Treba poništavati presude komunističkoga režima
Ako se već donijela sudska odluka za blaženog Alojzija Stepinca, onda se na isti način „u pola sata“ moraju sudski poništiti i ostale presude komunističkog režima, odnosno mora ih se proglasiti nevrijedećima
Kako se društvo treba postaviti prema komunističkim presudama, nakon što je Županijski sud u Zagrebu poništio presudu kojom je zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac 1946. osuđen na kaznu zatvora od 16 godina i gubitak političkih i građanskih prava, to više što je takvih i sličnih presuda u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita bilo na tisuće?
Jedni su oduševljeni ovim potezom, dok ima i drugih koji smatraju da je to nepotrebno, jer na taj način priznaje se sud, koji je bio sve samo ne to. Dakle, ako se već donijela takva odluka za jednog čovjeka, onda se na isti način „u pola sata“ moraju sudski poništiti i ostale presude komunističkog režima, odnosno mora ih se proglasiti nevrijedećima. Nu, ako bi se to dogodilo, nije dovoljno samo nekoga „osloboditi“, ako iza toga ne stoji novčana i ina odšteta, kako za sve komunističke mučenike, tako i za sve članove njihovih obitelji. Reći za Stepinca da nije kriv i „idemo dalje“ nije ništa drugo nego u ovo vrijeme neki „predizborni trik“ ili nešto slično. Naime, Hrvati su oduvijek znali da se radilo o montiranom komunističkom procesu i oduvijek su smatrali blaženog Stepinca svetim, bez obzira što će i kada to i službeno obznaniti. A to što govore Srbi o ovom čovjeku, koji se ne može ni braniti od njihova smeća i blaćenja, uopće nije važno kad znamo da je riječ o agresorima na Republiku Hrvatsku, koji su tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata našoj državi napravili zla koja ni tri generacije iza njih ne će biti u mogućnosti oprati.
Kad se prigodom „oslobađajuće presude“ na Županijskom sudu govorilo o Stepincu, sve smo čuli, samo nismo – tko su bili njegovi progonitelji, što se dogodilo s njima (komunistički moćnik Jakov Blažević, koji je bio Stepinčev tužitelj, je primjerice umro), ali nisu valjda svi mrtvi koji su sudjelovali u strašnom progonu, koji je 1960. doveo i do danas nerazjašnjene nadbiskupove smrti u njegovu Krašiću.
S obzirom da znamo da su svi komunistički moćnici poput Blaževića za svoj trud i zalaganje bili iznimno dobro nagrađivani od Tita i partije, zašto nitko ne istraži: jesu li možebitno i njihova djeca ili uža ili daljnja rodbina i dalje na njihovu ili bolje rečeno na „Titovu putu“, što se dogodilo sa svim tim vilama, stanovima, apartmanima na moru ili u planinama koje im je partija darovala, odnosno tko danas stanuje u tim (državnim) „dvorcima“?
Kad danas hrvatski sudovi sude hrvatskim braniteljima koji su branili i obranili hrvatsku državu za navodne ratne zločine u Domovinskome ratu, jedan dobar dio njih osuđen je i na plaćanje odštete „nevinim agresorima“. Pa, ako je tako, a jest, zašto onda svi oni koji su u vrijeme propale Jugoslavije privodili, saslušavali, zatvarali, sudili hrvatske domoljube, ako su živi (a ako nisu valjda imaju nekog od obitelji) ne bi platili odštetu za zla koja su činili i koja neki od njih i danas čine istinskim hrvatskim domoljubima?