Nova estetika
U poimanju prostornog oblikovanja vremenski određenom periodu između Libri decem arhitekture Vitruvija i Libri decem arhitekture Albertija nije se ništa dogodilo a prošlo je više od 1500 godina, a između Bauhausa i De stijla i današnjih dana svašta se dogodilo, a prošlo je manje od 100 godina
Virtualni svijet digitalizacije postaje realnim svijetom, iako Barcelona pavilion djeluje ispredvremenski (1928).
Nekad je u klasičnom poimanju umjetnosti estetski pristup bio presudnim činiteljem realiziranog djela. Racionalizam industrijske revolucije nije se želio odreći estetske kreacije.
Današnji trendovi elitnog građenja učestalo publiciranih u slikovnicama lijepe arhitekture nisu imuni na a priori oblikovni pristup. Informatika koja počiva na neiscrpnom permutiranju binarnog zapisa je svemoguća. Realizacija projekata rukopisom binarnog koda pruža mogućnosti servisirati objekte racionalnog kao i one iracionalnog kreda.
Projektiranje se i dandanas svodi na čeprkanje po mogućim rješenjima iz kojih treba iznjedriti najpovoljnije. Još uvijek se procesu projektiranja prilazi slično kao što ćorava kokoš traži sjemenku!
Cilj je različit kao i o bitku: jesmo li za kreacionizam ili prihvaćamo teoriju velikog praska. U teoriji života bez obzira na zamisliva različita počela, rezultat je isti; priroda. U arhitekturi počela determiniraju različite rezultate.
Bruno Zevi je dijelio graditeljstvo na arhitekturu i nearhitekturu; prostornu tvorevinu i prostorni orijentir, sada razlikujemo arhitekturu za svakoga i arhitekturu samu po sebi.
S pravom se napada sve što je samo sebi svrhom, pa i umjetnost ili umjetničko u arhitekturi.
Estetika kao uzdanica klasičnog arhitektonskog izraza zamire, budući arhitekt projektant nema povlasticu skulpturiranja nego se mora pokoriti projektnom zadatku.
Ali estetika ne umire već se javlja u novom agregatnom stanju; a posteriori, kada “ stroj “ zaživi, za razliku od kreacije gdje se estetika javlja a priori.
Nema arhitekture bez buđenja estetskih emocija. Potreba za estetskim izričajem je imanentna u svijesti svakog čovjeka. Put k lijepom može biti iniciran pristupom lijepo-lijepom ili ratiom do lijepoga.
Lijepo-lijepom kreacijom postižemo jednovalentan uradak koji uvijek može završiti lijepim ili ružnim, ponderiran ocijenom; svidjelo mi se!
Ratiom do lijepoga, ili ružnoga, dolazimo do polivalentnog uradka. Estetika ovog uradka je polivalentna, tj. mjerljiva s više aspekata.
Društvena svijest određuje kriterije estetskog valera.
Zašto je kombajn lijep, zato što ocjena njegove ljepote nadilazi estetske kriterije o propercijama, simetriji, kompozicije, presudno je to što taj stroj obavlja, primjer estetike a posteriori.
Sve navedene vrijednosti definirane su funkcijom, odabirom materijala, proračunom, a sve su to racionalne premise.
Ljepota kao pojam jest determinirana kao entitet sačuvan u našoj svijesti, samo je upitno koliko je taj zapis trajan.
Ljepota koja je stvorena kao višak vrijednosti ima veću specifičnu težinu od one koja je sama po sebi.
Put k lijepom, arhitekti nisu nikad zapostavljali, dok neki likovnjaci jesu. Put k lijepom je rovovska bitka, često puta neuspješan, budući je je rezultat mjerljiv. Performansi i instalacije kao izraz odabranih, toliko je već profaniran da ga već rabe i u Sabornici! Put k lijepom moguće je zamijeniti pričom, pričom tako nastaje misaoni uradak, tako nastaje instalacija.
Arhitekti su estete, a trebali bi biti stvaraoci, zbog toga imamo inflaciju slikovnica, revija i monografija. Ah, ti umjetnici!
Slikovnice su zahvalna roba, dobre su za prigodne darove, popunjavanje kućnih stalaža, oprema je vrhunska, a pri tom nikoga ne opterećuju svojim sadržajem.
Konceptuala kao konstitut kreacije ili kreacija koncepta jest imanentna okosnica arhitekture.
Jedino koncept može uvesti estetski princip kao ravnopravni konstituitivni element racionalnom projektiranju.
Upravo hoću reći kako ne treba izčlaniti estetiku kao nešto nestvarno, jer je ona konstitut kreacije.
Na taj način estetski pristup biva utkan u djelo jednakovrijedan ostalim činiteljima dirigiranim projektnim zadatkom.
Ovako dobiven proizvod postaje lijep sa specifičnom težinom većom od one ljepote kojoj težimo radi same ljepote.
Takvim rasuđivanjem zaključujem kako postoji kvalitetna razlika između organičke ljepote i običnog oblikovanja.
Arhitektonski realitet jest zapremnina, zapremnina u prostoru koja svojom estetikom pokazuje kako je nastala, organikom ili običnim oblikovanjem. Tako treba valorizirati arhitektonske realizacije, a izbor je vaš!
U staroj grčkoj kulturi ne postoji muza zaštitnica niti kiparstva, a najmanje arhitekture!
Ljubomir COTA