Zajedničke čežnje
Boke i Zagreba

U programu Svjetskoga festivala hrvatske književnosti, koji je održan u organizaciji Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika u Zagrebu od 15. do 17. studenoga 2019., o književnim vezama Boke kotorske i Zagreba govorio je književnik Adrijan Vuksanović, a o hrvatskoj književnosti u Moliseu (Italija) književnik Antonio Sammartino. Donosimo njihova izlaganja

Piše: Adrijan VUKSANOVIĆ,
Boka kotorska

Svoju prvu zbirku poezije “Dvije trećine” objavio sam u Zagrebu. Nije iznenađujuće. Znam kad sam prvi put čuo za Zagreb. Znam kad sad sam ga prvi put vidio. U Zagreb uvijek idem prvi put, doživotno. Ne znam što mi znači taj Grad. Znam da On predstavlja najveću riječ nakon Riječi. Možda je voda koja teče od Neizgovorenog do “U početku bijaše…” Tom vodom plovim, plivam, zaranjam, nenaviknut, nesmotren, nenačuđen. Gdje bih prvi put mogao udahnuti zrak svoje kreacije, ako ne na mjestu gdje me zvučnost miluje? Ili, gdje pogledati u oči nadahnuću koje je dobilo konačnost, ako ne tamo gdje ustaje Ban? Knjiga se rađa od drhtanja, na mjestu za koje se drhtalo.
Postoje tjeskobe od kojih se živi. Moja zbirka poezije je moj pregled tjeskobe. Ne potpuna, naravno. U svojoj nedostatnosti prilažem svoje nemire, neprekidno tragajući za znakovljem koje upućuje na Mir.
“Naša domovina je na nebesima”, uzvikuje sveti apostol Pavao. Da. Baš zato što je naša domaja na nebesima, moramo imati i ovu koja nam je dala zemljani prah od kojeg smo sazdani. Okus ima svoj predokus. Ako nije tako, onda se živi samo tako što se jede. Čuli smo i vjerujemo – ne živi čovjek samo o kruhu. Tako i pjesnik. Živi se od nedohvatljivog, neopipljivog. Od slutnje. Od Onog ispred. Zagreb je uvijek tamo. Taj put k Cjelovitom čine podnošljivim ljudi koji dijele isti uzdah. To su braća po smislu. Ako nemamo zajedničke čežnje, onda i nismo zajedno. Čežnja je kao i voda. Mijenja oblike, a uvijek ista.
U Zagrebu su najmanje tri groba koja volim. Jasno, prazna. Jer, kad sam u Zagrebu, uvijek je nedjelja. Jedan je molio, drugi stvorio, a treći proslavio čežnju staru 889 godina.
Pjesme su napisane na mojem jeziku, dakle u mojem domu. Jezik titra oko značenja. To je hod oko Punine. Da bi gledali Nebo moramo imati Zemlju na kojoj stojimo. Zemlja je isto što i kost koja se dala za Nju. To je prag s kojeg dvije trećine postaju tri trećine. Bivaju Jedno.
Objavio sam prvu zbirku poezije u Zagrebu, jer točno znam koliko puta u životu nisam bio u Zagrebu.
Pjesnička zbirka Dvije trećine predstavljena je u okviru Svjetskog festivala hrvatske književnosti, a u organizaciji Hrvatskog slova i neumornog Stjepana Šešelja. Riječ je o značajnoj manifestaciji koja na jednom mjestu okuplja hrvatske pisce s različitih meridijana, njegujući vrednote vjerskog i nacionalnog identiteta.