Viktor VIDA

BOKELJI PUTUJU

Posljednji put je zamirisao zavičaj gladnim jutrima
I pozdravom mršavih stada.
U oku majke osušen trag oproštajnih suza
I uzdržanog jecanja,
Kao kaplje prvih kiša u škrapama bokeljskih vrleti.
Kroz misli, kroz sjećanja uspomene brode
Poput ove velike lađe, njihove drvene grobnice
U daleka kopna.
Ostavljajući za sobom neokrečene domove, prazne
hambare i konobe,
I gradove utonule u crkve i starinske katedraIe,
U kojima vise srebrne svetačke slike i raspela
Sa zlatnim klincima i rukama drvenih bogova.
Ostavljaju otoke, zatone i školje
I na njima domove Kristove u zelenim čempresima,
Rasadnike svetih popovskih bajka legenda,
Što im – dok bijahu djeca i čuvahu goveda
Na neplodnim pašnjacima svojih sela –
Ispijahu krv kao vampiri
I raspaljivahu bolesnu maštu,
Upaljenu suncem i glađu.
Sad jedan drugome priča,
Dok stoje naslonjeni uz ogradu lađe,
Da je velika ludost iznikla u zavičaju
I da bi se za ona tri zlatna klinca
U rukama drvenih bogova, što krase sveti oltar
Moglo živjeti godinu dana
I ne biti vječito skitnica i pečalbar.
Ovako, negdje će poteći znoj licima u raboti,
Na usta krvava pjena i kletva,
A mašina ispiti svu krv iz žila.
Poslani novac, dani u kaljuže i poniženja zakopani,
Odnijet će majke raspetim strašilima
I posvećenim mumijama naših bogatih crkava.