G O L U B I N C I

Ulaskom/izlaskom u jugoslavensku državu Hrvatska osta bez istočnog Srijema, pretežno ravničarskoga kraja s najplodnijom zemljom i prekrasnom Fruškom gorom. Istina je da tu nije postojala hrvatska većina, ukupno gledavši, no s druge strane Hrvatska se ponaša kao da je pod amnezijom. Nitko ne zagovara prekrajanje granica danas, ali imati osjećaj za napuštene sunarodnjake je minimum koji zaslužuju, napose nakon golgote koju su nezasluženo proživjeli devedesetih. Općenito u novovjekom hrvatskom umu Srijem u cijelosti kao da je neki polupoznati pojam. Za većinu u Hrvatskoj postoji samo Slavonija, pa čak Vukovar smještaju površno u nju, unatoč nazivu Vukovarsko-srijemska županija. Selo Golubinci se nalazi u srijemskoj općini Stara Pazova. Spominje se prvi put 1572., kao selo od zemunica zvano Rupine. Prvi spomen Hrvata u selu seže u 1634. Srijem pripade Austriji 1718. Požarevačkim mirom, nakon sjajnih pobjeda Eugena Savojskog nad Osmanlijama. Tada počinje naseljavanje duž stare rimske kamene ceste, koja je povezivala nekadašnji Sirmium, Sremsku Mitrovicu sa Slankamenom i Zemunom. U doba Vojne krajine bilo je sjedište husarske regimente. Tu obitavahu časnici, zemljoradnici s prostranim poljima najplodnije zemlje černozjom i fruškogorskim vinogradima te stočarima koji su trgovahu stokom diljem Europe, uključujući anglere, trgovce konjima. Golubinci su bili u sklopu Vojne Krajine. Za potrebe zapovjednog kadra Regimente godine 1756. naseljava se roj hrvatskih obitelji iz okolice Požege, Šijaci i bački Šokci, po kojima je nazvan šor. Po odobrenju bečkog ratnog vijeća 1767. izrađen je nacrt plana Šlosa, jedinstvene velike upravne zgrade Vojne krajine. Nalazi se usred Golubinačkog parka i nije još otvoren za posjete, i novu ulogu treba osmisliti. Dragulj graničarske arhitekture sagrađen je prema projektu arhitekta Florijana Madocsnyja 1777. za potrebe časničkih obitelji husara vojne granice kao Upravna zgrada u Golubincima. Ima podrum, prizemlje i kat, pravokutne osnove s rizalitom, pod četverostrešnim krovom. Građen je robusno, da može odoliti artiljerijskim hitcima, opremljen bunaromza slučaj opsade, s debelim zidovima i stamenom krovnom konstrukcijom s tesarskim spojevima na klin. Monumentalni izgled daje mu kamena ograda stubišta. Pročelja su izvedena u žbukoplastici, s kamenim okvirama vrata i prozora. U dvorcu je živjela Jeanette d’Hontar, prva ljubav Ludwiga van Beethovena, odakle se odvijala tajna prepiska između Beča i Golubinaca. U Beethovenovom muzeju u Bonnu je sačuvano ljubavno pismo s detaljnim nacrtom puta do Golubinaca i nacrtom dvorca Šlos. “Puno srce daje slabiji zvuk. Prazno odjekuje iz svih tonova. Osjeća se ipak, njegova žudnja i ah! Razumije se njegova nijema čežnja«, čitamo i danas iz jednog od Beethovenovih romantičnih pisama zanosnoj plavuši. U dvorcu je bila i mučionica, sve do kraja II. svjetskog rata. U Golubincima je 2004. pokrenut projekt Selo, Golubinci eko-etno muzej Šlos i započela je obnova ovog spomenika kulture koji se danas nalazi pod zaštitom države. Obnovu su poduprli: općina Stara Pazova, Zavod za zaštitu spomenika kulture i Ministarsto kulture Srbije. Danas postoji udruga građana “Šlos u Golubincima”, koja se brine o očuvanju zdanja i njegovanju mjesne tradicije i identiteta. Pokrenula je inicijativu Golubinci eko etno muzej. Zgrada mjesne zajednice je iz 1770. Nagodinu je osnovana župa Golubinci sa selima Popincima, Vojkom i Šimanovcima, koja je održavala mise u kapelici, a od 1787. u satničkom stanu. Dvorski savjet odobrio je 1775. naseljavanje 17 hrvatskih obitelji s nuštarskog vlastelinstva Khuena grofa Hedervarya, iz Jarmine i Opojevaca. Godine 1880. sagrađena je škola. Crkva svetog Jurja u današnjoj Đurđevskoj ulici izgrađena je od 1884. – 1885., za župnika dr. Jose Pausa (1876. – 1885.). Kraljevska hrvatska i slavonska vlada iz Zagreba izdala je građevnu dozvolu i poduprla gradnju s 3.000 forinti 1883. Vjernici odstupiše svoju zemlju za gradnju crkve, čiju gradnju pomogoše i novčano. Zemunski graditelj Josip Uary bio je izvođač. Po dolasku na župu župnika Ivana Šabarića 22. prosinca 1885., blagoslovljena je novosagrađena crkva po inđijskom župniku i dekanu Šimi Čizmareviću. Pravokutnog je jednobrodnog tlorisa, pravcem sjever-jug, s apsidom na jugu., a zvonik na sjeveru, glavnim ulazom je iz Đurđevske ulice. Nad glavnim portalom crkve je natpis na mramornoj ploči: “Kralju Tomislavu o tisućugodišnjici Kraljevstva Hrvatskog, 925.–1925., podigoše golubinački Hrvati”. Orgulje iz Kutjeva su u crkvi od 1886. Godine 1888. preko biskupa Strossmayera nabavljene su oltarske slike Svetog Jurja, zaštitnika župe i Susret Majke Božje i Elizabete iz đakovačke župne crkve. Tu su i kipovi Svetog Ćirila i Metodija. Propovjedaonica je rad novosadskog pozlatara Alfreda Johnsona. Veliki oltar s krstionicom i pregradom između svetišta i lađe izradio je stolar Ivan Tordinac iz Đakova, a pozlatio Ivan Müller iz Vukovara. Crkvu blagoslovi zemunski dekan 1906., a župnik Martin Firinger je održa prigodno slovo. Vitraje Sv. Antuna i Sv. Josipa napravi zagrebački majstor Pavao Sušilović 1954. Imena donatora ispisana su na prozorima. Na tornju crkve su tri zvona, nabavljena 1925. o tisućugodišnjici hrvatskog kraljevstva, izlivena u Ljubljani. Na velikom zvonu je sveti Juraj s popratnim riječima: Sv. Juraj moli za nas. Na srednjem je zvonu sveti Donat. Na oba zvona izliven je grb Trojednog Kraljevstva, kojem tada Golubinci pripadaše (1881.-1918.). Hrastovu ogradu oko crkve izradiše Josip Rolender i Ilija Pavlović 1896. Nova željezna ograda izrađena je polovinom XX. st. dobrovoljnih priloga župljana. Pred crkvom je križ iz šleskog kamena s pozlatom, rad kamenoresca Ivan Schomanna iz Novog Sada. Prilozima župnika i župljana uvedena je struja u crkvu 1934. Crkva je upisana kao nepokretno kulturno dobro od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture Sremska Mitrovica. U Golubincima su katolička župa i pravoslavna parohija s crkvom Vavedenja Presvete Bogorodice. Golubinci su jedno od najvećih srijemskih sela, s oko 6.000 stanovnika, od kojih oko 1.500 Hrvata. Prije rata ih je bilo oko 2.200. Dio je napustio rodno selo pod pritiskom i psihozom koja je stvorena početkom 90-ih, i odbijanjem sudjelovanja u pohodu JNA na Vukovar i Hrvatsku. Izbjegli Golubinčani okupljaju se u Zagrebu od 1992., gdje je tridesetak obitelji. Bave se očuvanjem tradicije i običaja, poput zavijača, maškara, sudjelovanja u velikom koncertu Srijemci Hrvatskoj. U Golubincima se osobito slavi blagdan sv. Jurja, 23. travnja, mjesno Đurđa. Kulturna uzdanica golubinačkih Hrvata je Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Tomislav, koje koristi prostor crkve za svoj rad, u nedostatku vlastitog. Ima dvije tamburaške i folklorne skupine, odjel za obuku mladih na računalu, likovni odjel, dramski, literarni, te odjel za povijest Golubinaca i hrvatske zajednice. Povezani su sa srijemskim društvima, i onima iz okolice Subotice. Tradicija pokladnog nemira obnovljena je, ali smjerno i prigušeno, da se ne uznemiruje komšije.

Ati SALVARO