Tko to zaboravlja Božidara Finku?

Još prije ove opće pošasti koja je pogodila cjelokupan planet, našu je domovinu preplavio od pošasti znatno pogubniji val zloslutnosti te već mjesecima slušamo o rastakanju države, naroda (kažu danas nacije da ne bi rekli naroda, kažu danas nacionalni da ne bi rekli državni ili, ne daj Bože, hrvatski), jezika, vjere, običaja, ukratko svega što hrvatski narod i državu drži na okupu

Na kopnu se trebalo braniti od ljudi, njihove prirodne znatiželje i njihovih pogleda. Pitahu nas: „Zašto plutate besciljno? Čemu život bez bliska lica? Čemu tolika putovanja? Bježite li od sebe kad bježite od ljudi? Što je to u vama što vas progoni? Sustiže li vas bol i na debelu moru?“ Ljudi ne bijahu svjesni naše tjelesne snage, naravi koja bi besanu noć prebrisala jutrom u kojemu bismo i nakon samo nekoliko sati sna naslijepo razvijali jedra i okretali kormilo mokri naspram vjetru te u kojemu bismo nakon predaha od cjelomjesečne borbe s Posejdonom iskali nove bojeve kako bi nam izagnali bjesove iz glave koji razgorijevaše žeravu snažnije od domaćih. Brzo bi nas zamorili ljudi jer nam njihovi životi bijahu blizi i dohvatni, jerbo smo ih i mi negda hotjeli živjeti upravo tako: u malim kućicama pored mora, s ribarskim svađama i potomcima koje bismo dozivali kući kad se mrači nebo. Sad nas mori pitanje jesu li te želje ostale nedohvatne samim time što bijahu jednostavne, a nas su učili da je život borba i trpljenje. Bojasmo se pronicati u dubine vlastite nutrine kako ne bismo čuli jeku neke davnašnje želje i probudili nemire zakopane negdje duboko u utrobi zemlje. Lako se bijaše premetati u vlastitu očaju: tešku, ali znanu. Znatno se teže bijaše suočiti sa slikom o sebi koju su nam izgradili drugi kako bi nas uvjerili da nismo to što jesmo. Kad bijasmo u mnoštvu, bježasmo od njega, a kad bismo se otisnuli na pučinu, uznedostajali bi nam glasovi, odjeci kucanja žmula i spuštanje bokala, večeri u kojima bismo načas zaboravili na priče iz davnine i Bjesomara koji nas opsjedaše te u kojima bismo gradili naše kule u pijesku u blizini ljudi. Otrijeznila bi nas ipak studen svanuća, u kojemu nas ne ogrijevaše toplina bliska tijela, i glasni poziv da se ploviti mora. Bijasmo ipak sretni što i tamo daleko od kopna, na pučini debeloga mora s koje se ne vide ni goli vrhunci ni kosmata brda imamo jedni druge jer da smo i u plovu posve sami, kao što jesmo kad krenemo sklapati oči dok nas prekriva tmina noći, priče koje pripovijedamo nikad ne bi prestale biti tužne.
Još prije ove opće pošasti koja je pogodila cjelokupan planet, našu je domovinu preplavio od pošasti znatno pogubniji val zloslutnosti te već mjesecima slušamo o rastakanju države, naroda (kažu danas nacije da ne bi rekli naroda, kažu danas nacionalni da ne bi rekli državni ili, ne daj Bože, hrvatski), jezika, vjere, običaja, ukratko svega što hrvatski narod i državu drži na okupu. Već mi je postalo uobičajeno slušati kako i čelnici pobjedničke vojske hrvatskim zastupnicima u saborima okolnih država tumače kako je zaludu njihova borba jer je i Hrvatska nehrvatska. Zamislih se nada time i upitah suraspravnika je li se upitao hoće li kao dionik svih tih pobjeda svojim riječima obeshrabriti zastupnika hrvatske manjine koja službeno čini manje od 1 % stanovništva jedne od naših susjednih država, koji je jedini, ali vrlo upečatljivi glas u ne odveć prijateljskome okruženju.
Drugi se glas upitao koliko je Hrvata u Boki i čemu terenska istraživanja kad, kaže glas, Hrvata ondje gotovo ni nema. Otpovrnuh mu da sjedne u kola i da se uputi dolje te se uvjeri kako je hrvatska kultura na jugu hrvatskoga juga i izvan domovine i danas nadmoćna (a ima je i još južnije od Boke, sve do Bara). Srećom, jedna mala raspravica na rubu nije zasjenila događanje u Hrvatskome slovu, kojim se jedan Bokelj s prebivalištem u Boki kotorskoj (a hrvatska književnost gotovo čitavo stoljeće poznaje tek bokeljske esule poput Viktora Vide, Vjenceslava Čižeka, donekle i Frane Alfirevića, a u novije vrijeme i Vande Babić), uz iznimku don Branka Sbutege, predstavio svekolikoj hrvatskoj javnosti. Nekoliko desetaka okupljenih, uključujući i autora Adrijana Vuksanovića, možda nije ni bilo svjesno vlastita svjedočenja povijesnomu trenutku u kojemu hrvatski književnik iz Boke kotorske vraća hrvatsku književnost Boke Zagrebu, Boku Zagrebu i Zagreb Boki, a iz Zagreba Boku cijeloj Hrvatskoj i Hrvatsku Boki. Kad je riječ o jeziku, tuženja su i češća, pojedinci koji s visoka optužuju neke jezikoslovce i ustanove ne razlikuju gramatiku i pravopis, pa pišu o Babić-Moguševoj gramatici koja nikad nije napisana, a Božidara Finku zametnu, iako je jedan od autora devet izdanja londonca, dok sami zbore o „uočljivoj katastrofalnoj nebrizi za hrvatski jezik“. Ako se hrvatski jezik brani znanjem, valjalo bi barem poznavati autore naših suvremenih jezičnih temeljaca, ako se spominju pseudostručna djela koja navodno truju ovaj napaćeni narod, onda bi se valjalo potruditi barem točno navesti nazive tijela koja su skrbila o hrvatskome jeziku i argumentirati iznesene stavove. Zloslutnost kojom smo opterećeni ne dopušta nam da si posvijestimo da je hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini nakon više stoljeća izišao iz „ilegale“, da se danas na njemu obrazuju Hrvati diljem naše susjedne države, da ima određeni stupanj službenoga statusa i u Crnoj Gori te da i u Srbiji postoje udruge i pojedinci koji se bore za njegov bolji položaj i uporabu na područjima u kojima je još znatan udio Hrvata. Dakako da stanje nije savršeno, ali se pitam kako domovinski Hrvati misle neprestanim žalopojkama, po kojima ni u Hrvatskoj za hrvatski jezik nema dostojnoga mjesta, potaknuti svoje sunarodnjake da se izbore za sebe i svoj materinski jezik tamo gdje je to nemjerljivo teže?
Na putu kući susrećem poznanika s Pelješca koji ima malo nesporazume s predstavnicima reda i zakona, pa me moli da ga prebacim na granični prijelaz kako bi mogao do svojih kola i onda kući jer javnoga prijevoza već dva mjeseca nema. Pitam ga otkad može napustiti Pelješac i slobodno se kretati županijom. „Od jučera, prijatelju.“ „I već si uspio završit u postaji? Šta je to kod tebe? Program iz karantene u zatvor?“ „Lako meni i za zatvor i za kaznu, najveća mi je muka što će mi mater rijet!“, požali mi se iskreno, a ja se upitah što će meni moja reći kad pročita kako sam proveo prvi tjedan popuštanja mjera.