DOJMOVI I PROMIŠLJANJA |
Ivica ŠUŠIĆ
PRIČE ISPISANE SNAGOM SJEĆANJA
Drago Krpina mnogima je poznatiji kao političar nego književnik. Međutim, on je vrstan pjesnik i pripovjedač koji je uz objavljene tri knjige iz područja političke publicistike, objavio i dvije knjige poezije te ovu knjigu proze. Nazvao ju je pripovijetkama iako po teoriji književnosti samo naslovna bi uistinu to mogla biti. Knjiga sadrži šesnaest proznih djela koja bismo, osim spomenutog „Svitlo“, mogli promatrati kao kratke priče od kojih su neke toliko protkane lirskim pa bi mogle biti i crtice. Dubravko Jelčić u pogovoru piše da je „Krpina od onih pisaca koji ne samo da imaju što reći, nego to znaju i mogu književno izreći“ te da „pripovijeda više nego uzbudljive priče, priče kakve ni najmaštovitiji pisac ne bi mogao smisliti.“
Sve priče u sebi sadrže autobiografske elemente. Većina njih je ispričana u prvom licu, a to je prepoznatljivo i kad piše u trećem licu. Zavičajni motivi stoje kao temelj, kao podloga svemu što je ispričano pa i onda kada se radnja odvija drugdje. Oštrim okom i velebnim duhom pisac je zabilježio tako slikovite i proživljene trenutke svoga djetinjstva i mladosti, svoga zavičaja, da se ova proza može mjeriti s glasovitim „Izgubljenim zavičajem“ Slobodana Novaka ili trilogijom „Vječno žalosni smijeh“ Ivana Raosa. Vidi se izvornost vlastitog talenta kojim su ispričane uzbudljive životne priče pune realnosti, ali i mašte. Zapaža neke naizgled neznačajne detalje u opisima ambijenata i ugođaja, a osobito likova koje pušta govoriti izvornim zavičajnim govorom koji ima posebnu stilsku vrijednost. To je idiom rodnog mu sela iz benkovačkog kraja. Ono što priča autor napisano je hrvatskim standardnim jezikom. U nekim pričama, iako ispričanima u prvom licu, pisac se znalački sklanja i pušta pripovijedanje svojim likovima, jezikom svojstvenim njihovu društvenom položaju i zanimanju. Tako je i u priči „Josega“ u kojoj se autor sjeća dotičnog i njegovih priča uz ognjište koje su se zauvijek usjekle u njegovu dječju svijest. Sjedio je uz svoje ognjište pod sirotinjskim slamnatim krovom i pričao šarajući štapom po pepelu. Mnoge je priče ponavljao, ali one su uvijek bile zanimljive i originalne, ispričane jezikom narodnog pripovjedača. Zato pisac izvorno prenosi takvu jednu priču i ona je u knjizi otisnuta drugačijim slovima. Autor, nakon mnogo godina, na kraju priče zapisuje: „Nostalgija za rodnim krajem pa i za Joseginim ognjištem nikad me nije napustila… preplavi me neizmjerna sjeta i tuga kakva čovjeka uvijek obuzme dok stoji pred mrtvim danima vlastita djetinjstva.“ Slično je i u sljedećem naslovu „Bećina priča“, gdje pripovijedanje prepušta devedesetogodišnjoj starici koja bi na sličan, sada ženski način, u ljetno vrijeme pričala okupljenima pod kostelom, glavnom seoskom mjestu okupljanja. Ta priča je puna duhovitosti, vjerno prenesena tipičnim govorom stare seoske žene koji mu se kao djetetu uvukao u pamćenje i zauvijek ostao: „Bećina priča, i po stoti put ispričana, bila je jednako zanimljiva i privlačna.“
Neke priče su izrazito protkane lirskim. Nalazimo poetske opise u kojima su zaustavljeni isječci iz sjećanja: lica, prizori, zvukovi, boje, mirisi… Pretapaju se san i java, rasplinjuju se djetinja čežnja i mašta, dokumentarno se prenose stihovi nekih pjesama koje su mu se urezale u pamćenje. Iz svega izbija nostalgija za prošlim vremenom, djetinjstvom i izgubljenim zavičajem. Sve to ga ponekad odvuče u romantizam te kada bismo izvukli neke dijelove, ne znajući da su iz veće cjeline, mogli bismo ih čitati kao lirske pjesme u prozi. Pisac se na sve načine pokušava vratiti u psihu dječaka i u tome uvjerljivo uspijeva: „Onako malen, osjećao sam se jakim i velikim poput svog oca.“ On ponekad živi u prošlosti te snagom svojih osjetila, prustovski, vraća prostore, lica i vrijeme koji su duboko ukorijenjeni u njegovo sjećanje i obogaćen životnim iskustvom sve to vrlo jako ponovno proživljava: „Prostorija se ispunila još gušćim mirisom koji me neopisivom snagom vraćao u dječaštvo.“(Trešnje i kolači). Preplavljen je sjećanjem i snoviđenjima, miješaju se realnost i fantazija, tradicionalnost i modernost pripovijedanja: „I dogodilo se. U stvarnosti ili snovima? Svejedno.“ (Snoviđenja). U prvoj priči „More“ oslikava svoj prvi djetinji susret s morem i opčinjenost tom slikom, tim fenomenom pred kojim stoji zadivljen i sa strahopoštovanjem. Nalazimo uokvirenu kompoziciju pripovijedanja. Pričanje započinje rečenicom: „Poluprazan autobus polagano klizi magistralom prema jugu.“ Vraća se u rano djetinjstvo kada je, u čežnji da vidi to more, potajice noću ušao u konjsku zapregu i sakrio se među janjce koje je otac trebao odvesti i prodati u Pirovcu. Vješto odmjerenim rečenicama, često kratkim i uskličnim, postiže izrazitu dramatičnost te čudesnom moći vuče na čitanje. Uokvirenost radnje završava rečenicom: „Gospodine, stigli smo, ovo je naša zadnja stanica, ne idemo dalje.“ Sličan pripovjedački postupak nalazimo u još nekim pričama. Ova bi se s punim pravom mogla naći u osnovnoškolskim čitankama. Svjestan prolaznosti svega, pripovjedač je ovakvim pričama želio zauvijek zadržati spomen na dječačku ljubav prema rodnom selu; ljudima i životinjama, svemu onom što mu je donosilo radost i uzbuđenje.
Iako u pripovijedanju nalazimo realistične opise i vidimo izrazitu sposobnost zamjećivanja detalja, ove priče imaju mnogo značajki moderne proze. Često su bez uobičajenog epskog uvoda i započinju dijalogom ili konstatacijom:“Svitlo je, brate, svetinja!“ (Svitlo). Pripovjedač je najčešće sporedni lik, sve pomno promatra sklanjajući se od radnje, koliko je god to moguće. Završetci su gotovo uvijek lirski, nedorečeni. Kao da se ostavlja čitatelju da priču završi onako kako on želi. Najčešće se osjeća tuga za prošlim vremenima koja su bila protkana bijedom i siromaštvom, ali i ponosom i prkosom čovjeka kojega takve okolnosti ohrabruju i vode kroz život.
U više priča vidi se njegov obračun s njima. A s kim to? Moglo bi se reći, sa svim onim i svima onima koji su obilježili socijalistički, odnosno komunistički, sustav. Međutim, daleko je to od svake tendencije i političke angažiranosti. Naprotiv, pripovjedač s nekima koji su bili zaluđeni tom ideologijom suosjeća jer su i sami postali njezine žrtve.
U priči „Pljenidba“ kao dječak promatra dvojicu milicajaca i jednog mesara koji su došli zaplijeniti, odvesti njihovih dvoje janjaca jer otac nije na vrijeme platio „pašarinu“. Vidio je oca kako se muči i u sebi gori dok mesar uz neukusne primjedbe pipa janjce želeći zaplijeniti one najdeblje. Bio je ponosan na oca koji je „zgrabivši ga za košulju, na rukama nosio dvostruko težeg mesara“. Pripovijetka „Svitlo“ donosi sliku rodnog mu sela s početka sedamdesetih godina u trenutku kad bi se napokon i u njegovo selo trebala dovesti struja. Vrlo vješto je oslikan lik seoskog glavara Stegnjaića, osobito njegov govor pun psovki i poštapalica koje navode na smijeh. „Oni kažu da znaju da ođe u našem selu ima pojedinaca koji su, jelde, skloni pjevanju pjesama neprijateljskog sadržaja…Oni su rekli ako se s tijem ne prestane ili ako sami ne prijavimo te pojedince…da neće biti ništa od svitla.“ Poslije zamijetiše da su „nekima na konzole na kućama dovedene dvije, a nekima čak četiri žice“ i zaključiše pjesmom: „Tito šalje a zadruga prima, / odbor dili sebi i svojima!“
Priča „Didova šajkača“ započinje neobičnim pripovjedačkim postupkom: „Gotovo cijeloga života mučim se s jednom fotografijom koja mi je ostala od njega. Poslao ju je kao razglednicu iz Bileće, gdje je 1933. bio na odsluženju vojnog roka. .. Umro je mlad, premlad. Bilo mu je tek dvadeset i šest.“ I tako je godinama obilazio po fotografskim studijima tražeći tehniku kako ukloniti šajkaču s djedove glave koja mu je uvijek upadala u oko. U priči „Drug Kekić“ vraća se u osamdesete godine, kada je tražeći studentski kredit upoznao izvjesnog druga Kekića, koji radi u SIZ-u za standard učenika i studenata. On je razočarani i izgubljeni šezdesetogodišnjak koji nekome mora „ispričati svoju priču“. Osjeća da bi se mogao povjeriti studentu pripovjedaču. Iako su svjetonazorski potpuno različiti, on pomno sluša njegovu priču: Kekić je s dvadeset godina primljen u Partiju uvjeren u „jednakost, ravnopravnost, bratstvo i jedinstvo…svijetlu budućnost socijalističke zajednice“. Otkrivši neku pronevjeru, a ne mogavši šutjeti, izbačen je iz Partije. On ima potrebu nekome to reći jer „neispričana priča dvostruko boli“. Radnja se prenosi u prvu godinu Domovinskog rata kada pripovjedač saznaje da se nekadašnji drug Kekić ubio: „Nije bilo nikoga komu bi mogao pričati nastavak svoje priče. Ubila ga bol od neispričane priče.“
U priči „Ustani bane Jelačiću“ sjeća se odsluženja vojnog roka u Ljubljani i vraća se u prvi tjedan mjeseca svibnja 1980. godine. Otac mu dolazi u posjet i oni izlaze iz vojarne u neku gostionicu. Otac je donio domaću pečenu kokoš i najboljeg vina. Tamo doznaju o smrti maršala Tita. Nastaje opći muk. On i otac neprimjetno nazdrave. I sljedeća priča se veže za Tita i prvu godišnjicu njegove smrti. Nalazimo grotesknu priču o podizanju nekog spomenika gdje pripovjedač izvrgava ruglu maloumnost i primitivizam pojedinaca iz boračke organizacije u jednom otočkom mjestu. Posljednja priča nosi naslov „Pripušćanje krava“ i napisana je u istom tonu i iz iste potrebe. Iako je napisana u trećem licu, očite su autobiografske značajke. Priča govori o mladom učitelju, južnjaku, koji je prvi posao našao u nekom podravskom selu. Bile su to osamdesete godine i u školi se još uvijek vodila „Spomenica rada i drugarstva“ i ravnatelj je povjerio mladom učitelju da u tu knjigu upiše najbolji rad nekog od svojih učenika.Tako je upisan rad kao u naslovu ove priče. Ravnatelj je to, naravno, shvatio kao „vrijeđanje svetinja socijalističkog poretka“. Dvadeset godina poslije taj učitelj postao je zamjenik ministra prosvjete i osobni izaslanik predsjednika Republike, a nekadašnji ravnatelj gradski pročelnik za prosvjetu. Susreću se u posve novim okolnostima. Kroz sve se provlači ironija koja povremeno prelazi u sarkazam.
Knjiga priča „Svitlo i druge pripovijetke“ Drage Krpine neuobičajena je knjiga. Njezina najveća vrijednost je u tome što je napisana takvim jezikom i stilom koji vuče na čitanje i te priče jednostavno ne dopuštaju da ih se čita s odgodom. Čitaju se u jednom dahu, a to je odlika svakog dobrog štiva. Iako se može steći dojam da su neke priče pisane s tendencijom, to ne može umanjiti njihovu estetsku vrijednost. Vrlo vješto se stapa stil jednostavnog narodnog pripovijedanja s modernim stilskim postupcima. Važna je i dokumentarnost te kontekstualnost koje se znalački unose u sadržaj pa te priče i same postaju dokumentom, svjedokom vremena u kojem su nastale i vremena u koje se pisac vraća.
Ovaj prikaz bi trebao biti poticaj za daljnje književno-kritičke ocjene i smještaj ove knjige među značajna djela hrvatske suvremene proze.