NAGRADE “DUBRAVKO
HORVATIĆ” i “LJUBICA ŠTEFAN”
Iako u posebnim okolnostima prouzročenima epidemijom COVID-a 19, zbog čega nisu izašla tri broja Hrvatskog slova, i ove su godine odabrani najbolji pjesnički i prozni uradci objavljeni u našem tjedniku tijekom 2019. za Nagradu “Dubravko Horvatić” te istraživačko-historiografski rad za Nagradu “Ljubica Štefan”.
Prosudbeno povjerenstvo za književne nagrade u sastavu Đuro Vidmarović, Ivan Božičević, Stjepan Šešelj razmatrajući poetske i prozne priloge hrvatskih autora objavljene tijekom 2019. odlučilo je nagrade dodijeliti književnicima: za poeziju, prvu nagradu akademiku Željku Reineru (Zagreb), drugu Josi Živkoviću (Orašje), treću ravnopravno dijele Leopoldo Lalu i Antonio Piccoli (Molise, Italija).
U kategoriji proze dobitnik je prve nagrade Guido Quien (Zagreb), druge Ana Horvat (Zagreb), treće Željko Kocaj (Vitez).
Nagradu “Ljubica Šefan” Prosudbeno povjerenstvo dodijelilo je povjesničaru Stjepanu Lozi (Split).
Čestitamo nagrađenicima!
Kako tradicionalni susret povodom Dana Hrvatskoga slova 28. travnja, na kojoj su svake godine dodjeljivane ove nagrade zbog spomenutih razloga nije održan, nagrade će biti uručene kad se za to steknu uvjeti, a u ovom broju donosimo obrazloženja prosudbenih povjerenstava.
Hrvatske književnike i povjesničare pozivamo na daljnju suradnju.
OBRAZLOŽENJE PROSUDBENOGA POVJERENSTVA KNJIŽEVNE NAGRADE
“DUBRAVKO HORVATIĆ” ZA POEZIJU
Đuro Vidmarović
1. nagrada – Akademik Željko Reiner, četiri ciklusa: Uhvaćen kao u zrcalu (11. siječnja) i Zašto bi se baš tebi Gospodin otkrio? (19. travnja), Tamo, tamo jesi li tamo (4. listopada); Ljubav je Bog (13. prosinca)
Željko Reiner je rođen 1953. u Zagrebu. U javnosti je više poznat zbog svojih uspjeha u medicini zbog čega je i izabran za člana Akademije znanosti i umjetnosti u Velikoj Britaniji, te zbog svoga političkoga djelovanja. Trenutno obnaša dužnost potpredsjednika Hrvatskoga sabora. Godine 2006. postao je redoviti član HAZU. U široj javnosti manje je poznato kako je Željko Reiner vrlo uspješan pjesnik i član Društva hrvatskih književnika. Poeziju objavljuje od 1970. Vrlo je uspješno pisao pjesme na kajkavskom narječju. Objavio je sljedeće pjesničke zbirke: Žejni sred zvirajka, 1984.; Vrijeme sna i vrijeme jave, 2003. Pjesme su mu uvrštene u zbornike i antologije.
Književnu javnost Reiner je ugodno iznenadio obiljem pjesama koje je objavio u Hrvatskom slovu u četiri ciklusa. Pokazalo se kako pjesnik i kada je okupiran nekim drugim poslovima, nastavlja pisati jer je pisanje dio njegove samobitnosti.
Novi ciklus nosi najpoznatiji biblijski credo „Ljubav je Bog“. Stoga su i pjesme u ovom ciklusu pisane u duhu kršćanskog shvaćanja ljubavi.
U pjesmi „Hommage a Vinicius de Moraes“ početni stihovi glase
Ljubav je Bog u svoj svojoj punini
Ljubav je u suncu, kiši, brdima
Ljubav je u moru i kad je mirno poput ulja
I kad su krijeste valova tako visoke
Da ne vidiš ni nebo ni oblake
Ljubav je u valovitom žitu koje se njiše
I zraku koji titra od vrućine
…
Ljubav je ono što Mu dajemo /I ono što On daje nama
U današnje vrijeme križ je postao veliki znak osporavan, ali vječan, a u ovom trenutku i presudan za čovječanstvo. Reiner u pjesmi „Hommage a Joāo Cabral de Melo Neto“ piše vrsne stihove posvećene križu kao znaku Božje ljubavi:
A svaki križ je znak/ Uspravan ili srušen/Njegov znak
U pjesmi „Hommage a Marius Janus“ Reiner razrađuje teološko učenje o križu.
Neki govore da je tvoje pjesništvo mahnito / No zar ne govore i o ludosti Križa / A ludost Križa i mučeništvo / Njegovo je svjetlo / Kojem je obasjao čitav svijet
Budući da križa nema bez Maslinske gore odnosno Pasije, Željko Reiner u pjesmi „Hommage a Tudor Arghezi“, svjestan ove činjenice, pjeva:
Maslinska gora postojana
U plavom snu
Čuva vječnu uspomenu
Na Njegov ulazak u grad
Na iskušenja i utjehu
Na uhićenje samo tjedan kasnije
Na Njegov odlazak nakon što se vratio
A mi prolazeći njome
Ostavljamo gotovo nevidljiv trag u prašini
No vrijedan kao da ga je ostavio
Kotač sa zlatnim žbicama
Akademik Reiner u ciklusu „Tamo, tamo jesi li tamo?“ propituje ljudsku sudbinu i ulogu Boga u njoj. Stoga ću citirati stihove iz pjesme „Hommage a Carlos Drummod de Andrade“:
Živjeti zauvijek ispunjeni ljubavlju i mirom
U Njegovoj blizini
Daleko od pakla
Pakla kojeg si zacijelo nosio duboko u sebi
Tijekom svog ovozemaljskog života
Potresna je pjesma posvećena Colin Carberry u kojoj Reiner odagnava strah iz ljudskog života:
Bojiš se da je naš najveći strah Bože
Da ne ćemo čuti ništa osim jeke
Vlastitog glasa kad pitamo
Tamo, tamo, jesi li tamo
Ne boj se
On je tamo
I čeka nas
Vrlo je dojmljiva Reinerova pjesma posvećena Francis Web, nadahnuta svetim Franjom Asiškim:
Možemo li biti nalik onome
Koji je zahvaljivao Gospodinu
Što je stvorio našu majku Zemlju
Koja nas hrani, daje nam šarene biljke, cvijeće i voće
Pa i brata magarca
No mora li brat magarac doista osjetiti bič
Moramo li ga i mi osjetiti
Svi
Željko Reiner kao pjesnik reagirao je na temu koja se vrlo često koristi u našim vjerskim ali i političkim razgovorima i preporukama a to je oprost. Pri tome se poziva na Isusa Krista:
Oprostio si im riječima
I nakon Uskrsa pijetao kukuriče
Premda su prošle sve izdaje
(…)
Ta i on nas uči opraštati
Ako treba ne samo sedam već sedamdeset puta sedam
Jer i On nama oprašta
Velikodušno
Uvijek
Na kraju, Željko Reiner u duhu iskrene kršćanske transcendencije piše „Hommage a Gabriela Mistral“ veliku i snažnu poruku:
Niti ja nisam sam/ Niti u mrkloj noći bez zvijezda i mjeseca/ Niti u dubokim klancima među crnim planinama
(…)
Nisam sam jer je On na svim tim mjestima prisutan /Nisam sam jer me On uvijek nježno grli i štiti/Nisam sam jer znam da je uvijek sa mnom
Željko Reiner je ciklusom pjesama koje smo predstavili na neki način iznenadio suvremenu hrvatsku poeziju, poglavito onu koja je nadahnuta kršćanskim vrijednostima odnosno kršćanskom etikom. Njegovi su stihovi vrlo uspješna mješavina pjesnički utemeljenog teološkog govora, molitve Gospodinu, snažnih etičkih poruka, ali i sjajno izbrušenog poetskog diskursa. Stoga se ovim ciklusima pridružuje istaknutim hrvatskim pjesnicima kršćanskog nadahnuća kao što su Marija Barbarić Fanuko, Drago Čondrić, Tomislav Marijan Bilosnić i Anka Petričević.
2. nagrada – Joso Živković: Da nije darova noći (25. siječnja 2019.)
Joso Živković je istaknuti hrvatski pjesnik srednjeg naraštaja. Rođen je 1. travnja 1960. u Kostrču, općina Orašja, Bosna i Hercegovina. Školovao se u rodnom mjestu u Orašju, a zatim u Zagrebu. Jedno vrijeme boravio je i radio u inozemstvu. Poznat je i kao globtroter. Putovao je po svim kontinentima, kako kaže „u želji da upozna druge narode i kulture“ što će imati odraza i u njegovu pjesništvu.
Joso Živković je dragovoljac Domovinskog rata, gdje je dva puta bio ranjavan. Poslije rata djelovao je i kao časnik u Hrvatskoj vojsci.
Joso Živković je samozatajan ali ustrajan i marljiv pjesnik. Objavio je pet zbiraka pjesama: Koraci u sjeni (1988.), Čekati dugu (1994.), Gorka čaša (1997.), Nenaviklost duše (2003.) i Tišina raspadanja (2015.).
Pjesme je objavljivao u brojnim časopisima, a sudjelovao je na književnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Pjesme su mu zastupljene u mnogim antologijama i zbornicima pjesama u Europi i svijetu. Neke od njegovih pjesama prevedene su na engleski, njemački, danski, talijanski, ruski, arapski i turski jezik. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Ciklus „Da nije darova noći“ sastoji se od deset pjesama. Njihovi naslovi su: Pitanje; Zrno; Ako se pokvari sat; Bore na mojem čelu; Tama; Istina o čovjeku; Vjetar u mojem kraju; U orguljama tijela; Ruže, ti i ja i Putovanja. U svim pjesmama proteže se pjesnikov nutarnji govor, dijalog sa samim sobom ali na način kojim dobiva i univerzalno značenje. Upravo to je odlika dobrog pjesnika. Svaka od njegovih pjesama zaokružena je tematska cjelina, a sve zajedno djeluju kao niska bisera. Živković vrlo dobro vlada pjesničkim diskursom. Smiren je u emocijama, jezik mu je izbrušen do krajnosti, izraz ekonomičan, misao snažna, ali bez oholosti, arogancije i prepotencije.
U pjesmi „Zrno“, potaknut Kristovom prispodobi o zrnu koje mora umrijeti da bi se rodio novi život, Živković sagledava i smisao vlastitog postojanja. Njegov završni stih glasi: Gledam gore, / ljepše mi je nebo, /a ja na zemlji /prosuto zrno.
U pjesmi „Pitanje“ autor također pokušava shvatiti smisao vlastitog postojanja na ovome svijetu: Vjerujem, kad je ugledao svijet, /da se zadivljen u čudu pitao,/za koga sam i zašto nastao.
U pjesmi „Tama“ pjesnik svojim poetskim osjećajem vrlo efektno piše o strahu koji je sastavni dio našeg života: Kad se oblaci uvuku u dane, /a sova mrakom zatuli/ u strahu gledam gore. / Molim se da svane.
Vrlo je znakovita Živkovićeva pjesma „Putovanja“. Njezina završna kitica otkriva pjesnikovu autorefleksiju: Ne znam da li bi danas /mogao biti u ravnovjesju /da nisam od početka išao tjesnacima /i da se svako jutro ne rodim?
Joso Živković je suvremeno hrvatsko pjesništvo obogatio vlastitim poetskim lirizmom, nježnošću proizašlom iz skrivene prisutnosti Boga u svijetu ali i vlastite spoznaje kako je život prolazan i kako se čovjek mora uvijek nanovo roditi. Premda je riječ o stihovima koji naslućuju vezanost u transcendenciju, ova je činjenica iskazana nenametljivo, skrovito i intimno ali djelujuće na svakog čitatelja. Riječ je o zreloj poeziji, o formiranom poetskom diskursu i sigurnom predmetno–tematskom iskazu. Sve to čini Josu Živkovića važnom pjesničkom osobnošću, a ciklus koji smo predstavili tek djelomično daje uvid u njegov cjeloviti književni opus.
3. nagradu ravnopravno dijele dva moliško-hrvatska pjesnika: Leopoldo Lalli za ciklus stihova bez naslova i Antonio Piccoli za pjesmu u prozi Povidaj tvoj Grad (31. svinja 2019.)
Već sama činjenica što su se dva moliško–hrvatska autora pojavila u Hrvatskom slovu kao središnjem književnom tjedniku njihova matična naroda zavrjeđuje posebnu pozornost. Naime, naši književnici koji žive u rasuću nerado se javljaju svojim prilozima u glasilima matičnoga naroda. Imaju osjećaj kako njihov rad nije na razini domovinskih književnika. To je pogrješno i uvijek ih moramo uvjeravati kako su dobrodošli u domovini. Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise po mnogo čemu jedinstvena su hrvatska autohtona narodna manjina. Iselili su se iz neretvanskog kraja prije turske okupacije, i nastanili u brdovitom kraju pokrajine središnje Italije. Od većeg broja hrvatskih naselja do danas su se očuvala samo tri: Mundimitar, Štifilić i Kruč. Kroz proteklih pola milenija potpune odvojenosti od matičnog jezika i književnosti u matičnom narodu, ovdašnji Hrvati su 19. odnosno 20. stoljeće dočekali s materinskim lokalnim govorima kao isključivom oznakom vlastite samobitnosti. Kroz proteklo vrijeme iz svakidašnjeg rječnika moliških Hrvata izgubio se naziv zemlje njihova podrijetla, a zamijenjen je neutralnim nazivom „z one bane mora“, što znači da su došli s one strane Jadranskoga mora, ali bez naziva te države. Isto tako izgubljen je i hrvatski lingvonim, a zamijenio ga je neutralni naziv jezika kojim govore: „na našu“ ili naš jezik. Čak je izgubljen i njihov hrvatski etnonim u svakidašnjem govoru. Obični ljudi svoj etnički identitet ne ističu etnonimom već neutralnom imenicom naša čeljad odnosno naši ljud.
Tek od 1970-ih godina 20. stoljeća dolazi do kvalitetnijeg povezivanja moliških Hrvata s matičnim narodom preko njihovih intelektualaca i naših crkvenih vlasti. Kroz to vrijeme, što je fenomen svoje vrste, moliški Hrvati su zavoljeli na pjesnički način koristiti svoja tri lokalna idioma. Osobno sam nazočio jednom pjesničkom susretu u Mundimitru gdje se svojim stihovima u javno čitanje uključio veliki broj mještana tako da su cijelo selo nazvali grad poezije. Kao vrhunac ove suradnje jest uključivanje kolege Antonia Sammartina u Društvo hrvatskih književnika.
Leopoldo Lalli rođen je u Mundimitru, kako rekosmo najvećem selu poezije. Kako stoji u njegovom kratkom životopisu, u obitelji se govorilo njegovim rodnim hrvatskim narječjem. Poeziju je počeo pisati 1980-ih godina upravo na moliško–hrvatskom govoru. Na taj način, zajedno s nekolicinom drugih ljudi od pera ovaj arhaični hrvatski govor pretvoren je u književni jezik. Pjesnik danas živi u talijanskoj pokrajini Veneto. Ponovno se vratio poeziji zahvaljujući zakladi „Agostina Piccoli“ koja okuplja moliške pjesnike i prozaike. Bio je sudionik III. Međunarodnog susreta hrvatske književnosti.
Poezija Leopolda Lallija obilježena je materinskim govorom ali i nježnošću i skladnošću odnosa čovjeka i prirode, privrženošću rodnome mjestu i zavičaju. U pjesmi „Ključ napri vrac“ pjesnik svoju ljubav prema rodnome mjestu iskazuje slijedećim stihovima:
Na vi grad /Di su ove puta spi/ Ne mislahu nišč / Si stipnija na brič /Vamem vraza / Se tvoru / Na vuča / Uliz uliz /Nemo tuculat, je ključ.
…
Uliz / Na svit če ti se prominit /Srce če ti se raširit /Vraca do neba te se tvorit/ Tvoja duša neče se zabit/ Na čeljade češ zveselit / Nišče češ zgubit / Ključ je napri vrac / Uliz / Ključ napri vrac / Je za tebe
U pjesmi „Zemblja iščena“ završni stihovi upravo su apoteoza rodnome zavičaju.
Zemblja iščena,/ Zemblja iščena,/za koko ti bi mogla bit brižna/ja te držim svemaj na moj srce./ Za koko ja bi moga bit na dugo do tebe/svemaj bi se tija vrnut.
Leopoldo Lalli vlada pjesničkim rekvizitarijem svoga specifičnog matičnoga govora na iskren način, čuvajući njegovu izvornost, pri čemu vlastite emocije uspijeva iskazati vrlo dobrim poetskim rekvizitarijem.
Antonio Piccoli je rođen također u Mundimitru u obitelji koja je oduvijek njegovala kontakte s Hrvatskom. U svom mjestu je aktivan u čuvanju i njegovanju materinskoga govora. Živi u pokrajini Abruzzo. Osim poezijom bavi se i pisanjem proze. Njegovo književno nadahnuće je rodni Mundimitar i njegova prošlost. I on je sudionik III. Međunarodnog susreta hrvatske književnosti.
U Hrvatskom slovu predstavio se pjesmom u prozi „Povidaj tvoj grad“, s podnaslovom „Mundimitar gošte 1958.“
Autor je uspio pjesmom u prozi iskazati svoju ljubav prema rodnome mjestu, ali i ljepotu toga mjesta i kraja, a što je za nas najimpresivnije, istaknuo je i ljepotu munidimitarskoga hrvatskog govora.
„Munidimitar je na mali selo. Jesu malo čeljadi, veče kokoše, koze, ovce, tovare.
Za ulist u grad put je nizgoro. Se more hot samo na nogami. Puta ima škalinate činjene s kandunami; kada daždi teče voda ke
čisti smet. Prsta mandžeja, di jesu prve hiže, rivilje koriera. Govoru ke ode maju zidat novu skolu.
(…)
Večer, kasno, sve su pol leč. Spu. Samo Tonin oš ja smo ostal. Gledamo autobus bande ke zga grede. Sada sve muči. Sviče do fešte su se zgasil. Puta jesu poškurene. Samo malo sviči svitlu binoč.
Stojimo napri butege cile Vindžendza, zdola balkuna te toko voti je nas branila do dažda. Imamo malo zime oš nimamo volju po leč. Mučimo. Mislimo. Druge tri četir dana pa mamo zga po nadugo študijat.
(…)
Se vračam doma. Slušam moje stope. Ključ u ruk gledam sviču usri kljace. Jena lastavica tuče leta jako. Što mi hoće reč? Benja: „Bid veseli!“
Ako se usredotočimo na rječnik gospodina A. Piccolia osjetit ćemo dah hrvatske jezične povijesti, ali i svu dramu hrvatskoga puka koji je morao napustiti svoju djedovinu i naći sigurnost u dalekom nepoznatom kraju. Autorove sintagme i nježnosti, ali i smirena misaonost kojom iskazuje odnos prema rodnom kraju, imaju potrebnu literarnu vrijednost i možemo ih smatrati vrlo značajnim prilogom hrvatskoj književnosti na dijalektu ali i značajnim hrvatskoj književnosti zavičajnog nadahnuća.
OBRAZLOŽENJe PROSUDBENOGA POVJERENSTVA KNJIŽEVNE NAGRADE
“DUBRAVKO HORVATIĆ” ZA PROZU
1. nagrada: Guido Quien, Sjena (19. srpnja 2019.)
Prozni sastavak Sjena Guide Quiena objavljen je 19. srpnja. Riječ je o tekstu koji nema klasičnu fabularnu impostaciju, koji ne proizvodi „radnju“, ne producira događaje, ne gomila zbivanja. Tekst ispisuje autor koji se predstavlja kao čuvar gradilišta te je pretežito usredotočen na evociranje, fiksiranje, projiciranje, artikuliranje svojih stanja, vibracija, raspoloženja, snohvatica, pričina koji ga opsjedaju kada je „na poslu“, obavlja funkciju „čuvara“ gradilišta. Očituje se pritom kao senzibilno, atipično, meditiranju i promišljanju sklono biće te ga primjerice i male, nevidljive i nečujne stvari i pojave mogu intrigirati; može ga recimo zaokupiti „blijedi cvjetić“ koji se „tek probio ispod tvrde kore“.
No, Quienova „čuvara“ ponajviše intrigira sjena, sjena njegova tijela s kojom se posebice druži i nosi kada tijekom noći „čuva“ gradilište, jer se tada njegova sjena pojavljuje „u svoj svojoj punoći“. Pisac će reći da je već u djetinjstvu imao „nekakvu sjenu“ koja je bila njegov povremeni pratitelj, pa i prijatelj. Bila je to „samo obična sjena“ koja je „veselo skakutala za mnom“. No, sjena s kojom se druži u svojim zrelim godinama puno je zagonetnija, mističnija, slojevitija, pa i problematičnija, jer piscu „otežava“ i „komplicira korak“, posebice za vedrih noći te će reći: „Što noć bistrija, to sjena britkija.“ Sjena se upliće u njegove opservacije i fiksacije, u korespondiranje sa stvarima i pojavama, slikama i oblicima. Ono što u početku izgleda bjelodano, jasno i pregledno, postaje, pod utjecajem sjene, tajnovito, zamršeno, nedokučivo. Sjena kvari, modificira, pa i razara, neke piščeve fascinacije i ushite. Ne dopušta mu da se bez zadrške prikloni nekim sklopovima i oblicima u kojima, u ishodištu, ima finoće, sklada, čarolije koju znade iznjedriti ponajpirje priroda, kada se u proljeće budi iz zimskog mrtvila.
Autor gotovo eksplicite „poručuje“ da je njegova sjena, koja mu kadšto izgleda kao „teška mlohava vreća“ što ju vuče „za sobom“, već toliko srasla s njim te je konstitutivni čimbenik njegova bitka i identiteta pa će reći: „bez sjene ne mogu govoriti, odnosno moj govor postaje nepovezan“.
Guido Quien u svoje pristupe i realizacije unosi i blagu notu igrivosti koju je možda baštinio od svoga oca, pjesnika Krune Quiena (1917. – 1990.), a on je bio osobito sklon stihovanim „igrarijama“, poetskom „ludiziranju“.
2. nagrada: Ana Horvat, Ben (4. siječnja); Škare (5. srpnja 2019.)
Dvije priče Ane Horvat objavljene su u Hrvatskom slovu prošle godine: Ben je tiskan 4. siječnja a Škare su se pojavile 5. srpnja. U priči Ben autorica očituje svoju već posve prepoznatljivu sklonost, pa i ljubav, prema životinjama, posebice psima. U rečenoj je priči njezin „junak“ napušteni pas, „križanac njemačkog ovčara“, kojega je ona izvukla iz „šinteraja i udomila držeći da je „zaslužio sretnu starost“.
Autorica riše Benov „portret“, ističe neke njegove osobine i navade koje su posve atipične za psa; on primjerice ne zna „mahati repom“, a autorica koja ima bogato iskustvo glede pasa, reći će da takvu osobinu nije „susrela ni kod jednoga psa“. Četveronožni „junak“ nema običaj ni glodati umjetnu kost za kojom „svi psi polude od sreće“. On je „autističan“, „nesocijaliziran“, svojevrsni je otkvačenjak odmaknut od „normalne“ pseće populacije.
Ben će na koncu uginuti od starosti, ali će dok je još bio u snazi napraviti jedan „krimen“, učiniti ružnu stvar; iz čistoga će mira ugristi autoričina unuka no ona mu to ne će zamjeriti. I dalje će ga motriti i tretirati sa stanovitim divljenjem. Zboreći od njegovu uginuću reći će: „Njegova distancirana, vučja ljepota ni u smrti nije bila okrnjena.“
U priči „Škare“ Ana Horvat usredotočena je na Mili, djevojčicu od petnaest godina koja također živi svoju „otkvačenost“, a voli i životinje, „osobito“ mačke. Jako je verzirana za digitalnu tehnologiju, prava je „čarobnjakinja na kompjuteru i internetu“. Djevojčica, koja zapravo to više i nije, jer je ušla u pubertet i prakticira ozbiljne veze, znade autorici, koju podučava digitalizaciji, postavljati posve bizarna, luckasta pitanja poput: „Što mislite, gospođo, da li se smoče zvijezde kada pada kiša?“ Autorica ju doživljuje kao malu „učiteljicu“ koja joj je „odredila mjesto slušateljice“. No, otkvačena „čarobnjakinja“ ući će u emocionalnu tjeskobu i škarama će „raniti“ svoje tijelo, pribjeći će „samoozljeđivanju“ koje, reći će autorici znanica – psihologinja, „može postati ovisnost“. Od toga čina proteklo je dvadesetak godina, a spisateljica se pita gdje je sada Mili, koja bi trebala biti „zrela žena“, možda i majka. Kakav joj je život, je li uspjela, prevladati, „zaliječiti“ svoje „pubertetske traume“.
3. nagrada: Željko Kocaj, Kadar bez povratka (10. svibnja 2019.)
Priča Kadar bez povratka Željka Kocaja, objavljena 10. svibnja, ima ratni kolorit i posvećena je ubijenom televizijskom snimatelju Gordanu Ledereru no on nije njezin protagonist. Priča je radnjom smještena u središnju Bosnu a njezin je akter snimatelj koji radi za neku lokalnu televizijsku postaju. Pisac kratkim, preciznim, gotovo filmskim potezima prikazuje, riše njegove radnje i kretnje, fiksacije i preokupacije, pa i tijek svijesti, dok na terenu radi, snima, stvara materijal za ratnu reportažu. Pisac otkriva i snimateljeve sanjarije i maštarije; on primjerice želi „uloviti goluba“, želi posjedovati nešto živo i toplo. Osjeća umor i tjeskobu jer odviše snima i kadrira „lešine“, mrtvace i unakažena tijela, pritišću ga „crno-bijele slike užasa“.
On je vješt i kreativan snimatelj „koji misli“, koji stvara „svoj sinopsis“ i “realizira ga odmah na terenu“, tako će televizijski montažer opisati snimatelja koji svoje vizualne „priče“ zasniva na „pravim kadrovima“. Njegove „priče“ imaju „uvod, zaplet“, potom slijedi „kulminacija“ pa „rasplet“.
Pisac Kocaj pak u priču utkiva i vedrije, pa i diskretno humorne tonove i boje, primjerice to je kratka dionica o Ciganima „na smetlištu“ i Ciganki sa „zlatnim“ zubom koja, misleći da je snimatelj stranac, iska od njega cigaretu te potom razočarana kaže: „E, moj sinko, ne razumiješ ti…“ no, snimatelj je verziran fiksirati ratnu dramatiku pa u njegov kadar ulazi „mladić bez desne noge i koljena“. On „zumira“ mladićevo lice, potom i nogu „koje nema“. U njegov objektiv ulazi i liječnica što „previja“ petogodišnje dijete „koje ostaje u njezinim i Božjim rukama“. Kao svojevrsni kontrapunkt dramatici, rasapu i patnji koju proizvodi rat u snimateljev objektiv ulazi tigrasta mačka koja „sito prede na mekoti travnatog busena“. Kocaj, rekli smo, ratni kolorit dočarava jezgrovitim izričajem, gotovo „filmskim“ stilom, a to zvuči ovako: „Zemlja. Blatna zemlja. Blato. Kaljuža. Blatne čizme. Vojničke. Gaze po kaljuži. Teške, ali uporno.“ Na koncu će snimatelj, „kadrirajući“ goluba u letu, biti pogođen, vjerojatno snajperskim hitcem. Padao je „dugo u bezdan“ a pritom nije znao „je li to samo san ili je java“, tako će autor dočarati njegov odlazak, apostrofirati bol koja je „došla iznenada kao onaj kadar kad kamera ispada iz ruku uz mukli, bolni, ljudski očajni, predsmrtni uzdah.“
Ivan BOŽIĆEVIĆ
NAGRADA “LJUBICA ŠTEFAN” POVJESNIČARU
STJEPANU LOZI
Kritički pristup ponuđenoj slici povijesti
Ovogodišnji dobitnik Nagrade “Ljubica Štefan” za istraživačko-historiografsko djelo i ukupni doprinos istraživanju zanemarenih ili prešućivanih tema hrvatske povijesti i kulturu, jest povjesničar mr. sc. Stjepan Lozo za knjigu Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941.
(Naklada Bošković, Split)
Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941. znanstvena je monografija s ilustracijama i zemljovidima. Knjiga je izazvala zanimanje hrvatske stručne i šire javnosti. Iz recenzije dr. sc. Ive Rendića Miočevića izdvajamo: “Knjiga Stjepana Loze svojim pristupom cjelovito zahvaća veći broj značajnih pitanja i mijenja neke izgrađene paradigme o poziciji i ulozi Hrvata i Srba u događanjima Drugoga svjetskog rata, odnosno povijesti 20. stoljeća. Knjiga donosi pouzdan prikaz oblikovanja i plasmana lažne optužbe Hrvata za nepostojćei genocid nad Srbima do ljeta 1911. godine. Autor dokazuje da je kod takve djelatnosti riječ o strateškoj propagandi i naziva je ‘strateškom klevetom Hrvata’. To se može odrediti kao značajno znanstveno otkriće (…) Autor ocrtava portret Stevana Moljevića i prikazuje njegovu djelatnost od mladih dana do Drugoga svjetskog rata u kojem je bio član Vrhovnog zapovjedništva vojske Kraljevine Jugoslavije. Moljević je prepoznat kao najteži zločinac i glavni ideolog provedbe genocida nad Hrvatima. U istraživanjima se velika pozornost daje rekonstrukciji konteksta i praćenju geneze događaja kojem se, dakle ne pristupa kao izoliranoj i statičnoj pojavi. Analize su interdisciplinarne što je rijetkost u hrvatskoj historiografiji. Autor ispod debelog sloja otkopava skrivenu povijest i ova je knjiga u tom smislu u nas prava inovacija.”
Dr. sc. Zlatko Begonja navodi kako je “djelo izuzetno vrijedan prilog promatranju povijesnih događaja iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, koje rasvjetljuje ono najvažnije, upravo njihovo naličje. Stoga takvo ne svojata pravo na istinu već kritički pristupa dosadašnjoj ponuđenoj slici koja se u mnogim slučajevima dokazala kao veoma upitna i stoga dijelom dovela do zastranjena u predočavanju problematiziranih povijesnih događaja. U tom pogledu, ovdje se mogu pronaći izvori i pojašnjenja razloga takvih postupanja, pružaju se mogućnosti i drugačijih prosudba koje, ako ništa drugo, onda zahtijevaju sučeljavanje s do sada nametnutim jednoobraznim pristupom ovoj problematici. Nema sumnje u to kako je djelo Stjepana Loze izazovno, pogađa u srž problema i time pobuđuje dodatno zanimanje. Upravo zbog toga ono može biti, i valjalo bi da tako bude, izloženo kritičkim ocjenama jer samo se tim slijedom može postići cjelovita svrha. Različitost interpretacija pojedinih činjenica iz prošlosti s pozicija ideoloških predodžba koje formuliraju izobličenje stvarnosti, nešto je čega se treba odricati, jednostavno zato jer zdravo društvo podrazumijeva prevladavanje takvih proturječnosti i nadasve teži rasvjetljivanju svih nejasnoća i postizanju prihvatljivijeg suglasja u odnosu na prošlost bez obzira kakva ona bila.”
Stjepan Lozo (Split, 1961.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava studij povijesti, na FF u Zadru 2005. brani magistarsku radnju “Problematika pomorstva NDH do Rimskih ugovora 1941.” i stječe zvanje magistra povijesnih znanosti. Na istom sveučilištu završava i doktorski studij te uspješno brani sinopsis doktorskog rada. U skoroj budućnosti očekuje obranu doktorskog rada na temu obrane hrvatskog Jadrana i Dalmacije u ratu za hrvatsku neovisnost 1991.
Uz knjigu Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941. autorom je i znanstvene studije Hrvatski rat za neovisnost 1991. – razdjelnice i nazivi događaja (2011.) kao i neobjavljene znanstvene monografije Nastanak NDH i nestanak hrvatskog pomorstva 1941. (priređen za tisak magistarski rad „Problematika pomorstva NDH do Rimskih ugovora, travanj-svibanj 1941.“).
Utemeljitelj je i dugogodišnji ravnatelj Hrvatskog pomorskog muzeja Split (1997.) u kojem danas radi u zvanju muzejskog savjetnika.
U Hrvatskoj je pokrenuo pitanje „broda kao kulturnog dobra“. Njegovim je nastojanjem gajeta „Perina“ (izrađena 1857.) bila prvo plovilo stručno obrađeno za zaštitu i upisano na listu registriranog kulturnog dobra u Republici Hrvatskoj, 1998. Kao stručna osoba bio je konzultiran u pitanjima zaštite povijesnih plovila na raznim mjestima diljem hrvatske obale. Pozitivno mišljenje o brodu „Galeb“ kao kulturnom dobru nije želio dati.
Poseban interes usmjerio je i prema događanjima na Jadranu nastalim po slomu Jugoslavije 1990., te prikuplja povijesne građe i skrbi o dijelu dokumenata vezanim uz događanja Hrvatskog rata za neovisnost 1991.
Autor je brojnih kataloga i izložaba različitog profila i tematike; održava različita predavanja i prezentacije.
Stjepan Lozo angažirani je hrvatski rodoljub od mladih i studentskih dana što je kontinuitet njegova djelovanja.
(hs)