Prešućuju se hrvatske žrtve
Kakva smo mi to država da su nam razni pupovci i teršeličke važniji od stradalnika Domovinskoga rata, koji nikada nisu bili na nižim granama nego što su danas?
U Hrvatskoj je mnogo više onih koji se osvrću u medijima, ali i drugdje, na ono što je bilo tijekom i nakon II. svjetskog rata (četnike, ustaše i partizane), nego na ono što se sve događalo u vrijeme stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno Domovinskog rata. O agresorima na Republiku Hrvatsku, baš kao i o srpskim i inim ratnim zločincima uglavnom se piše relativno malo, baš kao i o žrtvama koje je naša država podnijela od 1990.-1995. Poglavito se neprestano raspravlja o Jasenovcu, Bleiburgu, Golom otoku, udbašima, komunistima i sličnim temama. Razlog tome leži u činjenici što se za života Josipa Broza Tita, ali i deset godina nakon njegove smrti nije smjelo o tome govoriti ni pisati na imalo objektivan način, već isključivo kako je rekao „aga“.
U posljednje vrijeme „najomiljenija“ tema je ustaški logor Jasenovac. O njemu je već toliko rečeno i napisano da ne bi stalo ni u deset „sabranih djela“. Koplja se lome i oko blaženog zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca i tako redom.
Zanimljivo je da su te i takve teme već stotinu puta „razjašnjene“, ali…zbog čega se na njih neprestano vraćamo? Pa, prije svega iz razloga da se što manje ili uopće ne govori o hrvatskim žrtvama u obrambenom Domovinskome ratu, da se ne ističu zaslužni za današnju Hrvatsku, a iznad svega da se „zaborave“ Titovi zločini i zločinci.
Naime, oko dvadesetak (?) ljudi u Hrvatskoj, na čelu s Miloradom Pupovcem, Zoranom Pusićem, Stjepanom Mesićem ili Vesnom Teršelič, svako malo organiziraju javne tribine i prosvjede ili namjerno izazivaju rasprave o tome što se primjerice događalo na Bleiburgu ili na Golom otoku, iako je već i vrapcima jasno da su na tim i takvim mjestima počinjeni najstrašniji komunistički zločini, koji su nažalost ostali – nekažnjeni.
Nu, nije problem u tim „istoričarima“. Mogu oni „blebetati“ koliko god hoće, ali je nevjerojatno da imaju veliku podršku u većini hrvatskih medija, dok im oni primjerice u Srbiji i Republici Srpskoj ne pridaju neku osobitu pozornost, više na njih gledaju kao na „političke cirkusante“ nego na ozbiljne intelektualce, kakvima se inače vole predstavljati. Kad ti „junaci“ govore ili pišu o Jasenovcu ili Bleiburgu, oni i dalje vide samo jednu stranu, što znači da ne mare niti su ikada marili za nekakvom objektivnošću.
Ali, kad ti isti govore o Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Gospiću, Zadru, Vinkovcima, Osijeku, Županji, Pakracu, Lipiku, Kijevu, Lovasu, Tovarniku, Nuštru, Saborskom, Novskoj, Županji i drugim gradovima i mjestima razorenim u Domovinskome ratu, oni nikada ne spominju činjenicu da su agresori bili Srbi, Crnogorci ili pak zločinačka JNA, već okreću ploču i lažu, da su u ovome ratu svi bili isti.