Strieglov slikarski memento
Piše: Danijel Žabčić, akademski slikar
Razmatrajući ozbiljnost Strieglovog slikarskog priloga povijesnoj datosti vjerujemo da tzv. korona umjetnost nije samo likovno dekorativni transfer, medijsko ažuriranje stanja i imena, već mobilizacija suvremene umjetničke osjećajnosti kao odraza dijagnoze i optimizma specifične stvaralačke djelatnosti
Bjelodano, rat je organizirano zlo s autorskim potpisom čovjeka. Epidemije, potresi… autorski su potpisi prirode i iznenadni i neočekivani. Primjerice potres: prvo neka promukla grmljavina podzemlja, zatim vrlo brzo kratka ili dulja drhtavica tla. Amplitude horizontalno vertikalnog posrnuća, zanjihane kubature dijagonalnim labilitetom. Trenutak urušavanja i raspada ili na samom rubu smirenje. Ustravljenost tišinom u iščekivanju još nekog udara. Dobro je ako nema ljudskih žrtava. A sva ona demonska grafika zidnih raspuklina i krakelira, otpala žbuka, a nosači strše bespomoćno lišeni konstruktivnog smisla, tjeraju čovjeka uvijek na ulicu u beskućništvo još uvijek žive glave. Ipak jedna nevinost, jedan mladi život izgubljen je, a ravnodušni krvnik povukao se privremeno u bezglasje podzemne prirode. Odolijevao je na ovim našim prostorima čovjek od vidljivog i nevidljivog zloduha svjedočeći u kriznim trenutcima životne vrijednosti u pobjedničkom graditeljskom naporu. Umjetnička produkcija dragocjen je sugraditelj takvog napora, imaginacijski dohvat punije stvarnosti.
Domovinski rat kao poticaj i tema likovnog izražavanja otvorio je izlaznost povijesnoj zbilji pa su mnogi slikari, kipari, grafičari prionuli količinskoj proizvodnji koja je po kakvoći ipak bila skromnijeg opsega preživjevši trenutak svog nastanka. Biti inkluzivan i recentan pod svaku cijenu, pokazalo se, nije bila neka autorska sreća. Spontani stvaralački impuls ne mogu zamijeniti ikonografske kalkulacije. Kompetentno će sudište, vjerujemo, cijeli taj materijal tek situirati i razložno vrednovati.
Autentična slikarska i „moralna uznemirenost“ (M. Krleža) u ljudskoj „pustinji koja raste“ (F. Nietzsche) zadobiva slikarskim senzibilitetom Slave Striegla (1919. – 2014.) punu umjetničku egzistenciju. Autorova osobna reakcija na zlo (rat) i akcija u osnaženoj maniri ekspresionističke žestine nije, unutar njegovog slikarskog opusa, disonantna dionica već likovna komprimacija emocionalnih udara bolno rascvjetanih („cvjetovi rata“) na iskustvenoj životnoj podlozi čija dramatska komponenta monumentalizira akromatsku elementarnu ogoljenost ljudskog stradavanja. U mudro komponiranom katalogu Strieglove velike izložbe (s vrsnom tekstualnom elaboracijom Z. Burojevića) pripremljene u Muzeju za umjetnost i obrt čitamo slikarev sažet zapis: „Za vrijeme Domovinskog rata nisam mogao ostati ravnodušan na dnevne ratne događaje i stradanja ljudi, pa je nastalo mnoštvo radova, poslije nazvanih Cvjetovi rata. Rat me zanimao kao prolivena krv bez obzira na uniformu, ideologiju ili vjeru. To je ono što me progonilo od mog Križnog puta.“
Rat je dakle jezoviti potres, dehumanizacijski potres, masakriranje tijela i ubilački pohod na duševno dostojanstvo čovjeka. Univerzalno zlo nije moglo zaobići individualni prosvjed slikarskog kista.
Iz niza crteža i slika posebnom užarenošću izdvaja se „Masakr“ (ulje na platnu, 1996.). Da se u „Masakru“ boja jedne intenzivne slikarske emocije oživotvorila u akromatskim pasažima sive i crnilu surove dijagonale koju nadsvođuje animalnost Minotaura u orgijskom slavlju pokolja, ljudske patnje i boli, da ekspresionističko kubistički rezovi, kontrasti i protu smjerovi odrađuju vivisekciju stradalničkog tijela, kad u toj dinamici osluškujemo okom jecaj ugašenih okera i umbri, onda sve to naš doživljaj upućuje na jednokratnu viziju velike slikarske snage. Slika „Masakr“ ujedno je i simbol slikarskog obračuna s moralnim rastrojem i kaosom svake vrste, vir koji je na trenutak prividno poremetio mir lirskog trajanja u protoku Striglovog slikarskog opusa. Čini se da se bez pikturalno lirskog drhtanja ne može ni zamisliti dramaturgija izvornih slikarskih potresa. Doista moćno remek-djelo. Za žaliti je što kistu slikara nedostaje odlučna pobjeda Tezeja. Bez obzira radilo se o lirskom ili dramatskom epicentru slikarevog odnosa prema svijetu i prirodi cjelokupnom opusu zajedničko je: transponirati fizičke pojave i psihička stanja kondenzirajućim koncentratom linije i boje. Realizirati slikarstvo u slici. Ne sliku već slikarstvo. To je ujedno i nasljeđe slikarske škole koju je uspješno apsorbirao slikar na Akademiji u Zagrebu (V. Bečić, M. Tartaglia, Z. Šulentić) poštujući zdrave naputke: slikati široko tonske i kromatske mase. U tom smislu njegovi slikarski dometi suvremenijim slikarskim zahvatom dograđuju povjesnicu suvremenog hrvatskog slikarstva.
Treba podsjetiti da se radi o izuzetnom crtaču (od linearnog do slikarskog crteža), vedutistu, pejzažistu, animalistu koji je oblikovao različitim slikarskim tehnikama (ulja, akvareli, kolaži) vezanom za Sisak, Savu, Odru…
Po duktusu i metodi građenja pikturalnih vrednota, majstor suzdržanog kolorizma s akcentom na tonsko slikarstvo, Striegel, svakako pripada krvnoj grupi značajnih hrvatskih slikara ne slikajući u prirodi, već zapamćeno u ateljeu sažima slikarskom fakturom, prostiranjem boje ili razblaženom lazurom štiteći cjelinu od umrvljenih nepotrebnosti (detalji).
A u akvarelu tek minimalističkim rasporedom mrlja, linija i ploha ostvaruje lirsko muziciranje čedne bjeline.
Suprotno svakom eskapizmu Striegl je prihvatio Sisak kao cjeloživotno boravište postavši pomalo mitska figura grada s rijekom koji na jednoj višoj razini postoji po njegovim slikama. Kad govorimo o slikaru, ne možemo pristati na ocjenu o samozatajnosti čovjeka i kreatora u njemu iako je predugo apstinirao od glumišta likovne scene naše metropole. Više ima smisla sagledati njegovu gorljivu ambicioznost budući da je uza sve životne nedaće ustrajno slikao i tu „vjeru održao“ (S. Kierkegaard) formulirajući je: „život za slikarstvo“.
Gotovo rutinskom simpatijom prihvaćaju se Strieglovi akvareli, krajolici te slikarske interpretacije bliskog ambijenta. No, to je samo dio opservacijske i stvaralačke dinamike majstora. Njegova aktualnost više proizlazi iz nerva koji prikuplja tonove i linije cjelokupne prirode. Osjetilni i meditativni ritam života, koji živi u crtežima životinja i introspektivnoj sadržajnosti unutarnjih krajolika ili kolažnom purizmu.
Čestitost istinskog slikara struji cijelim njegovim opusom pa ga zato vidimo ne kao suvremenog tvoritelja slika, već ga pridružujemo univerzalnim majstorima slikarstva, prispodobivima svakom vremenu.
Razmatrajući ozbiljnost Strieglovog slikarskog priloga, povijesnoj datosti vjerujemo da tzv. korona umjetnost nije samo likovno dekorativni transfer, medijsko ažuriranje stanja i imena, već mobilizacija suvremene umjetničke osjećajnosti kao odraza dijagnoze i optimizma specifične stvaralačke djelatnosti.