POP MARTINAC, bio je hrvatski glagoljaški pisar, kaligraf i iluminator iz 15. stoljeća. Smatra se začetnikom hrvatskog domoljubnog pjesništva. Bio je iz roda Lapčana. Lapčani su hrvatski plemićki rod. Jedno od tzv. dvanaest hrvatskih plemena (genus, generatio). Potječu iz Lapca u Lučkoj županiji (a ne iz Lapca u Lici). Kralj Zvonimir udao je svoju kćer Klaudiju za Vinihu Lapčanina, koji je prvi poznati pripadnik toga roda koji je navodno u miraz dobio Karin. U pripisu Salonitanskoj povijesti (Historia Salonitana) Tome Arhiđakona, nastalom u XIV. st., spominje se župan Martin od roda Karinjana i Lapčana kao jedan od hrvatskih predstavnika koji su sklopili sporazum s kraljem Kolomanom. Pretpostavlja se da su bili u tješnjoj vezi i s Kačićima, jer se 1355. u Podnadinu spominje Lapčić de genere Cachichorum. God. 1322. Karlo I. Robert dao je povlastice plemićima de Lapuch, koje su potvrđivali i kasniji vladari. Ludovik I. Anžuvinac potvrdio im je 1360. posjed zemalja u Karinu, nakon čega se jedna njihova grana odvojila i počela nazivati → Karinjani (prvi datirani spomen 1379). S vremenom je ime Karinjana počelo prevladavati nad onime Lapčana. Mnogobrojni podatci za XIV. st. pokazuju da su se posjedi Lapčana i Karinjana uglavnom nalazili u Lučkoj županiji (Dobruća Vas, Mogorova Dubrava, Dolčani, Dragine, Lemeševo Hrašće), a zajedničko im je središte bilo u Karinu. Sa svojih osnovnih posjeda proširili su se na mnoga sela u okolici Zadra, a neki su postali i zadarskim građanima. Pojedine grane Lapčana preselile su se u Pounje, u Psetsku županiju (posljednji spomen 1447.) i Bužane (posljednji spomen 1490). Pop Martinac iz roda Lapčana spominje se 1493. na Grobniku. Lapčani se u zadarskoj okolici posljednji put spominju 1460., a Karinjani 1498. Iz plemena Lapčana potječu Draškovići, Oršići i Utješinovići. (HE) Najznačajniji rukopis popa Martinca nalazi se u Drugom novljanskom brevijaru, glagoljaškom kodeksu od 500 listova, kojega je na Grobniku od 1484. do 1494. prepisivao za pavlinski samostan u Novom Vinodolskom. U njemu je praznine u stupcima popunjavao je svojim zapisima. Najpoznatiji je onaj iz 1493. godine, poznat kao Zapis popa Martinca o Krbavskoj bitci i teškom stanju u Hrvatskoj nakon poraza hrvatskoga plemstva, a nalazi se između temporala i kalendara (folia 267 a-d). U tom se zapisu nadahnutom biblijskom Knjigom Juditinom piše mješavinom hrvatskog i staroslavenskog jezika o zlodjelima Turaka što “…nalegoše na jazik hrvatski…”.
Zapis popa Martinca smješta se u književni kontekst pa se s obzirom na tekstnu strukturu uspoređuje s Bašćanskom pločom, s obzirom na poetska sredstva i citatnost s biblijskom knjigom o Juditi iz brevijara na koji upućuje (Drugi novljanski), a s obzirom na sadržaj i s ostalim onodobnim djelima turske tematike, sve kako bi se naglasila ’spomenička’ funkcija Zapisa koju otkrivamo iščitavanjem umjetničkoga vremena i prostora. Analizom simbolike i metaforike Zapis se potvrđuje kao autorski tekst o tekstu kojim se veliča književno djelovanje kao utočište i »bran« pred zastrašujućim povijesnim prilikama. (…)
Zapis popa Martinca iznimno je djelo koje se s jedne strane oslanja na srednjovjekovlje (crkvenoslavenski izraz, način organizacije teksta i tematika), a s druge strane nalazimo u njemu elemente govornoga jezika i tematiku kojom su se bavili pjesnici u razdoblju humanizma i renesanse, a koja je mjestimično zastupljena i u glagoljičnim tekstovima pred kraj srednjega vijeka. Riječ je o tadanjoj elegijskoj povijesnoj tematici: bojevi s Turcima i stradanja naroda pod turskom vlasti. Taj lirsko-epski kolofon Drugoga novljanskog brevijara objedinjuje u sebi uporabnu pragmatičnost (ubikacija knjige sa zahvalom) i estetičnost (slika svijeta i određenog svjetonazora), koja u cjelini teksta prevladava nad uporabnosti, čime se izdiže na rang zasebnoga književnog djela koje ima i oznake modernosti koje ne bismo mogli svrstati ni u brevijarsku ubikaciju ni u povijesno izvješće. (…)
Tekst Zapisa čine dvije glavne cjeline i završetak kao posebna, treća, cjelina. U objema se glavnim cjelinama govori o okolnostima nastanka knjige (brevijara), koja je tako glavna tema i vanjski povezni element (meta)teksta. U prvoj se cjelini nižu motivi koji se tiču okolnosti iz zapisivačeva neposrednoga životnog okružja, koje su pridonijele tome da knjiga bude napisana, dok se u drugoj cjelini nižu motivi koji predočuju okolnosti iz susjedstva toga okružja, koje su ometale pisarovu-autorovu koncentraciju pri pisanju knjige. Kako se kao zapis o knjizi Martinčev tekst citatima, stilskim sredstvima i tematikom oslanja na knjišku tradiciju, ali i na samu knjigu na koju upućuje, možemo ga odrediti i kao tekst o tekstu pisan u stilu teksta o kojemu govori. (…)
Martinčev zapis o događajima u pojedinim dijelovima prelazi u pripovijedanje događaja. U njima do izražaja dolaze i dramski i lirski elementi. U tim se dijelovima ne izvještava o događaju sa stajališta ravnodušna autorazapisivača, već pripovjedač slikovito i afektivno predočuje tragične događaje i iznosi stvaralačku i povijesnu uznemirenost koju oni potiču, dakle stvara iluziju stvarnosti i kod čitatelja izaziva osjećaj prisustvovanja onomu što se prikazuje.36 Pri tome, zbog naglašivanja autorova stvaralačkog doživljaja, kauzalnost nije izrijekom navedena, ali se podrazumijeva: Martinac ne pokušava dodatno objasniti zašto su Turci »nalegli« na pojedine krajeve, kao što je to učinjeno u pjesmi iz Tkonskoga zbornika spominjanjem kolektivne krivnje i Božje kazne, ali se predmetnim književnim djelovanjem za zaštitu obraća Bogu kao uzroku i cilju. (…)
Likovi u Zapisu također su određeni osjetom mjesta, i to s obzirom na vjersku i nacionalnu pripadnost: »gospoda hrvat’ska i bani hrvatski« ujedno su i »krípci vitezi i boriteli slavni […] víri radi hrùstovi«, odnosno branitelji »česti hrùstùínske«, što dovodi do njihove shematizacije i pretvaranja u simbole. Tako su povezani s redovnicima o kojima se govori u prvoj cjelini, a koji su »čest’ni služiteli hrùstovi zakonùnoregulnici«, dakle i čuvari poretka uređenoga svijeta. Njihovi protivnici su »sinovi sluškinje«, Turci »ot iĉedií z’maila s(i)na agari rabine avraamale«, koje autor uspoređuje s drugim »nečistivim« osvajačima (Goti i Tatari). Pridjev »nečistivi« (koji objedinjuje značenja: »nečisti« i »nečastivi«)56 označitelj je demonskoga pa su samim time oni koji se suprotstavljaju »nečistivim« predstavnici dobra.
Povijesne su osobe u prvoj cjelini simbolični odreditelji vremena (papa Aleksandar VI., Maksimilijan kralj rimski, Laclav kralj češki i ugarski), a zatim i odreditelji osjeta mjesta (»naš gospodin knez Bernardin Frankopan« i njegovi sinovi te »naš gospodin i otac, gospodin biskup Kristofor Dubrovčanin« te »biskup modruški i krbavski«). Martinac tako već pri uvodnome i konvencionalnome smještanju teksta u vremenski okvir povezuje mjesta događanja dviju cjelina. U nizu su navedeni: biskup Kristofor, kao duhovni poglavar krajeva iz prve cjeline i Martinčeva boravišta, te biskup modruški i krbavski, kao poglavar krajeva iz druge cjeline, koji su u neposrednu susjedstvu Martinčevih rodnih krajeva, a koji se pred najezdom Turaka sklonio upravo u Vinodol (mjesto za čiji se samostan izrađuje knjiga na koju zapis upućuje). Ujedno se u dijalektičnu opreku stavljaju svjetovni vladari i crkveni poglavari, kao nagovještaj i tumač u Zapisu iskazane opreke crkvenoga i svjetovnog, duhovnoga i materijalnog, koja je u krajnjoj točki simbolizacije eshatološka opreka raja i pakla te kozmogonijska međuovisnost uređenoga svijeta i kaosa. Tome su sukladne i izrazne opreke: statičnost i dinamičnost, zapis i pripovijedanje, prostor i osjet mjesta. Dijalektičnu opreku crkvenoga i svjetovnog Martinac izrijekom naglašuje izrazom »v’ duhovnom [smislu]«, kojim istovremeno odjeljuje i povezuje Frankopane kao svjetovne vladare i spomenute crkvene poglavare. I uz crkvene i uz svjetovne poglavare Martinac dodaje pridjevak »naš« kao osobit izraz već spomenute pripadnosti vremenu i prostoru kao civilizacijskim i humanističkim kategorijama.
Osim istovremenosti zbivanja i jedinstvenim osjetom mjesta dvije su cjeline povezane i trima povijesnim osobama: te su biskup modruški i krbavski, pop Martinac i Bernardin Frankopan. Sklanjanje biskupa modruškoga i krbavskoga u Vinodol, poznato iz povijesnih vrela, u Zapisu je samo naznačeno uvodnim obraćanjem. S druge strane, preseljenje autora, popa Martinca iz Lapca u Grobnik, u Zapisu nije navedeno ni naznačeno pa ne znamo kad se ni zašto dogodilo te ga iščitavamo kao osjet mjesta. Objektivni pristup zapisivača (ljetopisca) iskazan je smjenom zapisa, izvješća i pripovijedanja te nedefiniranom kompozicijom, što sugerira labavost strukture i nepostojanje autora: kao da predmetna stvarnost govori sama za sebe. Autor se ipak ne zadovoljava samo ulogom objektivnoga zapisivača: povezivanjem predmetne stvarnosti s vlastitim emocijama on postaje subjektivni pripovjedač-tragičar, ali i književni lik i tema djela.
Subjektivni pristup opisivanju prostora i vremena obilježen je navedenom simbolikom i metaforizacijom. Predmetna stvarnost zbog osjeta mjesta postaje simbol duševnoga stanja: strah i briga kako zbog povijesnih događaja tako i zbog izrade knjige, pa se gubitak nacionalnoga teritorija doživljava kao gubitak osobnoga prostora i uzrok tjeskobe. Gubitak prostora rezultira zatvorenošću u interijer i statičnošću prve cjeline, time i simboličnom i stvarnom usmjerenošću Bogu.
Bernardin Frankopan u prvoj je cjelini povijesna ličnost i simbolični odreditelj vremenskoga i prostornoga okvira s kojim se autor poistovjećuje (zajedništvo i nacionalnu prisnost iskazuje pridjevkom »naš«). Njemu autor preporuča zapis i knjigu pa se on, osim kao simbol prostora i vremena, pokazuje i kao simbol književnoga djelovanja. U drugoj je cjelini »knez« Bernardin i povijesna ličnost i lik u priči. Izrazno i grafetički istaknuto je kako je samo on uspio izbjeći smrt i zarobljavanje: uspio se izvući »otù srídi boí« s nekolicinom svojih ljudi. On i njegova tri sina ulijevaju pouzdanje u očuvanje kršćanskih vrijednosti kao i u održanje uređenosti svijeta. Kršćanska vojska, koju čine Kristovi ratnici, tako ne doživljava konačan poraz, a Bernardin Frankopan, kao jedan od njezinih predvodnika koji se izvukao iz paklene bitke, osim što je poistovjećen s narodom i književnim djelovanjem, simbolično označuje i samoga Krista.
Književni rad, kojega je Bernardin pokrovitelj, s religioznim ishodištem, Biblijom, posredstvom Božje Riječi u predmetnome je jedinstvu s Bogom, pa se zapisivanje »v knigahù životnihù« ukazuje kao zaglavni kamen održanja vjere i poretka. Spomenička funkcija Martinčeva zapisa ogleda se podjednako u svjedočanstvu o određenim povijesnim zbivanjima i u svjedočanstvu o književnom radu kao utočištu i »branu«, a koje je svjedočanstvo iskazano citatnošću, konvencionalnom organizacijom teksta i simbolikom. (G. Čupković, Zapis popa martinca kao spomenik književnoga djelovanja)
(Ur.)