Ako ostanemo duhovno otvoreni Životu, ni smrt nije svemoćna
Ružica MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ, liječnica i književnica, Sl. Brod
| Ponedjeljak, | 16. ožujka |
Jutros u Hrvatskoj potvrđeno 56 oboljelih od koronavirusa. Trebat će mi puno napora pa da u ovom sedmodnevnom dnevniku svaki dan ne pišem o ovoj okrunjenoj virusnoj glavi, bolje reći glavešini i njezinoj strahovladi. Jer o čemu drugom pisati? Sve predstave, predstavljanja i predavanja su otkazani, društvene aktivnosti i kretanja limitirani, mediji i razgovori fokusirani na tu temu – pa o čemu drugom pisati? A možda je to upravo pravo vrijeme za dnevnik, on i jest ogledalo unutarnjeg svijeta stiješnjenog u nekoj situaciji kojega je lakše fokusirati ako se u tom ogledalu ne zrcali svekoliko izvanjsko šarenilo. Ovo se toliko puta pokazalo u nekim izvanrednim okolnostima kao što su ratne u kojima nastaju ponajbolji dnevnici, ponajviše autentični i iskreni – istinski primjerci kakav je bio i Dnevnik Anne Frank. Nedavno sam imala priliku pročitati još jedan takav, nastao u ratnom okruženju – podsjetio me nekako na slične ispovijesti. Radi se o knjizi sestre Pavke Dujmović Dnevnik – Zapisi o ratu u Bugojnu devedesetih godina, (Vl. naklada, Fojnica, 2019., Pogovor Antun Lučić). Kao časna sestra, pastoralna suradnica u župi i djelatnica Caritasa, sestra Pavka se zatekla u Bugojnu u vrijeme osvajanja i opsade grada vojskom Armije BiH. Svim svojim ljudskim i puno više Božjim snagama, iako obična slaba žena, trudila se i uspijevala pomagati mnogobrojnim zatočenicima u logorima, posjećivati ih, bodriti i tješiti te opskrbiti pokojom potrepštinom kroz više mjeseci. Značajno je doprinijela i njihovom konačnom oslobađanju, odnosno razmjeni posredstvom međunarodnog Crvenog križa, 19. ožujka 1994., barem onih koji su preživjeli. Jer bilo je podosta i onih koji se nakon informativnog razgovora nikad više nisu vratili – nestao im je svaki trag – a jedna od poruka objavljivanja Dnevnika jest i ta da ih se pokuša ne zaboraviti. Ovaj dnevnik sestra Pavka pisala je više iz dužnosti nego iz vlastite potrebe, s namjerom sabrano, ukratko, ali ne izostavivši nešto važno, sva svoja dnevna iskustva puna napetosti, neizvjesnosti, bolnog suosjećanja pa i straha i različitih neugodnosti, staviti na papir, a potom prenijeti župniku koji je to od nje očekivao. Tako je tijekom tih osam mjeseci u okruženju nastalo pedesetak što kraćih, što duljih nadnevaka koji čine ovaj Dnevnik. Napisani neposredno i jednostavno, bez naknadnog proživljavanja, analiziranja i uljepšavanja, imaju u sebi izvornu snagu čovjeka koji upravo u nevolji daje najviše od sebe, dobivajući istovremeno najviše i od Boga.
| Utorak, | 17. ožujka |
Danas u Hrvatskoj 69 oboljelih od koronavirusa. U svijetu oko 190.000 oboljelih, a 7.173 umrlih! Njegovo okrunjeno (coronata) veličanstvo napreduje u osvajanju svijeta, poput onih velikih osvajača u povijesti kao što su bili Nabukodonosor II., Aleksandar Makedonski, Sulejman I zvani Veličanstveni, Napoleon Bonaparte ili Hitler, da spomenemo samo neke od njih. Ali ovaj virusni silnik još je gori – on preskače s kontinenta na kontinent kao preko poljskog potoka. Ljudi koji su imali ratno iskustvo u preživljavanju ruskog ruleta svakodnevnoga granatiranja, a Slavonski Brod je bio mjesecima jedan od takvih, uspoređuju ovu današnju situaciju s ratnom: „Eto, kad smo preživjeli rat, valjda ćemo i ovu pošast“. I nekako im biva lakše.
Jučer poslijepodne šetala sam nasipom uz obližnji kanal što vodi do rječice Glogovica. Divlje patke zvane gluhare veoma su zanimljive ptice. Imam ih priliku promatrati već niz godina. Uočila sam jučer četiri para, svaki na svojem području i na pristojnoj udaljenosti jedni od drugih. S proljeća, uvijek su u paru – gizdavi mužjak blistavo zelene glave s bijelom kolajnom oko vrata, zlaćanim prsima i platinasto sivim krilima i neugledna smeđkasta ženka – plivaju i lete skupa; hodaju skupa. Čim opaze sjenu pješaka koja proviri odozgor s nasipa, odmah odlete, naprave dva-tri kruga i vrate se ponovo na svoje mjesto nakon što opasnost mine. Kada dobiju mlade – obično je to čitava kompozicija malog vlakića s desetak čađavih vagončića – ne mogu odletjeti, blokirani su malim neletačima. Tada se mama patka s pačićima hitro sakrije u šaš, a brižni i hrabri otac ostane na braniku kružiti u blizini mjesta gdje su oni sakriveni.
| Srijeda, | 18. ožujka |
U Hrvatskoj 81 zaraženih koronavirusom. COVID-19 napreduje.
Danas sam dan provela sa svojim unucima. Dvoje školaraca, prvi i drugi razred i djevojčica vrtićke dobi. Škola i vrtići ne rade, a roditelji rade… Kako to? – rekao bi onaj Vojko V. – Što se može? Uvijek je tako bilo, u svim sličnim kriznim vremenima potrebe djece ostaju na zadnjem mjestu. Oni su kao neki dodatak, neprofitni ostatak, suvišak društva. A zapravo su njegova temeljna građa, jezgra i kvasac. Nositelji nasljedne strukture, poput genske poruke u jezgrama društvenog staničja. Srećom, školski program na HRT 3 za osnovnu školu je dosta dobro pogođen. Prikladan je i razumljiv. Čak i zabavan. Olakšava i djeci i onima koji su s njima ispuniti prostornu i vremensku prazninu u koje nas je virus zazidao, isisavši iz nje većinu svakodnevnih sadržaja. Kako sada svi čeznemo za onom običnom, a zbog neprestanog ponavljanja ponekad ubojito dosadnom svagdašnjicom – samo da se što prije vrati! A mi da se nađemo opet u njoj. Prije koju godinu napisala sam pjesmu „O, kako volim ȏbično!“ Istom u nekim godinama, nakon više neobičnih, počesto i bolnih iskustava, čovjek počinje shvaćati svu vrijednost i dragocjenost običnog života; osobito ako je u obitelji, barem u dvoje… Samo neka potraje! Jer ȏbično će obično završiti – neobično! U mladosti smo skloni pomišljati kako nas sreća čeka negdje izvan nas.
U subotu sam imala rođendan. Ne ću priznati koji – život je ipak nešto više od broja proživljenih godina – ali brojka je okrugla i svakako povisoka. U jednom trenutku sabranosti preletjela sam u nekoliko brzih misli sve svoje godine počevši od djetinjstva naovamo. U početku su tekle jednosmjerno u jednoj traci, a poslije u dvije pa i tri paralelno. I sve mi je nekako bilo jasno, lako za predočiti osim nekih kraćih razdoblja, ali ovih posljednjih nekoliko godina po odlasku u mirovinu nikako nisam mogla izvući iz magle. Stopile su se u jednoličnu nerazgovjetnu cjelinu. Učinilo mi se kao da sam se izmjestila iz njih, a moje mjesto u njima, bolje reći njihovo mjesto u meni, ostalo je prazno i s pogašenim svjetlima. I kao da to još traje… Trebalo bi se nekako sastati sa sobom, vratiti se na svoje mjesto, „pričekati svoju dušu“, kako je onaj indijanski poglavica rekao, pa da sustigne te godine, useliti se potpuno u svoj dom, oživjeti ga i upaliti sva svjetla. Jer taj dom je moj život! Kako sve to uspjeti?
| Četvrtak, | 19. ožujka |
U Hrvatskoj 105 osoba zaraženih koronavirusom. COVID 19 počeo je zlosutno ubrzavati. Čini se kako taj jahač Apokalipse prelazi pomalo iz hoda u kas. Danas je blagdan svetog Josipa. Značajan uz ostalo kao zaštitnik Hrvatske. Ali i po tome što je zadnji imao priliku biti javno čašćen od svojeg hrvatskog puka po našim crkvama. Od sutra nema više zajedničkih euharistijskih slavlja. Materijalnu hranu nekako smo nabavili i nakupovali barem male zalihe, ali kako ćemo se opskrbiti duhovnom? A ona nam je i te kako potrebna, koliko za dušu toliko i za tijelo, jer mu znatno povećava otpornost na bolesti. A kad bolest već dođe, ona je i opet neizostavna. Jer samo se Bog može spustiti u duboke i bolne raspukline nečijega života, mnogih života! Teško je i naslutiti onome tko to nije proživio, kakve li su mukle dubine u koje potone netko doznavši da je teško bolestan, netko tko je preživio gubitak svojeg najmilijeg ili neku drugu tešku nesreću. Taj put vodi u zemlju gluhih jauka, gdje slijepi i nijemi skupa obitavaju, a da jedni za druge niti ne znaju – jedino ih On može spasiti od rasapa blizinom dodira, povezati pokidane niti životnog smisla i oživjeti zamrlu dušu. Bog se ne boji spustiti u sve one skrovite patnje nevinih i manje nevinih žrtava bez ijednog svjedoka, gdje zlo naizgled vlada bahato i samovoljno, bezgranično. On se ne boji dosade i uzaludnog truda; nije mu teško sjediti sučelice i strpljivo čekati na nas da mu se povjerimo. U maglama našeg uma blista kao sunce iza slojevitih oblaka i uporno nas doziva da ga barem čujemo, ako ga ne vidimo, pa ćemo lakše čekati vedrije dane. Bog se ne straši stati između razljućenih, sukobljenih, posvađanih; ako treba stat će na oštricu noža za nas! Ne libi se doticati prljave i dotrajale i stare, prikloniti uho glasu pravednika i onih koje nitko ne sluša, preuzeti krivnju i ostati uspravan pod teretom nečijeg straha, patnje, beznađa i bolesti. On ima štit koji odolijeva oštricama zlih i zloga, a poput iskusnog zapovjednika dovodi svaku bitku do iskupljenja i svaku plovidbu do sretnog ishoda. A što je najvažnije Bog ima za nas lijek i smijemo ga tražiti za sebe. Tako se na blagdan Gospe Lurdske čita u misnoj molitvi:.“Da bi svi bolesnici stajali jednom zdravi u tvojoj Crkvi…“. Jer Božja i naša mati prva je božanska liječnica, ljekarnica, a ujedno i lijek sam. Nisu joj zaludu naši stari poete upućivali stihovne zazive poput Dum Mavrova „Pjesanca šturku“ ili onog što ga je plemeniti Senjanin Antun Kuhačević spjevao u austrijskoj tamnici: „Zdravo budi o Marija! / Svih grišnikov likarija!“
| Petak, | 20. ožujka |
Evidentirano 128 zaraženih COVID-19 virusom kod nas. Prvi je dan proljeća; poranilo je jutros oko četiri. Kad bi mu se barem mogli radovati kao inače! Ujedno je i proljetna ravnodnevica. A tu su od noćas i nove postrožene epidemiološke mjere – daj Bože da urode plodom!
| Subota, | 21. ožujka |
Danas u Hrvatskoj 206 evidentiranih bolesnika od koronavirusa. 78 novih pacijenata u jednom danu! Pandemija nezaustavljivo napreduje, gazi sve pred sobom – gdje li joj je kraj? Kako zadržati razboriti oprez, a odbaciti strah i paniku? Kako sačuvati povjerenje u Providnost i nadu u dobar ishod? A još teže, vjerovati da je svaki ishod za nas dobar. I prihvatiti vlastitu prolaznost, krhkost pa i smrtnost; ta, nismo vlasnici života. Jer ta je prolaznost umetnuta u neprolaznost, a ako ostanemo duhovno otvoreni Životu ni smrt nije svemoćna.
| Nedjelja, | 22. ožujka |
Gotovo da sam napisala: Sedmi pečat! Nakon jutrošnjeg potresa u Zagrebu – nije čudo! Bič potresa fijuknuo je snažno i zakačio nas repom. Daj Bože, da ostane na tome!
Kad sam na početku, u prvom nadnevku rekla kako ne ću pisati o koronavirusu, tada nisam znala kako je to nemoguće. Jer ta je tema svugdje oko nas i u nama – poput vode ispunja sve. Danas je u Hrvatskoj evidentirano 258 oboljelih, a u svijetu 332.000 oboljelih i 14.000 umrlih (dvostruko više nego na početku tjedna).
Evo i posljednjeg dana dnevnika. Sada kad je dovršen, nedostajat će mi. To je bilo jedino mjesto na koje se moglo otići izvan ove pandemijske i potresne stvarnosti. Gledajući unatrag bio je to dugačak tjedan u kojem se tako puno toga dogodilo. I nažalost, događa se još…