Povratak individualnom iskazu duše

Često sam bio u prilici nazočiti predstavljanja knjiga i otvaranju likovnih izložaba, gdje su predstavljači gotovo u pravilu govorili općenito, a malo – gotovo nikako – o knjizi ili izložbi o kojoj je riječ, da čitatelja odnosno gledatelja upoznaju sa stvarnom vrijednosti i značenju dotične knjige ili izložbe. Predstavljač knjige ili likovni kritičar bi – gotovo u pravilu – više želio pokazati svoja znanja o književnosti odnosno likovnosti, umjesto da na konkretnoj knjizi ili slici posjetitelju govori o onome što je konkretno pred njima.
Svaka knjiga ima dva temeljna oblika: tekst kao nešto novo u književnosti i kontekst u okviru kojega se taj novi tekst „dodaje“, odnosno traži svoje mjesto u nacionalnom ili regionalnom stvaralaštvu. Ova dva elementa su početak abecede svakoga književnoga kritičara koji u svom pozivu nosi i oznaku i povjesničara književnosti. Što se tiče konteksta, knjiga Radice Leko „Ružo, kazat ću ti“, ovu ću pripovijest (kratki roman?) promatrati u okviru zapadnohercegovačke književne tradicije, unatoč činjenici da su njezini romani imali širi odjek od onoga lokalnoga. U okviru naznačenog konteksta novi tekst Radice Leko znači vrijednu novu tematsku cjelinu.
Naime, književno stvaralaštvo zapadnohercegovačkog književnog prostora u posljednjih četrdesetak godina doživjela je po broju književnih imena i književnih djela pravu erupciju, o čemu svjedoči činjenica da u DHK Herceg – Bosne u Mostaru ima blizu 150 imena. Broj objavljenih knjiga članova samo toga društva penje se na nekoliko stotina. Što u okviru toga znači pojam kakvoće a što gola brojnost, o tome ovdje ne će biti riječi. Književnost prostora o kojem govorim snažno je označena pogledom u prošlo vrijeme, nerijetko se svodi na razinu folklora, na slavljenje prošlosti , na snažan pečat tema i motiva iz nedavnog rata.
U naznačenom kontekstu proze Radice Leko s jedne strane imaju sudbinu prevlasti interesa zajednice, a s druge strane davala je naznake da bi joj se proza mogla kretati i u drugom smjeru, kao prevlasti individualnih tema. Vrijednost njezinih romana u društvenom smislu je ta da je ona radnje svojih romana protegla u vremenu od kraja Drugog svjetskog rata do kraja dvadesetoga stoljeća, da se u njima redaju likovi koji ocrtavaju muke i radosti ljudi prostora zapadne Hercegovine (U Njemačku, brale…, Kruh i igre, Jeka).
Njezini romani donose manje ili više kritički ton o situaciji i pojavama o kojoj piše, pa se tako ona nije libila da u prozama o Domovinskom ratu ukaže i na negativne aspekte te stvarnosti, o onima koji su u obrani dobili metak kao i o onima koji su u tom ratu dobili imetak.
Nekako potiho, Radica Leko je pisala prozu (a i poeziju) koja se bavi tkz. običnim malim ljudima, prozu koja je gajila osobni, individualni pristup. Riječ je prije svega o knjizi priča „Plameni“ u okviru koje ima i ciklus priča s naslovom „Asocijacije“ koja su mi, iskreno govoreći i najdraže stranice u okviru cijeloga proznoga stvaralaštva ove autorice. Priče toga ciklusa nastale su što autorica nije krila – na temelju osobnih životnih priča njezina supruga, sada pokojnoga, Nenada Leke, u vrijeme njegova djetinjstva i ranog odrastanja. Riječ je o vrlo osobnim, intimnim pričama u kojima se jedan mladi, začuđeni život pita o svemu što se događalo u njemu, njegovoj obitelji i najužoj životnoj zajednici, koje je književnica Radica Leko književno uobličila i dala im mogućnost da one – uz svoju dokumentarnu stranu – ožive kao književnost.
Sljedeći tek naznačene misli došli smo do našeg pokušaja poboljšanja vrijednosti i značenje pripovijesti (kratkoga romana?) „Ružo, kazat ću ti“, koja je u cjelosti okrenuta prema individualnim pitanjima, dakle odmaknuta od prevladavajućeg pitanja povijesti i opstanka zajednice kojoj pripada.
„Ružo, kazat ću ti“ svojevrsna je, uvjetno rečeno, pripovijest o ljubavi. Namjerno nisam rekao da je to ljubavna pripovijest jer se ona osobito kad se imaju na umu ljubavni romani, osobito u prijevodnoj literaturi, opsjednutih seksom, od njih bitno razlikuje po svojoj odmaknutosti od banaliziranja ljubavi kao bitnog odnosa temeljnog ljudskog osjećaja. U ovoj prozi Radice Leko, moglo bi se govoriti o nekoj vrsti osjećanja ljubavi između njezinih likova, ali tako blago osjenčenih i tek u mimohodu blago naznačenih. A ta njezina sjenčenja i blage naznake kao da dolaze iz nekog dalekog drugog vremena, iz duha muško-ženskih odnosa u zapadnoj Hercegovini prije više desetljeća, kad je ljubav bila životna zadaća, način duhovne i materijalne proizvodnje, za razliku današnje koja se – kao i sve drugo – polako pretvara u potrošnju. O motivu i fabuli u ovoj prozi rekao bih samo toliko da je riječ o priči u kojoj se govori o jednom životu koji je književni lik prošao s određenim traumama, a potom se kroz davno sjećanje pokušava dozvati novi lik – a i on je prošao kroz traume, da bi se nekako pokušalo uspostaviti mogućnot života i za jedno i za drugo.

Uz odlazak
Irena Lukšić
(1953. – 2019.)

Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je prozu, drame, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodila s ruskog. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik. Zastupljena u raznim antologijama. Bila je urednica Biblioteke “Književna smotra” i “Na tragu klasika”, članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa te suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata. Bila je suradnica američke “Encyclopedia of World Literature in the 20th Century” i “Dictionary of Literary Biography” te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja. Povremeno je nastupala kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti.
Prve kritičke tekstove počela je objavljivati sredinom 70-ih godina u jednom glazbenome magazinu. U to vrijeme počela je surađivati kao prevoditeljica s nekim izdanjima novinske kuće Vjesnik. U književnosti se javila krajem 70-ih pripovijetkama tiskanim u časopisima. Godine 1981. izašao joj je prvi roman Konačište vlakopratnog osoblja, koji je kritika svrstala u tzv. prozu u trapericama odnosno mladenački bunt protiv autoriteta i društvenih ograničenja. Spomenutoj stilskoj formaciji bliski su i roman Traženje žlice i zbirka priča Sedam priča ili jedan život, dok je za zbirku priča Noći u bijelom satenu (1995.) karakteristično postmodernističko viđenje stvarnosti kao igre u jeziku. Roman Povratak slomljene strijele (2000.) tematizira velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ujedno navješćuje zaokret prema stvarnosti. Tako je radnja romana Nebeski biciklisti (2008.) smještena u 60-e godine prošloga stoljeća i protkana dokumentarističkim materijalom iz sfere pop kulture, a putopisnu prozu Očajnički sluteći Cohena (2013.) pokreću kulturne referencije važne za XX. stoljeće i postupci karakteristični za pustolovni žanr.
Posebno mjesto u opusu Irene Lukšić ima esejistika. Riječ je o tekstovima koji na osobit, gotovo poetski način tumače fenomene karakteristične za moderno doba: kulturu celebrityja, putovanja, hranu i kućne ljubimce. Autorica spomenute pojave istražuje kroz književna djela objavljena u biblioteci Na tragu klasika i dovodi u vezu s općim stanjem duha postpovijesnog vremena, ali i povezuje s vlastitom biografskom situacijom (Dnevnici, snevnici, rječnici, 2009.).
Irena Lukšić bila je istaknuta je stručnjakinja za rusku emigrantsku književnost i prevoditeljica s ruskog jezika.
Objavila je više beletrističkih naslova, romana, pripovijetka, ogleda, izdvajamo: Konačište vlakopratnog osoblja, roman, 1981.; Zrcalo, roman za djecu, 1983.; Sedam priča ili jedan život, pripovijetke, 1986.; Traženje žlice, roman, 1987.; Noći u bijelom satenu, pripovijetke, 1995.; Povratak slomljene strijele, roman, 2000.; Sjajna zvijezda Rovinja, pripovijetke, 2001.; Krvavi mjesec nad Pompejima, pripovijetke, 2002.; Pismo iz Sankt Peterburga, roman, 2006.; Nebeski biciklisti, roman, 2008.; Duga Resa – Ixtlan, pripovijetke, 2008.; Dnevnici, snevnici, rječnici, dnevnička i esejistička proza, 2009.; Očajnički sluteći Cohena, roman, 2013.; Berlin-Pariz, roman, 2016.; Sve o sestri Robina Hooda, roman, 2018. A njezinu rustističku bibliografiju čine naslovi: Nova ruska poezija; panorama novije ruske poezije, dvojezično, 1998.; Soc-art; zbornik tekstova, 1998.; Jednostavna istina – ruska pripovijetka XX. stoljeća; panorama ruske pripovijetke, 1998.; Antologija ruske disidentske drame, 1998.; Ruska emigrantska književna kritika; zbornik, 1999.; Ruska književnost u Svemiru; studije, 2003.; Treći val; antologija ruske emigrantske književnosti potkraj 20. stoljeća, 2004.; Ogledi o ruskoj književnosti, 2006.; Brodski! Život, djelo; zbornik, 2007.

(hs)