Uz Vaićeve ilustracije Dekamerona

Piše: Danijel Žabčić, akademski slikar

Motrim s ateljerskog prozora autobusnu stanicu. Mjere opreza pomalo ulaze u fazu postupnog popuštanja pa se već pojavljuju prvi autobusi koji povezuju Malešnicu s Črnomercem. Sunčan je dan, a ona od neki dan asfaltna pustinja uslijed mjera izolacije (epidemija koronavirusom) ponovno oživljava ljudskim gibanjem koje još poštuje opreznost socijalne distance. Sunce je sivi asfalt pigmentirao toplijim tonovima tako da trotoar nosi kratke sjene. Krošnje drvoreda stopljene zrelijim nijansama zelene ugošćuju pogled perspektivnim skraćenjima. A onda asocijacija na sliku „Le Boulevard des Capucines“ (1873.) slikara Claudea Moneta, tog portretista svjetlosti rasute kromatskim mrljama. I pogled s četvrtog kata u dubinu „mog“ bulevara, ulice Ivane Brlić Mažuranić. Ova predigra još štedljivo nagovještava povratak punom životnom ritmu i rutini. Susrete sa samim sobom u izolacijskoj intimi odmijenit će susret s drugima, možda i ne posve zbog proživljenog a možda i zbog neke u zlu stečene nijanse ljudske dobrote po sebi i za bližnje.
Tu do prozora na nogarima crtača ploha a na njoj komoti se „Dekameron“ (Giovani Boccaccio (1313.-1375.) raskrilivši svoje književno djelo s ilustracijama slikara, grafičara i crtača Fedora Vaića (1910.-1987.). Radi se o trećem izdanju Dekamerona (M.H.) iz 1961. godine. Ilustrirao je Vaić 250 knjiga pa ga s razlogom ubrajamo i iznimno plodne ilustratore naše sredine. Sastavnom djelu njegova opusa pripadaju „zemljaški“ crteži, zatim oni motivski vezani za gradove i životinje te veliki broj crteža prisutnih u novinama (Večernji list, Vjesnik).
U početcima likovni karakter radova crteža i grafika određuje osjetljivost za redukcijski linearizam elementarne pročišćenosti kasnije kontinuiranog obrisa (ljudske figure, vedute), cilja akromatsku armaturu, grafički zasićuje plošnim crnilima kao aktivnim sudionicima kompozicijske čitkosti figuralnog prikaza (izraza). Tek kasnije popušta kontrola crtačkog instrumenta (pero) pa prvobitnu tvrdoću slabi gipkost duktusa lirske zaigranosti i barokna disperzija crtačkog polja. Gotova difijevska faktura poput zefira blagim daškom poigrava se mrljama i diskontinuiranim crtovljem. Aseptična stabilnost bjeline uprisutnjuje panteistički srh; organsko prožimanje likovnih elemenata u aktualnom crtačkom polju. Za kultiviranog crtača stare generacije, dakle za „meštra“ visokog ranga kao što je naš autor, ilustriranje i ilustracija nije bila puki likovni zadatak, uslužni vizualni narativ novele, eho književnog sadržaja nego izazov za kreaciju koja centrira osobni likovni idiom. Značajni broj tih ilustracija izrastao je iz linearnog predloška koje autor sažimajući likovno interpretira, a opstoje i kao autonomne crtačke grafičke vrjednote.

U Dekameronu prisutan je skroman broj ilustracija, njih dvadesetak. Reprezentativne su po morfološko-grafičkoj dosljednosti kojom se legitimira raspon autorskog akromatskog izraza. Tih dvadesetak ilustracija odredljive su crtačke grafike na rubu kompozitnog poretka seriozno ocjelovljenog i domišljenog. Po metrici grafopisa u ekonomiji akromatskih kontrasta. Proporcionalne su i ritmizirane kontroliranim klasičnim osjećajem sklada koji regulira stabilna likovna misao. Ima i prozračnijih slobodnijih ilustrativnih zahvata oslobođenih crnih težišta kada linearna finesa lakoćom izvedbe pronalazi puteve bistre jasnoće. Spontanost ponekad šara, blaži oštrinu odlučnih grafičkih zaključaka (arhitektura, ljudska figura, aktovi i priroda). Prisjećanja na profile antičkih glava, ponešto od slikovnih prikaza na vazama, suvremena arabesknost, bravuroznost ocrtanog ovala koji definira žensko tijelo sve su to naznake reminiscencija i suvremenost Vaićeva ilustrativnog dometa.
Djelomična analogija povezuje Dekameron s današnjim trenutkom u kojem, nadamo se, posustaje razornost epidemije. Dovoljno je napomenuti da ova knjiga (Deset dana – 100 novela) govori o deset mladih ljudi koji se pred infernalnim pohodom kuge (Firenza, 1348.) sklanjaju u „krasnu prirodu“ da bi u ladanjskoj atmosferi proslavili ugodu spontanog druženja i pripovijedanja po utvrđenom dogovoru slaveći život nasuprot zarazi, umiranju i smrti. Sadržaj tog pripovijedanja (novele) prepuni su raznovrsnih ljudskih intriga, zavrzlama, lukavština, ljubavnih dogodovština, koje zahvaćaju sve staleže pa sve to prerasta u ljudsku komediju neviđene realističke freskalnosti. Bujanje života u različitim životnim situacijama kojim su vinovnici različiti ljudski hirovi.
Tamo gdje u rastvorenim stranicama knjige uz neku novelu nalazimo Vaićeve ilustracije stabilna koordinacija plošnog, crtačkog i estetskog. Takt u erotskim uprizorenjima skladno rafinira darove životnih radosti, posve autorskim klasicizmom gdje vlada mir i ravnoteža, a ateljerski prostor prikrada se sutonu pa utrnu tih obrisa šapuću patos polusjena u prolaznošću. Da čovjek od krvi i mesa živi kontingentnost i fragilnost svog trajanja intenzivno u prividima, vizijama i tegobnim realijama. Parovi i pridizanja, zla kob, kao i teški trenutci u nalaženju težišta koja obnavljaju njegovu duhovnu i materijalnu egzistenciju osvjetljavaju područje sudbinskih upita: Odakle smo, što smo i kamo idemo?
Ilustrirajući dio novela u Dekameronu Vaić je svojim registrom uravnoteženih likovnih sredstava, svojim crtačko-grafičkim senzibilitetom iscrtao tekst književne umjetnine integrirajući sadašnjost i prošlost u događaj sklada. Na trenutak ovaj odnos priziva viziju budućnosti kao željenu bliskost logosa. Boravište smisla riječi i slike, boravište koje će od potresa i uništenja sačuvati grčki stupovi, još uvijek, nadajmo se, nosači Europske civilizacije i kulture.

Pro domo,
Pro bono publico.