Juan Carlos ONETTI
Dobrodošao, Bobe (2)
Posvećeno H. A. T.
“Ipak se može reći u dvije ili tri riječi. Vi se ne ćete oženiti njome jer ste stari, a ona mlada. Ne znam, imate li trideset ili četrdeset godina, to nije važno. Međutim, vi ste zreo čovjek, to jest prezreo kao svi ljudi u vašim godinama kada nisu nešto posebno.” Potezao je iz ugašene cigare i promatrao ulicu te me je naposljetku pogledao; glava mi je bila naslonjena na zid dok sam i dalje čekao: “Jasno je da imate razloga vjerovati u svoju posebnost. Vjerovati da ste mnoge stvari spasili od potopa. To nije vjerojatno.” Stao sam pušiti okrenut mu u profilu; dosađivao mi je, nu nisam mu vjerovao; izazivao mi je samo mlaku mržnju, međutim bio sam siguran da me ništa ne će pokolebati u vjeri prema samom sebi, i to nakon što sam upoznao potrebu da se oženim s Inés. Ne: bili smo za istim stolom a ja sam bio tako svjež i tako mlad, kao on. “Može biti da griješite – rekoh mu. Recite samo, ako želite pokazati što je trulo u meni…”.
“Ne, ne – reče brzo – nisam toliko dijete. Ne želim ulaziti u tu igru. Vi ste sebičan; puteni ste na stanovit prljav način. Vezani ste za bijedne stvari i te će vas stvari uništiti. Ne ćete nikamo dospjeti, jer to zapravo i ne želite. To je to, i ništa više; vi ste star, ona je mlada. Nipošto ne bih trebao misliti na nju u vašoj nazočnosti. A vi zahtijevate…”. Tada mu nisam mogao niti njušku razbiti, tako da sam odlučio ne obazirati se na nj i pošao sam prema juke-boxu, odabrao bilo što i spustio kovanicu. Polako sam se vratio za stol i počeo sam slušati glazbu. Glazba je bila ponešto glasna; netko je mekano pjevušio u dugim stankama. Pokraj mene je Bob sveudilj govorio da niti on, niti netko poput njega nije dostojan da gleda Inés u oči. Jadan mladić, mislio sam s divljenjem. Upravo je zborio da je ono što on zove starost, ono najodvratnije, ono što određuje raspadanje, ili možda sve ono što bijaše simbol raspadanja, razmišljanje u pojmovima; obuhvatiti žene u riječi žena znači, bez daljnjega, neoprezno ih prisiljavati da se smiju ukalupiti u koncept stvoren na temelju nedostatnog iskustva. Također je rekao da ni riječ iskustvo nije točna. Nisu niti postojale, to su samo običaji i ponavljanja, uvela imena koja se stavljaju predmetima, da ih malo oblikuju. Više-manje, to je govorio. A ja sam mirno razmišljao hoće li pasti mrtav ili će naći načina da me ubije – baš tu i odmah – ako mu ispričam slike koje mi upravo promiču pred očima u trenutku dok mi govori, da niti on ne zaslužuje dotaknuti Inés vrškom prsta, jadan dječak, ili joj poljubiti rub oprave, trag njezinih koraka, ili slično tomu. Nakon stanke – glazba je završila i svjetla su se u juke-boxu ugasila, povećavala se tišina – Bob reče “ništa više”, i pođe svojim uobičajnim sigurnim hodom, ni brzim ni sporim.
Ako mi se te noći njezino lice pokazalo u Bobovu obličju, ako mi je u nekom trenutku bratsku sličnost mogla pomoći u lukavštini da zamijenim Inés za Boba, tada je to bio posljednji put da sam vidio djevojku. Naravno, dvije noći poslije ponovno sam se našao s njom na uobičajnom susretu; a jednog podneva susreli smo se zbog meni nametnutog i beskorisnog očaja, znajući već odavno da će svaka nazočnost i pribježište riječima biti promašeno, da će sve moje dosadne molbe umrijeti na neki zapanjujući način – kao da ih nije nikada bilo – da će se raspršiti u golemom plavetnilu trga, pod umirujućim zelenilom lišća polovine ljeta.
Mali i kratkotrajni dijelovi Inésina lica, koje mi je te noći pokazao Bob – premda su bili okrenuti protiv mene i ujedinjeni u agresiji – ipak doprinosili njezinu ushićenju i čistoći. Ali, kako razgovarati s njom, kako ju dotaknuti, uvjeriti ju ako je bila tako neočekivano apatična na posljednja dva susreta.
Kako ju prepoznati ili dozvati u sjećanje, gledajući ženu širokog krutog tijela u stolcu, u njezinoj kući ili na klupi na trgu, gledajući ženu jedne odlučne i jednake krutosti u dva različita sata i mjesta; to je žena glatka vrata, očiju uprtih preda se, mrtvih usta, ruku položenih u krilu. Promatrao sam ju i bijaše “ne”, znao sam da je “ne” čitava atmosfera koja me okruživala.
Nikada nisam doznao koju je pričicu Bob izabrao za to; u svakom slučaju, siguran sam da nije lagao, jer ga tada ništa – niti Inés – nije moglo prisiliti da laže. Više nikada nisam vidio nju niti njezin prazan i ukočen lik; doznao sam da se udala i da više ne živi u Buenos Airesu. Tada, usred mržnje i patnje, bilo mi je drago zamisliti Boba kako zamišlja moj lik i kako odabire pravu stvar, ili sklop stvari, koje će biti sposobne da me ubiju u Inés i da nju ubiju u meni.
Sada je već godina dana kako gotovo svakodnevno viđam Boba, uvijek u istom kafeu okruženog istim ljudima. Kada su nas predstavili jednoga drugome – danas se zove Roberto – shvatio sam da prošlost nema vremena i da se tamo jučer veže s datumom od prije deset godina. Još je imao na licu neki otrcani Inésin trag, i jedan pokret Bobovih usta bio je dostatan da ponovno vidim izduženo djevojčino tijelo, njezine mirne i nehajne korake i da me one iste plave nepomične oči ponovno promatraju ispod labave frizure koju je u križ pridržavala crvena traka. Odsutna i izgubljena zauvijek, mogla se sačuvati živahna i netaknuta, konačno nesporna i jednaka svojoj biti. Nu, bilo je naporno čeprkati po licu, po Robertovim riječima i pokretima, a sve to da se nađe Bob i da ga se može mrziti. Popodne prvog susreta, satima sam čekao da ostane sâm ili da iziđe, kako bih mogao s njime razgovarati i udariti ga. Miran i šutljiv, povremeno sam skrivećki promatrao njegovo lice ili sam prizivao u sjećanje Inés na sjajnim izlozima kafea, te sam spretno sastavljao uvrjedljive rečenice i pronalazio miran ton s kojim ću ih izreći; također sam izabrao mjesto na tijelu kamo ću mu zadati prvi udarac. Nu, prije smrkavanja je otišao u pratnji svoja tri prijatelja te sam odlučio čekati, kao što sam čekao i proteklih godina, povoljnu noć kada će biti sâm.
Kada sam ga ponovno počeo viđati, kada smo započeli drugo prijateljstvo za koje mislim da se ne će nikada završiti, prestao sam razmišljati o bilo kakvom obliku napada. Konačno sam odlučio da mu nikada više ne ću govoriti o Inés niti o prošlosti i da ću u tišini zadržati u sebi sve ono živuće. To i činim svako popodne pred Robertom i ostalim stalnim gostima kafea. Moja će se mržnja sačuvati vruća i nova dok i dalje gledam i slušam Roberta; nitko ne zna o mojoj osveti, a ja ju živim radosnu i obijesnu i jednoga dana ili prije ću ju ostvariti. Razgovaram s njim nasmijan, pušim i pijem kavu. Čitavo vrijeme mislim na Boba, na njegovu čistoću, njegovu vjeru, na smjelost njegovih bivših snova. Mislim na Boba koji je volio glazbu, na Boba koji je planirao oplemeniti ljudski hod konstruirajući grad neviđene ljepote za pet milijuna stanovnika uzduž riječne obale; mislim na Boba koji nikada nije mogao lagati; na Boba koji je smišljao rat mladih protiv starih; na Boba gospodara budućnosti i svijeta. Misleći staloženo i točno na sve to pred čovjekom prstiju žutih od duhana zvanog Roberto koji vodi groteskan život, radeći u tko zna kojem odvratnom uredu, oženjenom nekom debelom ženom koju naziva “moja gospođa”; čovjekom koji provodi duge nedjelje zakopan u kavanskom sjedalu, čitajući dnevne novine i telefonski se kladeći na konje.
Nitko nije volio ženu tako snažno kao što ja volim njegovu propast, njegov konačan način utapanja u ljudski prljavi život. Nitko se nije zanosio ljubavlju kao što to činim ja pred njegovim naglim zbunjenostima i neuvjerljivim projektima koje jedan uništen i daleki Bob ponekad diktira i koji mu služe samo kao mjera točnosti gdje se zauvijek zaprljao.
Ne znam jesam li ikada u prošlosti dao dobrodošlicu Inés s tolikom ljubavlju i veseljem kao što ju sada svakodnevno iskazujem Bobu u mračnom i zdrobljenom svijetu odraslih. On je ipak novopridošlica i s vremena na vrijeme pati od čeznutljivih kriza. Vidio sam ga uplakana i pijana kako psuje i klete nezaustavljiv povratak Bobovih dana. Mogu potvrditi da mi je tada srce kiptjelo od ljubavi i da je postalo osjetljivo i ljupko poput majčinog. Zapravo znam da ne će nikada otići, jer nema kamo otići; međutim, postajem tankoćutan i strpljiv i pokušavam ga preoblikovati. Kao onu šaku rodne zemlje, ili one fotografije ulica i spomenika, ili pjesama koje sobom vole nositi useljenici, tako ću ja za njega raditi planove, vjerovanja i različita sutrâ koja imaju boju i okus zemlje mladosti odakle je davno došao. I on prihvaća; i uvijek prosvjeduje kako bih udvostručio svoje ponude, nu na kraju završava s potvrdnim riječima, s grimasom u obliku smiješka vjerujući da će se jednoga dana moći vratiti u Bobov svijet i vrijeme, da će se smiriti usred svojih trideset godina, krećući se bez gađenja i zapinjanja među strašnim truplima starih ambicija, ogavnih oblika snova koji su se pokvarili pod nehajnim i neprestanim pritiskom tolikih tisuća neizbježnih nogu.
Svršetak
Sa španjolskoga preveo Josip HEĆIMOVIĆ NIKŠIĆ
Juan Carlos Onetti, urugvajski književnik (Montevideo, 1909. – Madrid, 1994.). Naizmjence živio u Montevideu i Buenos Airesu; bio filmski i književni kritičar, urednik časopisa i novina te dopisnik Reutersa (1941.–46.); od 1975. živio u Španjolskoj, kamo je izbjegao iz političkih razloga. Njegov prvi roman Bunar (El pozo, 1939.), u kojem problematizira otuđenost i usamljenost pojedinca te besmisao života, kritika je pozdravila kao prvi pravi moderni roman u hispanoameričkoj književnosti. Slične teme nastavio je obrađivati i u romanima Kratki život (La vida breve, 1950.), Grob bez imena (Una tumba sin nombre, 1959.) i dr. te pripovijetkama Ostvareni san i druge priče (Un sueño realizado y otros cuentos, 1951.). Najboljim djelom smatra se roman Brodogradilište (El astillero, 1961.). Njegova proza pokazuje utjecaj W. Faulknera, A. Moravie, A. Camusa i J. P. Sartrea. Najpoznatiji urugvajski pisac XX. stoljeća.