predsjednik Društva hrvatskih književnika
Đuro Vidmarović
Vjerujemo da nakon 120 godina postojanja
DHK ne će nastupiti pesimizam
Razgovarala: Dubravka VIDAK
Đuro Vidmarović (1947.) je hrvatski književnik, povjesničar i likovni kritičar iz Zagreba. Bio je hrvatski politički dužnosnik i diplomat. Objavio je više knjiga pjesama i književno-povijesnih raščlamba, osvrta i prikaza. Prevodi s ruskog i ukrajinskog jezika (Aleksandr Šimonovič Korotko, Jehuda Amihaj, Igor Bunič…) i ukrajinskog jezika (Serhij Hrabar (Sergij Volodimirovič Grabar), Stanislav Višenjskij, J. Oros…). Bio je urednik nekoliko knjiga iz područja povijesti i književnosti (Ezra Ukrainčik, ”Pjesništvo moliških Hrvata= Poesio de Molizaj Kroatoj” u suradnji s Marijom Belošević i Antoniom Sammartinom). Priredio je nekoliko antologija (sam ili u suradnji). Neka njegova djela su ušla u antologiju novije hrvatske marijanske lirike Duša duše hrvatske Nevena Jurice i Božidara Petrača. Član je Glavnog odbora Matice hrvatske i Društva prijatelja glagoljice. Član je upravnog odbora Hrvatskog kulturnog vijeća. 2011. je godine bio predsjednikom povjerenstva za dodjelu nagrade Ksaver Šandor Gjalski.. Sudionik Večeri duhovne poezije u Perušiću Benkovačkom. Na Laudato televiziji uređuje i vodi kulturnu emisiju.
Piše za nekoliko časopisa, revija i zbornika, kao što su Marulić, Hrvatsko slovo, Hrvatski sjever, Podravski zbornik… Bavi se ruskim i židovskim pjesništvom, pjesništvom Hrvata u Mađarskoj, gradišćanskim Hrvatima, poviješću Hrvata u Ukrajini, poviješću Ukrajine i sl..
Jedan je od ”barakaša”, osnivača HDZ-a. Kao član te stranke, bio je u dva mandata saborskim zastupnikom. Od 1992. do 1994. bio je čelni čovjek zagrebačke organizacije HDZ-a. Četiri je godine bio hrvatski veleposlanik u Ukrajini. Na tu dužnost je postavljen 22. prosinca 1994.., a na njoj je ostao do 1999. godine.
Djela
(izbor)
– Podravina u pjesničkom stvaralaštvu Hrvata u NR Mađarskoj , članak, 1981.
– Bujice i bregovi, pjesme, 1985.
– Mojom Moslavinom (suautor s Katarinom Brkić), 1991.
– Koraci, izabrane pjesme, 1991.
– Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata , 1991.
– Poemaro de Kroatoj en Hungario , 1992. (suurednik s Mijom Karagićem i Marijom Belošević), 1992.
– Pjesništvo gradišćanskih Hrvata = Poemaro de Burglandaj Kroatoj, (suurednik s Marijom Belošević i Mijom Karagićem), 1992.
– Gradišćanskohrvatske teme II, 1998.
– Kijevski listići i glagoljaštvo u Ukrajini, predavanje, 2002.
– Aleksandar Korotko u vremenu i prostoru , 2003.
– Malo poznate povijesne činjenice o Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Raskol godine 1927. , Crkva u svijetu, članak, 2003.
– Juraj Lončarević – bio-bibliografija, 2005.
– Iz književne zaostavštine Božene Loborec , članak, 2005.
– Horus u krletci, pjesme, 2007.
– Paprat i lišaji, književni prikazi i osvrti, 2007.
– Izabrane pjesme Đuse Šimare Pužarova
S- jećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske, 2008. (urednik i suautor)
– Franjo Tuđman i ideja o hrvatskoj državnoj nezavisnosti na vjetrometini svjetsko-revolucionarnih državno-imperijalnih i ekumensko-univerzalnih pokreta (u Zborniku Dana Franje Tuđmana 2008.)
Poštovani gospodine Vidmaroviću, predsjednikom ste Društva hrvatskih književnika i u 2020. obilježavate 120 godina njegova postojanja. No, ova je godina uistinu posebna i vjerujem da ćemo ju dugo ili uvijek pamtiti. I u prostorijama Društva hrvatskih književnika bilo je štete od potresa. Kako ćete je sanirati i može li se unutra raditi?
Nažalost, potres je znatno oštetio palaču u kojoj se nalaze prostorije Društva hrvatskih književnika. Građevinari su zgradu označili kao „žutu“ što znači da je moguća njezina rekonstrukcija. Za nas je to mala utjeha, jer nam daje nadu u povratak. Međutim, do popravka cijeloga zdanja i ponovnog osposobljavanja naših prostorija sigurno će proći stanovito vrijeme. Do tada DHK mora pronaći alternativni smještaj, jer u ovom trenutku sve administrativne obveze i telefonsku komunikaciju obavljaju naša glavna i poslovna tajnica. Osobno sam posjetio naše prostorije nakon potresa i doživio veliko razočaranje jer su neki dijelovi urušeni, a cijela atmosfera djeluje kao iz nekog filma strave. To je stvarnost većine zgrada u povijesnom dijelu Zagreba. No, mi nastavljamo s našim aktivnostima u novim uvjetima.
Svečano obilježavanje 120 godina rada zbog pandemije korona virusa mora biti odgođeno do jeseni. Društvo je preživjelo i dva svjetska rata, njegovim su predsjednicima i članovima bili brojni ugledni hrvatskih intelektualci. Recite nam više o povijesti Društva.
Društvo hrvatskih književnika pravno je osnovano 22. travnja 1900. Tome je prethodilo nekoliko godina priprema i pregovora s tadašnjim vlastima, kako bi se prihvatio Statut novoga Društva sa sadržajima koji će biti prihvatljivi tadašnjim vlastima i zakonima Austro-Ugarske Monarhije. Velika zasluga u tome pripada Matici hrvatskoj, a poglavito njezinim istaknutim članovima: Tadiji Smičiklasu, Milivoju Dežmanu, Đuri Deželiću i Luki Marijanoviću. Prvi predsjednik našega Društva bio je vrlo cijenjeni književnik i političar Ivan vitez Trnski, veliko ime u hrvatskoj kulturi toga vremena i čovjek koji je svojim godinama i svojim djelovanjem povezao Ilirski pokret s nadolazećom modernom. Nakon njega na čelu Društva smjenjivala su se najuglednija imena hrvatske književnosti. Kroz svoju 120 godina dugu povijest DHK je, kako se to kaže u kolokvijalnom govoru, dijelilo dobro i zlo sa svojim narodom. Uvijek je bilo čuvar književne riječi a time i materinskog jezika kao osnovnog čimbenika narodnosne samobitnosti i nacionalne opstojnosti. Politika je često nasrtala na DHK pokušavajući ga upregnuti u svoja stranačka i ideološka kola. Pojedini članovi su popuštali i pretvarali se u propagatore politike pa čak i one dnevne, ali središnja linija nacionalne povijesne odgovornosti nikada nije napuštena. Ponekad su okolnosti bile dramatične. Navodim dva primjera: godine 1945. KPJ je preuzela vlast u Hrvatskoj i sukladno svom boljševičkom i revolucionarnom tzv. pravu izvršila desetkovanje svih kulturnih kadrova koji nisu bili na njezinoj strani. U toj hajci neki su književnici ubijeni kao tobože narodni neprijatelji, neki su uspjeli pobjeći u emigraciju, dio njih je bio osuđen na manje ili dulje kazne javnog objavljivanja, pa čak i najveći među njima Tin Ujević. Nešto slično ponovilo se nakon propasti Hrvatskog proljeća kada su se istaknuti hrvatski književnici suočili s represijom i završili u zloglasnom zatvoru Stara Gradiška, ili u Lepoglavi. Navodim samo neke od njih: Zlatko Tomičić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Juraj Lončarević, Miroslav Vaupotić, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vjenceslav Čižek i dr. Nakon pada komunističkog ideološkog ustroja članovi Društva hrvatskih književnika uključili su se u demokratske procese, obnašali visoke parlamentarne i državne dužnosti. Kada je počeo Domovinski rat od naših članova – dragovoljaca oformljena je posebna bojna kojoj je na čelu bio Josip Palada.
Poznato je kako Društvo hrvatskih književnika djeluje u više ogranaka i da ima bogatu nakladničku djelatnost, objavljuje časopise i knjige. Recite nam više o tome, o objavljivanju knjiga posljednjih godina… Za koje autore i naslove se odlučujete, tko su urednici vaših knjižnica…
Društvo hrvatskih književnika je nezamislivo bez svojih Ogranaka. Oni vrlo kvalitetno djeluju u tzv. lokalnim sredinama, kao književnici, izdavači časopisa i knjiga. Navodim sljedeće Ogranke: Slavonsko-baranjski, Koprivničko-križevački, Istarski, Riječki, Zadarski, Južnohrvatski i Sisačko-moslavački. Neki ogranci su vrlo djelatni i u cijelosti ispunjavaju svoju povijesnu zadaću. Bez želje povrijediti bilo koga potrebno je istaknuti Istarski ogranak koji vodi dr. sc. Boris Biletić. Nažalost, neki Ogranci s vremenom utihnu ili u njima dođe do nesporazuma i neslaganja zbog čega ih se mora ugasiti. To se dogodilo s Varaždinsko-čakovečkim i Splitskim ogrankom. Zapravo, rad jednog Ogranka dobrim dijelom ovisi o kreativnosti, marljivosti i diplomatskoj vještini vodećeg čovjeka. Kada se dogodi da predsjednik Ogranka personificira svoj Ogranak, tada je njegova dužnost potpuno promašena pa čak i štetna. DHK će i dalje podržavati Ogranke jer se na taj način hrvatska književna riječ širi i proteže na cijelom hrvatskom duhovnom prostoru. Poglavito je važno integrirati u naš rad i kolege koji stvaraju izvan Republike Hrvatske.
Društvo hrvatskih književnika, to s ponosom ističem, izdaje vrijedna djela u ediciji koja se naziva Mala biblioteka DHK. Nju vode Ivica Matičević i Antun Pavešković. Časopis Most kojemu je urednik Davor Šalat također ima vlastitu biblioteku. Ja kao predsjednik nemam utjecaja na uređivačku politiku, ali voditelji iznose svoj izdavački program pred Upravni odbor koji prihvaća predloženu listu autora za objavljivanje. DHK izdaje književni časopis Republika koji uređuju Božidar Petrač i Tin Lemac. Upravi odbor je prihvatio njihov program i nakon toga predsjednik se nema pravo miješati u taj program.
Zamjetna je intenzivna međukulturna i međudržavna suradnja, čemu sigurno pridonosi Vaš smisao za diplomaciju, bili ste veleposlanik u Ukrajini… Agilne su vaše kolegice i kolege – dr. Željka Lovrenčić, mr. sc. Božidar Petrač i dr. … Recite nam više o tim projektima.
DHK je članica Međueuropske udruge književnika koja okuplja slične udruge iz 33 zemlje. Održavamo i brojne kontakte sa sličnim udrugama. Nekada uspješnije a nekada s manje uspjeha. Nažalost, za sve projekte moramo dobiti financijska sredstva iz Ministarstva kulture. DHK održava dobre, kazali bismo diplomatske odnose s nekim sličnim društvima u Europi. Našu tzv. vanjskopolitičku djelatnost uskladili smo s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova. Kao primjer istaknuo bih dobru suradnju s kolegama iz Bugarske.
Spomenuli ste neke istaknute članove koji su dali vidan doprinos međunarodnoj afirmaciji hrvatske književnosti. Uz kolegicu Lovrenčić koja je iznimno zaslužna za afirmaciju hrvatske književnosti na španjolskom govornom području kao prevoditeljica, ali i kao književnica, te Božidara Petrača koji je svojim sjajnim antologijama, a u posljednje vrijeme i s uspješnim ubaštinjavanjem naših književnika koji su živjeli u dijaspori, dao veliki doprinos afirmaciji hrvatske književnosti. Treba spomenuti i još neke kolege, npr. kolegu Borisa Perića koji je svojim prijevodima Krleže vrlo uspješno predstavio opus ovoga književnika u Austriji. Kolega Domagoj Biletić vrlo dobro djeluje u europskom kontekstu, Dijana Burazer objavljivanjem knjiga norveških autora približava nas književnosti ovoga naroda. Božidar Brezinščak Bagola kontinuirano godinama prevodi slovenske autore i hrvatske predstavlja u Sloveniji. Mirko Ćurić organizira u Budimpešti susrete hrvatskih književnika iz pet zemalja s tamošnjim sunarodnjacima. Južnohrvatski ogranak je uspio okupiti hrvatske književnike iz Italije, Molisea, Crne Gore (Boka Kotorska), Bosne i Hercegovine (Hercegovina) i Dubrovačko neretvanske županije u Hrvatskoj, itd.
Ovih je dana na crnogorskoj televiziji promovirana i hrvatska panorama suvremenoga pjesništva, imate razvijenu suradnju i s Hrvatima u Boki kotorskoj, odnosno Crnoj Gori, ali i s crnogorskim književnicima. Recite nam više o tim vezama.
Istina, veliki je uspjeh postignut objavljivanjem panorame hrvatskog suvremenog pjesništva dr. Željke Lovrenčić i Božidara Petrača u Crnoj Gori u suradnji s tamošnjom Nacionalnom knjižnicom. Treba istaknuti kako je prije toga Božidar Petrač učinio fundamentalan „proboj“ u Crnoj Gori sjajnim monografijama o Viktoru Vidi, a sada i o Luki Brajnoviću. Ne smijemo zaboraviti ni radove prof. dr. sc. Vande Babić, a prije toga i povijest srednjovjekovne poezije Hrvata u Boki koju su napisali Slobodan Prosperov Novak, Ivo Banac i Branimir Sbutega.
Ove godine Malkica Dugeč i akademik Josip Pečarić objavili su monografiju o Vjenceslavu Čižeku, velikom hrvatskom pjesniku iz Boke kotorske. Da budem neskroman upravo je iz tiska izašlo drugo promijenjeno izdanje moje knjige o Boki kotorskoj.
Njegujete i književnost mladih, dodjeljujete Nagradu Slavić za najbolji autorski prvijenac. Za godinu 2019. Nagradu je dobila Luiza Bouharaoua za knjigu: Jesmo li to bili mi (Jesenski i Turk, Zagreb, 2019.) U obrazloženju se navodi kako je to sjetna i intimna priča o ljubavi i prijateljstvu, a na trenutke gorka i otvorena kritika suvremenog hrvatskog društva. Pratite li pomno stvaralaštvo mladih i zamjećujete li promjene, jesu li teme suvremenije, likovi drugačiji… u književnosti se uvijek okreću oko ljubavi, ili pak položaja pojedinca u društvu … ili?
Nažalost, ne pratim sustavno književno stvaralaštvo najmlađih autora. Ali ono što mi je poznato je vrlo zanimljivo, ali i zabrinjavajuće: utjecaj nihilista, kozmopolita i ljudi kojima je glavna tema destrukcija. Prečesto prevladava takav utjecaj njihovih starijih kolega.
Vrstan ste prevoditelj a pišete i poeziju. Imate li vremena za prevođenje? Prevodite li s ukrajinskog i ruskog još uvijek s Jelenom Zaričnajom? Preveli ste puno židovskih pjesnika, a među njima ste prevodili i poeziju Yehude Amichaija, kojeg smatram jednim od najzanimljivijih pjesnika i čije pjesme još uvijek doživljavam kao otkriće. Njegovo poimanje vremena, bez vremenskih granica, bez jasnih prijelaza iz prošlosti, sadašnjosti, u budućnost… njegova angažiranost, odnos prema državama Izraelu i Palestini… pjesme o ratu… Objavili ste prijevod razgovora s njime objavljen u The Timesu? Što je Vas privuklo tom pjesniku, toj jedinstvenoj poetici?
Hvala na podsjećanju. Da budem neskroman, imam, možda najbogatiju judaiku kod nas. Jehuda Amihaj je veliko pjesničko ime. Jelena Zaričnaja i ja uputili smo se u neizvjestan pothvat: prevesti veliko ime preko jezika posrednika. To je značilo proučiti Amihajev opus na svim jezicima koje smo zajednički poznavali, konkretno na ruskom, ukrajinskom, poljskom, češkom, slovačko, bugarskom, srpskom i makedonskom, uz, naravno, engleski. No, najprije je trebalo proučiti njegovu estetiku i poetiku. To je važno znati kod židovskih pjesnika koji su stvarali na suvremenom ivritu, zbog toga što ih je većina podrijetlom iz Ruske Imperije, odnosno Rusije i Ukrajine zbog čega su usvojili poetiku ruske pjesničke tradicije. Drugi krug pripada onima iz Njemačke koju su usvojili njemačku pjesničku tradiciju, dok Sabre pokušavaju pronaći vlastiti poetski rukopis, Amihaj pripada njemačkoj struji, uostalom kao u prozi, npr. Franz Kafka. Neki su prijevodi Amihajeve poezije bili potpuno beskorisni, poglavito kod prevoditelja koji ne poznaju Toru. Knjizi Amihajevih pjesama dali smo naslov „Moje srce, Istok, Zapad“. Predstavljena je u Društvu izraelskih književnika u Tel Avivu, ali i u obiteljskoj kući pokojnog pjesnika, u Jeruzalemu.
Nakon Amihaja, ohrabrili smo se i preveli oko stotinjak židovskih pjesnik i objavili ih u knjizi “55 suvremenih židovskih pjesnika“. To je fundamentalno djelo za poznavanje književnosti suvremenog Izraela. Treća knjiga koju smo preveli bila je zbirka „Čudni Ljudi“, židovskog pjesnika-začinjavca i velikog rodoljuba, Nata Altermana. Od hrvatskih Židova, za tisak pripremio sam i popratio iscrpnom studijom o cionizmu, knjigu putopisa Ezre Ukrainčika „Erec Izrael 1921.-1024.“, a upravo treba izaći njegov roman „Obitelj Sorg“ o Židovima u Daruvaru. Za objavljivanje je spremna knjiga ukrajinskog židovskog pjesnika Aleksandra Šimonovića Korotka, „Pljesak mrtvih ruku“ koju smo, također preveli Jelena Zaričnaja i moja malenkost. Imam u rukopisu zbirku prijevoda ruskih autora na temu pravoslavlja, uključujući i životopise nekih velikih svetaca. Sa slovenskog sam preveo zbirku pjesama katoličke književnice Mile Dragar.
Zanimljivo je i čini mi se točno njegovo razmišljanje o politici, o tome kako se prave pjesme bave ljudskim odgovorom na pitanja stvarnosti, a politika je dio stvarnosti i dio povijesti u nastajanju: „Prije svega, tko čita moje pjesme nikada ne bi mogao doći do fundamentalističkog, apsolutističkog razmišljanja. Ako nekoga privlači moja poezija, on ili ona prihvaća svu metaforičku pozadinu pisanja protiv nasilja. Suočavanje s političkom stvarnošću je dio onoga što je potrebno učiniti da opstanete kao normalno ljudsko biće. Morate priznati politički realitet. Postoji stara židovska poslovica: ako želite zadovoljiti vraga, uzmite ga sa sobom u sinagogu. Pokušajte maštovito utjecati na zlo politike u sebi, – dati mu ljudski oblik. To je moj stav prema politici. Često sam rekao da je sva poezija politička. To je zato što se prave pjesme bave ljudskim odgovorom na pitanja stvarnosti, a politika je dio stvarnosti, dio povijesti u nastajanju. Čak i ako je pjesnik piše kako sjedi u staklenoj kući i pije čaj, odražava politiku“. Kako se hrvatski književnici odnose prema hrvatskoj politici i jesu li dostatno angažirani kao intelektualci u tome smislu ili i dalje možemo govoriti o hrvatskoj šutnji?
– Čestitam na citatu. Moram odati malu tajnu: ni Jehuda Amihaj nije bio oduševljen svojim političarima. Kao mirotvorac i ne-cionist stalno im je prigovarao, što je rezultiralo problemima koje je imao s plaćanjem liječenja posljednjih godina života. Gospođa Hanna se žalila kako njihovu kuću Država ne kani pretvoriti u memorijalni muzej premda je Amihaj to zaslužio.
Naši su književnici sudjelovali u stvaranju suverene Republike Hrvatske i obnašali državne dužnosti od najviših, do općinskih. Po tome smo slični Ukrajini. Podsjećam: članovi DHK tada su bili akademik Tuđman, akademik Dubravko Jelčić, akademik Vlatko Pavletić, akademik Dalibor Brozović, akademik Stjepan Babić, akademik Ante Stamać, akademik Nedjeljko Mihanović, akademik Željko Reiner, akademik Ivan Aralica, Milivoj Slaviček, Ivo Sanader, Slobodan Prosperov Novak, Ivan Tolj, Neven Jurica, Zdravko Gavran, Miro Međimorec, Božidar Petrač, Zvonimir Bartolić, Julije Derossi, Božidar Brezinščak Bagola, Ante Matić, Tomislav Marijan Bilosnić, Stjepan Šešelj, Stipe Ćuić, Marija Peakić-Mikuljan, Anto Kovačević, Dubravko Horvatić, Veljko Barbieri, Dubravko Jelačić Bužimski, Ivana Šojat, Vlado Gotovac, Zdravko Sančević, Anđelko Vuletić, moja malenkost, itd. Bilo je i onih na drugoj strani. Hvala Bogu u manjini. Njihov reprezentant je Goran Babić. Danas je u politici daleko manje književnika. Ako izuzmemo akademika Reinera, bojim se dalje nabrajati. Osim kolege Drage Štambuka, nema ih više ni u diplomaciji. I to mnogo kazuje o Državi koja više cijeni implementatore od kreatora.
Prisjetimo se 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika… buđenju nacionalne svijesti, izvrsnih hrvatskih autora, koji su bili zasićeni jugoslavenskom dominacijom. Zbog svoga buđenja mnogi su bili osuđeni i na zatvorske kazne, ili zbog pisanja u Hrvatskom tjedniku… ti početci demokratizacije nastavili su se i finalizirali devedesetih, stvaranjem slobodne i neovisne Republike Hrvatske, obranjene krvlju u navali velikosrpske agresije… Proživjeli ste sva ta zbivanja… Kakvo je to bilo vrijeme, osjećate li malo nostalgije na neki način?
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika imala je povijesno značenje. S njom je definitivno prekinut unitarizam u svom najcrnjem protuhrvatskom obliku – negaciji hrvatskoga jezika kao samostalnoga s pravom na ime naroda kojemu pripada. Bio je to politički čin jer je jezik kod Hrvata sinonim za narod, a sva nastojanja da se dokaže kako Hrvati nemaju svoj jezik već ga realiziraju u nekom dijasistemu i u sjedinjenju sa srpskim jezikom imao je za cilj gašenje hrvatske historijske svijesti i uništavanje jedne od bitnih odrednica te svijesti. Nažalost, hrvatskih jezik, premda Ustavom zaštićen, nije se oslobodio tog titoističkog revivala i kumulonimbusa zvanog Novosadski književni sporazum. Još uvijek traje borba za taj jezik. Zabrinjava činjenica što i neki naši istaknuti lingvisti i književnici još uvijek nisu napustili učenje srpskog jezikoslovca Đure Daničića, po kome hrvatske dijalekte treba odbaciti kao nepotrebne i štetne.
A hrvatski jezik u svojoj biti sastoji se od tri narječja, a povijesno gledajući oslanja se na tri pisma. Sva su naša narječja sa svojim bogatim leksikom neiscrpno vrelo za naš književni jezik. Ako prošećete Ilicom, ili se suočite s računalnom terminologijom i vizualno ćete se uvjeriti u prijezir prema hrvatskom jeziku. Zar nije porazno za ovu Državu da je na skandalozan način ukinut Savjet za književni jezik, da se forsiraju neki novi rječnici i gramatike kako bi se unosila zabuna među učenike i studente pa i čitatelje, odnosno kako bi ih se uvjerilo da je naš jezik nesiguran, nekonzistentan i da treba odbaciti Babić – Moguševu gramatiku i pravopis. Na račun države tiskaju se pseudo stručna djela koja negiraju hrvatski jezik. U medijskom prostoru na nedopustiv način uništava se taj jezik. Poslušajte kako govore naši novinari na televizijama, radiju ili pišu u novinama i pokušajte otkriti poznaju li dobro akcente, padeže i glagolska vremena? U javnom prostoru uočljiva je katastrofalna nebriga za hrvatski jezik.
Glede moje povijesne memorije, doista se s nostalgijom prisjećam zbivanja i godina kada su se dogodile demokratske promjene, višestranački izbori, donošenje novog Ustava, raskid državno pravnih sveza s Jugoslavijom, Domovinski rat…velikog jedinstava svih slojeva hrvatskog društva, neslućene slobodoljubivosti, hrabrosti i poštenja naših dragovoljaca, iskrenosti s kojom su branili Domovinu… Tada nismo ni sanjali o političkim strančarenjima, ideološkim podjelama, vrijeđanju Domovinskog rata i dragovoljaca, o novinarima koji poput hijena nasrću na sve vrijednosti hrvatskog društva, na obitelj, Crkvu, domoljublje, rodoljublje… Ali to je već tema koja spada i u moju životnu dramu.
Godine 1989. Društvo hrvatskih književnika postaje prostorom za okupljanje intelektualaca i stvaranje hrvatske demokracije… iz intelektualnih krugova ili miljea oko Matice hrvatske i Vlade Gotovca nastaje dvotjednik Vijenac, a oko DHK i dr. Franje Tuđmana nastaje Hrvatsko slovo, koje isto tako ovih dana slavi svoju 25. obljetnicu izlaženja i koje podržavate od početka, kojemu ste darovali svoje bezbrojne književne kritike i brojne prijevode… Kako Vijenac i dalje ima potporu i logistiku Matice hrvatske, što mu daje dodatnu snagu, Hrvatsko slovo je pokušalo, iako je isto tako na državnom proračunu Ministarstva kulture, i vlastitim sredstvima, no posljednjih godina su i namjenska i vlastita sredstva nedostatna, jer su hrvatski građani zapravo već dugo u krizi, kao što je i nakladnički posao… Od kulture se izgleda zapravo ne može živjeti, nego se svi nekako snalaze, a zapravo sve ide ka ozbiljnom siromaštvu ili čak nestajanju. Mislite li da će brojne publikacije prestati izlaziti u ovim teškim vremenima, koja će sada postati još teža? Vjerujete li da Hrvatsko slovo ipak može opstati i ako da na koji način?
U prostorijama Društva hrvatskih književnika u veljači 1989. zbio se prijelomni događaj.
Dr. Franjo Tuđman, član DHK, prvi put je javno iznio program demokratskih promjena i stvaranja nove hrvatske demokratske države. Nažalost, kada se slavila ova obljetnica, vodstvo DHK bilo je tretirano kao sekundarni čimbenik.
Hrvatsko slovo je jedini tjednik za književnost i kulturu i teško mi je zamisliti tu kulturu nakon njegovoga ukidanja. Lako je ukinuti nešto što je godinama stvarano, ali je teško stvoriti nešto novo iste kvalitete. Rješenje bi bilo jednostavno: Ministarstvo kulture i Grad Zagreb imaju snage i potencijala spriječiti gašenje Hrvatskog slova. Treba postojati za to i politička volja.
Nažalost, pandemija korona virusom zaustavila je naše gospodarstvo, pa tako i europsko. Država će teško izaći iz financijske krize bez proizvodnje i bez turističke privrede to će biti krajnje teško. U tom kontekstu dolazi do velike štednje, a kada država štedi, kultura je prva na redu. Nisam optimist glede vremena koje je pred nama do otkrića lijeka protiv ovoga virusa. Tek nakon toga moći ćemo postupno i naporno vraćati se na startnu poziciju. Epidemija je promijenila i mentalni sklop ljudi. U nekim segmentima vrlo pozitivno, a u nekima ne.
Vjerujem kako će hrvatski narod uz Božju pomoć savladati nedaće koje ga očekuju. U tom smislu vjerujem da će opstati i Hrvatsko slovo. Ali, ukoliko hrvatski državotvorni intelektualci, hrvatski radoznali intelektualci, kreativni ljudi, ljubitelji književnosti… prestanu čitati književne časopise, izdanja i knjige, tada će nastupiti razdoblje pesimizma.
Hoće li sve književne manifestacije u organizaciji Društva hrvatskih književnika, kao i Zagrebački književni razgovori, ove godine biti otkazani, ili ćete pronaći nekakav način mjesto i vrijeme za njihovo održavanje?
Nažalost, sve manifestacije ovise o promjeni stanja s epidemijom odnosno dopuštenja naših epidemiologa glede održavanja skupova gdje se može naći veći broj ljudi bez tzv. socijalne distance. Ukoliko dođe do promjene na bolje sve ćemo manifestacije sa zadovoljstvom održati na jesen. Ostale djelatnosti, kao što su objavljivanje knjiga i časopisa odvijat će se bez diskontinuiteta.
Kakva je Vaša vizija daljnjeg rada Društva i jeste li zadovoljni medijskom pozornošću, prati li se dostatno u medijima ono što radite, poduzimate? Financiraju li vas institucije dostatno?
Društvo hrvatskih književnika će opstati kao što je opstalo u svim teškim povijesnim trenucima. Moja vizija toga Društva je optimistična s uvjerenjem kako će u Hrvatskoj politička elita jednog dana shvatiti kako je književnost kralježnica nacionalne samobitnosti. Političari dolaze i odlaze, a književnici ostaju. Političari su zamjenjivi, a književnici su nezamjenjivi.
Masmediji u Hrvatskoj pretežito su vezani uz političke stranke ili ideološke programe svojih vlasnika. Oni nas prešućuju na svoju sramotu. Kao primjer navodim šutnju, gotovo apsolutnu prema izdanjima naše Male biblioteke. Umjesto da se ta izdanja javno predstavljaju i slave ona se šutnjom žele pretvoriti u mrtvorođenčad. To nije slučajno već je to politički program. Financiranjem nisam zadovoljan. Osjećam se kao prosjak. Željeli bismo da nas Ministarstvo kulture financijski jednako tretira kao i filmaše. Oni proizvode promašene i skupe filmove često s protuhrvatskim i nemoralnim sadržajima, a da nitko ne postavlja pitanje tog projekta. DHK do sada nije objavilo niti jednu promašenu knjigu. Sapienti sat!
Koliko možete utjecati na prevođenje hrvatskih književnika na strane jezike i jeste li zadovoljni prijevodima koji se mogu prijaviti na EU fondove? Jeste li uspjeli uključiti kojeg pisca u te programe? Mislite li da bi se moglo više prevoditi hrvatske književnike klasike, i kako, kojim sredstvima i u okviru čega?
Veoma teško i složeno pitanje. Sve ovisi o Državi. Ako ona želi predstaviti hrvatsku književnost u svijetu, onda će to i ostvariti. Prvi su na potezu naši diplomati, a njima netko daje upute. Prevođenje je osjetljiv posao. Mi imamo primjere kako se neki autori protuhrvatskog sadržaja prevode „kao ludi“ i predstavljaju svojim djelima Hrvatsku na potpuno pogrešan način. Najčešće tako da ju ocrnjuju. Država ništa u tome nije učinila. S druge strane imamo primjer književnika Anđelka Vuletića koji je uspio, bez pomoći državnih institucija, čak i guran u stranu, uspostaviti vezu s ozbiljnim ljudima u nekim zemljama i organizirati njihovom pomoći prevođenje svojih djela. To je bio pun pogodak jer je riječ o izvornom i odličnom književniku. Slično je učinila Željka Lovrenčić koja je svojim sjajnim prijevodom, podsjećam na jezik koji joj nije materinski, lansirala na veliki prostor španjolskoga govora poeziju Tomislava Marijana Bilosnića, poslije čega je krenula njegova svjetska karijera. Drugo je, kada politička stranka, ili stranački ministar potakne prevođenje nekoga od protuhrvatskih virtualnih zvijezda i onda javnosti obznanjuje kao veliki uspjeh: taj i taj je eto preveden na svjetske jezike.
Treba pohvaliti i gospodina Borisa Perića koji je uspio prevesti „Balade Petrice Kerempuha“ na njemački jezik i prvi put predstaviti ovoga književnika u pravome svjetlu. Do njega, politika je objavila stotine Krležinih prijevoda ali bez željenog međunarodnog književnog odjeka.
Vješti ste i u komunikaciji, netipični i zanimljivi pa vodite i emisiju na Laudato TV, u kojoj ugošćujete i brojne književnike, ali i druge osobe iz hrvatske kulture. Raduje li Vas taj posao, znamo da Vašim gostima to puno znači, a Laudato TV i poduzetna i poslovna direktorica Ksenija Abramović zapravo rade čuda, s puno pozitivnih razmišljanja, puno vjere… tako da su u vrijeme korona virusa bili iznimno gledani, svojevrsno utočište ljudima zatvorenima u domovima… Kako je došlo do te suradnje i osjećate li se na Laudato TV kao da ste doma?
Laudato televizija je pravo čudo. Ravnateljica Ksenija Abramović je pokazala kako se kreativnom upornošću, kršćanskim milosrđem i osloncem na dobre suradnike može ostvariti jedan skupi projekt kao što je televizija. Ova televizija nema državnu pomoć. Velike firme izbjegavaju na njoj reklamirati svoje proizvode. HBK ju drži postrance, ali ona se oslanja na gledatelje i njihovu ljubav. I doista u ovo vrijeme epidemije to je najgledanija TV kuća u Hrvatskoj. Pomogla je nebrojenom broju tužnih, prestrašenih, utučenih pa i bolesnih ljudi da nađu smiraj, vjeru i oslonac za budući život.
Ja sam ponudio suradnju prije tri godine. Ravnateljica Abramović ju je prihvatila bez uvjeta. Emisija se zove „Susret u Riječi“, a meni je dana potpuna sloboda u biranju sugovornika. Cilj mi je bio, a već je i ostvaren, da naši vodeći ljudi od pera dođu na televiziju i ondje slobodno iznesu sve što žele unutar teme koju nameće njihovo djelo. Teme nisu isključivo konfesionalne kao što neki misle. U prvom planu su mi etika i estetika. Tako da npr. u emisiji su sudjelovali i kolege koji nisu vjernici ili su pripadnici drugog naroda. Bilo je bitno da se slažemo oko Riječi, oko te veličanstvene i bitne odlike našeg postojanja.
Pomalo sam umoran od rada jer nemam suradnika, nemam asistente i sličnu ekipu kao na velikim televizijama. Sam sam sa svojim sugovornikom, njegovim knjigama i stolićem na kojem su te knjige organizirane. To je pomalo pionirski, romantičan i prosvjetiteljski posao. No, mnogi moji sugovornici nikada ne bi bili na ovaj način predstavljeni javnosti. Neki su od njih u međuvremenu i preminuli. Bilo je za očekivati da će ovakve emisije otkupiti neka od državnih televizija, ali to se nije dogodilo. No, i pored toga pohvale mi stižu sa svih kontinenata. Ova epoha svemrežja čini čuda.
Intelektualno raznoliko djelujete pa molim Vas recite na kojim projektima, knjigama, događajima sada radite i radujete li se smirivanju ove zdravstvene ugroze, ovog novog vremena, koje nagriza našu ustaljenu svijest i pomalo nas odvodi u neke druge dimenzije… No, to još uvijek ne znači da se ljudske emocije mijenjaju, one ostaju… Kako Vi doživljavate ta stanja i mislite li da je strah bio previše prisutan u našim životima u posljednja dva mjeseca. Strah od nepoznatog? I je li u svemu tome dobro da smo iskušavali svoju odgovornost prema drugima, prema bližnjima?
Ova epidemija ima i svoju spiritualnu dimenziju. Strah je postojao u vrijeme potresa, ali epidemija je u prvi plan stavila našu odgovornost, našu vjeru u medicinske stručnjake, u ministra Beroša i ostale suradnike iz Nacionalnog stožera, u medicinsku znanost koja će prije ili kasnije pronaći lijek. Epidemija je otkrila i nove kreativne potencijale, otkrila je novi oblik crkvenog zajedništva. Mise preko TV ekrana postale su dio stvarnosti. Njihov doživljaj je ispunjavao dušu vjernika. U kojoj smo mjeri ispunjavali odgovornost prema bližnjima, stvar je svakoga ponaosob. Ja sam ostao u jedinstvu sa svojim najbližima, a poglavito sa sinom i unucima. I to nas je obogaćivalo.
Jedan ste od idejnih začetnika Svjetskog festivala hrvatske književnosti, s kolegama Stjepanom Šešeljem, Božidarom Petračem, akademicima Ivanom Aralicom i Lukom Paljetkom, te dr. sc. Željkom Lovrenčić… i prošle je godine prvi put održan sjajno organiziran festival ove poezije Hrvata u susjednim zemljama. Ove godine, osim premalo dodijeljenih namjenskih sredstava imamo i korona virus… mislite li da će se ipak moći održati i jeste li razočarani malom financijskom dotacijom koju je dodijelilo Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu?
Rečeni Festival održan prošle godine ima povijesno značenje. Prvi put su svi, a baš svi istaknuti hrvatski književnici koji pripadaju autohtonim hrvatskim nacionalnim manjinama u europskim zemljama, došli u Zagreb i tri dana čitali svoje književne uratke, razmjenjivali svoja iskustava i slušali predavanja o književnosti Hrvata u dijaspori.
Ovogodišnji festival bio je zamišljen tako da se na njemu okupe hrvatski književnici koje svrstavamo pod neodgovarajući pojam dijaspore odnosno, kako bi Matoš rekao, hrvatskoga rasuća. Riječ je o hrvatskim neautohtonim manjinama u europskim i prekomorskim zemljama. Ne samo da sam razočaran nego sam i ljut zbog neadekvatne financijske podrške Ministarstva kulture i Grada. Očito je riječ o neobaviještenosti, kako drugačije razumjeti da školovani ljudi na ovako visokim političkim dužnostima ne shvaćaju što je to hrvatski kulturni prostor, što čini hrvatsku književnost kao cjeloviti izraz duha svih Hrvata? Smeta mi agramocentrizam, smeta mi strančarenje, smeta mi neobrazovanost, smeta mi pomanjkanje povijesnih vizija…
Pitanja postavila, s Đurom Vidmarovićem razgovarala:
Dubravka VIDAK