Hrvatskoj treba Hrvatsko slovo, jednako kao i prije 25 godina
U Hrvatskom slovu pisala sam o onome što sam smatrala bitnim, a što sam znala da će u tzv. mainstream medijima biti i ostati nezapaženo ili prešućeno, i onoliko koliko sam stizala s obzirom na svoj posao i obitelj. Hrvatsko slovo prostor je gdje su bitna istraživanja i informacije dobile mjesta
Prvi put sam Hrvatsko slovo zapazila na sjednici Vijeća Muzičke akademije, 1997., sjedeći iza muzikologinje dr. Eve Sedak (1938.-2017.), koja ga je držala otvorenog na stranici na kojoj je bila fotografija sopranistice Ljiljane Molnar-Talajić. Ne znajući o kakvom je časopisu riječ, pomislila sam da je to prilog nekim dnevnim novinama, te sam odmah otrčala do kioska, gdje mi je bilo rečeno da se radi o zasebnim novinama. Imala sam tada 26 godina. Pročitavši taj meni prvi broj, ostala sam oduševljena, gotovo zatečena sadržajima koji su zastupali istinu, činjenice, promovirali informacije, podatke, ljude, povijesne događaje, sadržaje, jezične i druge teme o kojima sam ništa ili tek na razini informacije nešto znala. Napokon, pomislila sam, jer sam isto tako ostala nemalo zatečena naslovnicama i sadržajima brojnih časopisa koji su tada nicali, u vrijeme kada se u mukama i krvi rađala neovisna i samostalna država Hrvatska, čudeći se, u nevjerici, kako je to moguće. Kasnije sam sve to, naravno počela razumijevati.
Prvi tekst koji sam napisala bio je uz 70. obljetnicu života pijanistice Zvjezdane Bašić 1997. Tekst sam dakako, pisala prvo rukom, potom prepisivala na pisaći stroj, te ga poštom poslala na tadašnju adresu uredništva Hrvatskoga slova, Pod zidom. Zahvalna sam tadašnjoj urednici muzikologinji Jagodi Martinčević što ga je prihvatila, kao i niz tekstova koji su uslijedili u idućim godinama.
Pisala sam o onome što sam smatrala bitnim, a što sam znala da će u tzv. mainstream medijima biti i ostati nezapaženo ili prešućeno, i onoliko koliko sam stizala s obzirom na svoj posao i obitelj – nekada češće, nekada rjeđe. Naime, u početcima mi je trebalo jako puno vremena da sastavim tekst s kojim ću biti zadovoljna, tako da su tekstovi, bez obzira na njihovu duljinu, nastajali i oblikovali se i po nekoliko tjedana. Stalno sam im se vraćala, dopunjavala ih ispravljala, tražila i odabirala riječi, izraze. S vremenom sam, naravno, postajala sve spretnija i brža, a nemali značaj pri tome ima svakako tehnološki napredak, koji je tijek misli jednostavno prenosio na bijeli papir, odnosno zaslon računala.
Nemalo sam bila iznenađena kada me glavni urednik g. Stjepan Šešelj pozvao i ponudio biti urednicom glazbene stranice; negdje oko 2004. ili 2005. Nisam se tada osjećala spremnom uređivati tekstove iskusnih muzikologa i novinara Jagode Martinčević, Nenada Turkalja, Zdenke Weber, Zlatka Stahuljaka, Snježane Miklaušić-Ćeran i niza drugih muzikologa, glazbenika, književnika (Sanja Raca, Željka Radovinović, Jelena Knešaurek, Dražen Mioč, Emil Čić, Nevenka Nekić…), čija imena iz toga vremena, vezana za glazbenu stranicu, pamtim, a neka mi ne zamjere što sam koje propustila spomenuti. Stoga tada nisam pristala biti urednicom glazbene stranice, jer nisam muzikolog po primarnoj struci i iz poštovanja prema tome zvanju, ne bih se usudila ‘dirati’ u tekstove uglednih prethodnika i suradnika. Premda, sve više i intenzivnije sam pisala o glazbenim temama i sadržajima, pri čemu sam i sama puno (na)učila, istraživala, pronašla, nikada se dovoljno ne načudivši kako je moguće da toliko toga iz vlastite povijesti (glazbe) ne znam i nisam imala prilike tijekom školovanja saznati i naučiti. Hrvatsko slovo prostor je gdje su sva ta istraživanja i informacije dobile napokon mjesta.
Odzivu glavnoga urednika g. Stjepana Šešelja ipak sam se odazvala 2010., shvativši da se radi o odgovornosti i poslanju koje mi je dužnost prihvatiti, bez obzira na ostale brojne profesionalne i privatne obveze. Ovdje zahvaljujem muzikologinji dr. sc. Zdenki Weber koja me je gotovo istoga dana nazvala i ponudila se za suradnju. Taj njezin poziv i ponuda puno mi je značila, to više što ju tada nisam osobno niti poznavala, no zapravo ta čast pripada Hrvatskome slovu. Slijedili su dani u kojima sam neprestano zvala i poticala kolege iz cijele Hrvatske da mi je jave, da pišu o zbivanjima koje organiziraju i priređuju, a za koje nije bilo uopće ili dovoljno prostora u medijima. Nudila sam (i dalje nudim) i mladim muzikolozima i kolegama glazbenicima okušati se u pisanju (Vilena Vrbanić, Ivana Jurenec, Krešo Popović, Ana Jazbec…) i koji su svoje prve vrijedne pismene radove objavili upravo u Hrvatskome slovu, no, razumljivo, honorar koji im nisam mogla obećati, nije ih dugo zadržao. Stoga sam uvijek zahvalna na svakom tekstu koji pristigne, a to su ponajčešće od neumorne dr. sc. Zdenke Weber, čija snaga i ustrajnost nadahnjuju, te od dr. Snježane Miklaušić-Ćeran i od prof. don Nike Luburića. Pojava interneta i društvenih mreža omogućila je i približila dostupnosti mnogih podataka i informacija, istovremeno omogućivši brojnim umjetnicima promociju i predstavljanje, te nama koji pišemo olakšati i ubrzati istraživanje i spoznaje o vrijednim događajima.
I sama sam nemali broj puta tijekom proteklih deset godina, bila umorna i iscrpljena, ponajčešće u situacijama kada nisu stizali tekstovi, a bližio se rok za slanje tekstova za nove brojeve, a bilo je potrebno ispuniti stranicu i osmisliti, sastaviti i napisati 8.000 do 10.000 znakova, te sam i često pomišljala mogu li i koliko još dugo izdržati. U takvim bih se trenucima pitala: što će biti s mladim glazbenicima i kolegama ako ne zabilježim njihov nastup, koncert, nosač zvuka? Tko će o tome pisati, kad je sve manje dnevnih, tjednih novina, emisija i medija koji prate i znaju odabrati, te profesionalno i stručno predstaviti istinske i trajne vrijednosti?!
Usprkos tim poteškoćama i dvojbama pa i (financijski boljim) ponudama pisati u drugim časopisima i/ili portalima, zahvalna sam glavnome uredniku g. Stjepanu Šešelju i svim ostalim urednicima što su imali potpuno povjerenje i svih ovih godina omogućavali su mi potpuno neovisan rad i uređivanje glazbene stranice, te vođena isključivo vlastitom savješću, profesijom i odgovornošću, odabirem, obrađujem i predstavljam teme i sadržaje o kojima ću pisati, istovremeno maksimalno odgovorno poštivajući slobodu koja mi je ponuđena na bijelom i praznom zaslonu računala. Također, brojni su naraštaji mladih glazbenika imali prigodu nastupiti i održati koncert u dvorani Hrvatskoga slova.
Sadržaja i tema nikada nije nedostajalo, dapače, mnogi (još) nisu, zbog ograničenosti vremenom, dočekali svoju objavu.
Opstojnost kulture pitanje je identiteta svakoga čovjeka, svake zajednice, naroda, čovječanstva. Ona je u našim temeljima, korijenima, ona nas čini onakvima kakvi jesmo.
Kakvi ćemo biti sutra, ovisi o tome kakvi smo danas.
Upravo nas ovo jedinstveno, izvanredno i posebno vrijeme kada smo zatvoreni u svojim domovima i potreseni posljedicama potresa, poziva i potiče na dublja i intenzivnija promišljanja o pravim, temeljnim i istinskim vrijednostima koje imamo i njegujemo, te sam sigurna da se u tim mislima nalaze i pitanja i odgovori o temeljima našega vlastitoga bića i identiteta, te da ćemo iz ovoga osjećaja beznađa, briga i nemoći, smoći snage i učiniti sve kako ne bismo ostavili hrvatsku kulturu i umjetnost da se rasprši, luta, rastoči, a tu ponajprije mislim na njezine pregaoce, brojne (mlade) umjetnike: književnike, pisce, pjesnike, dramske, likovne i glazbene umjetnike…
Sretan ti 25. rođendan, drago naše Hrvatsko slovo!
Eva KIRCHMAYER BILIĆ