika u Arvackij” preveo; pa opet, da se je stavio učinit “Arvacku Garkinju Elektru Sofoklovu” – Dubrovački spisatelji dapače višekrat kažu jednostavno, da pišu “dubrovačkim jezikom”. Ali da je tko svoj jezik “srbskim” nazvao, izvan nekih živućih šarenjaka, čekamo još dokaza.” To je don Mihovil Pavlinović napisao u djelu “Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji: od godine 1848. do godine 1882.”, Zadar, brzotiskom “Narodnoga lista”, 1882.
Stari Dubrovčani često svoj jezik nazivahu i “slovinski”, “ilirski”, “naški” – ali nigdar “srpski”. Zanimljiv je u tome pogledu jedan dubrovački dokument u kojem piše da su se u tome gradu trgovački dokumenti sa Srbijom prepisivali i prevodili “sa srpskoga jezika u naš ilirski” ili, kako stoji u izvorniku, “ex lingua serviana in hanc nostram illyricam”, što nedvojbeno pokazuje da su srpski jezik (“lingua serviana”) i ilirski (“lingua illyrica”) odnosno hrvatski – dva različita jezika.
A o tobožnjoj povezanosti Srbâ s dubrovačkom književnošću sve je u dvije rečenice kazao srpski književni povjesničar i kritičar Jovan Skerlić, za kojega nipošto ne bismo mogli reći da bijaše naklonjen Hrvatima. Tako je Skerlić u djelu “Istorija srpske književnosti” iz 1914. pravo i pošteno napisao sljedeće: “Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti. […] Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srbâ se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom.
Završavamo ekumenski, držeći Srbe, pravoslavne vjernike, našom istočnom braćom u Kristu. Od jedinstvenoga kulturnog prostora te komunističkoga ideološkog bratstva i jedinstva – možemo zadržati i trebamo promicati samo kršćansko bratstvo. Citiram don Mihovila Pavlinovića, koji ne imaše nikakvih predrasuda ni prema Srbima kao narodu ni prema pripadnicima pravoslavne vjere. Uostalom, poznato je don Mijino prijateljstvo, pače i pobratimstvo, s pravoslavnim svećenikom i pjesnikom, popom Jovanom Sundečićem, s kojim je poduzimao ekumenska putovanja po Bosni i drugamo, pa su tako zajedno dospjeli i u Beograd. U pismu pak Stipanu Ivićeviću, pravniku i političaru, Mihovil Pavlinović uz ostalo kaže:
“Prijatelju, i djeca znadu da je Dalmacija kolijevka hrvatskoj državi i matica hrvatskom narodu. Pridošlo je Srba i mi ih primamo i priznajemo kao braću, i sve što imamo to s njima dijelimo. Ali zemlja, narod, država, to se za žive glave ne dijeli. Manjina valja da se prisloni uz većinu. To je ustavno, to je slobodoumno.”

Marito Mihovil LETICA