Samo je totalitarnim umovima prihvatljiv zločin na Bleiburgu
Ništa ne može opravdati bacanje živih i mrtvih u rovove, dugotrajne marševe do stratišta na kojima su nevini ljudi mučeni kao ni kasniju nakanu da se zatru ne samo mjesta zločina nego i trajna uspomena na njih. Nitko normalan i čovječan ne može za nekog reći da je zaslužio da bude živ zakopan ili hladnokrvno mučen pa brutalno ubijen završi u rovu samo zato što je pripadnik neke vojske. Ili da je nešto sporno oko tih činjenica.
Međunarodne konvencije o ljudskim pravima definiraju da je svaka nevina žrtva ista i toga se civilizirani svijet uglavnom pridržava. No, ne svi u Hrvatskoj, BiH i dijelu susjednih država. Zaludu je kardinal Vinko Puljić s mise za bleiburške žrtve u Sarajevu isticao da se pomirenje može graditi samo na istini, zaludu je pozvao na jednako poštivanje svake žrtve ratnih stradanja, kad dio isključivih ljudi potpuno ispranog mozga u totalitarnom komunističkom režimu to jednostavno ne želi shvatiti. U njihovim je glavama i dalje normalno da se sve one koji nisu podupirali zločinca Tita i njegovu vojsku brutalno ubije, baci u jame. Takve jadne totalitarne umove ne diraju svjedočanstva o mučkim ubijanjima trudnica, netom rođenih beba, golobradih petnaestogodišnjaka, staraca… Partizanima je time sve dopušteno pa tako i zvjerstva nad nedužnim ljudima. Nevjerojatno je samo to što tako reagiraju Sarajevo i BiH koji su sličnu kalvariju prošli devedesetih. Kalvariju koju je izazvala potpuno ista ideja kao i ona koja je vodila zločinca Tita 45.-te kada se obrušio na sve one koji su sanjali i željeli samostalnu Hrvatsku, na sve one koji nisu bili Srbi i na sve one koji se nisu mogli uklopiti ili prihvatiti komunističku diktaturu.
Potpuno je neshvatljivo zašto hrvatski premijer i predsjednik države nisu stali u obranu nevinih žrtava. Štoviše, Milanović je slavodobitno izjavio kako je sve oko Bleiburga sporno, te da nije slučajno što Plenković nikada nije bio tamo. Žalosno je to što je Milanović u pravu. Plenković je u mandatu predsjednika Vlade izbjegao odlazak na Bleiburg iz čega se da štošta zaključiti. No, za razliku od Plenkovića, Milanović je 2008. položio vijenac i zapalio svijeću žrtvama komunističkih zločina kod Spomen-obilježja u Bleiburgu.
Ono što se dogodilo na Bleiburgu je užas. Nestajanje
svake ljudskosti i sramota za sve one koji su u tome sudjelovali,
ali i jednaka sramota za one koji to opravdavaju i ne žele da se
oda pijetet nevinim žrtvama. Sramota je to svih onih koji
u 21. stoljeću ne žele da se dostojanstveno obilježe njihova
stratišta i jasno i glasno prozovu njihovi krvnici.
Istina se mora znati!
Kako bilo, ni sam se Plenković osobito ne brani od takvog Milanovićevog stajališta, kao što ne brani ni žrtve Bleiburga. A trebao je i njega, i sve one koji misle da je opravdano ubijati i bacati u jame sve one koji misle drugačije, uputiti na činjenicu da je demokratski svijet odavno izjednačio svaku nevinu žrtvu. U travnju godine 2009. izglasovana je Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu kojom se osuđuju zločini svih totalitarnih režima: fašizma, nacizma i komunizma. Hrvatski sabor je vratio pokroviteljstvo nad obilježavanjem komemoracije nad žrtvama Bleiburga. Samim tim potpuno je neprihvatljivo da predsjednik države govori potpuno neutemeljene stvari, odnosno da laže.
Bleiburg Milanoviću i sličnima smeta jer je to mjesto postalo metaforom svih hrvatskih stradanja od osvetoljubivih Titovih partizana 1945. Naravno da je hrvatskoj javnosti poznato da je manji broj, od oko 700.000 ljudi koji su se nalazili u izbjegličkoj koloni, ubijen na samom Bleiburškom polju, a veći dio na približno čak dvije tisuće masovnih stratišta u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji, od kojih su najveća stratišta u Teznom i Kočevskom rogu, te na Maclju. Na samom Bleiburgu se jedan dio hrvatskih vojnika pokušao probiti do britanske vojske, no oni su ih prepustili Titovim partizanima koji su ih brutalno smaknuli. Ta je velika tragedija hrvatskoga naroda u povijesti ostala zapamćena baš kao Bleiburška tragedija ili Hrvatski križni put. U Bleiburgu se odaje počast svim nevinim žrtvama, bez obzira na to gdje su one na Križnom putu stradale ili bile ubijene, dijelom i zbog toga što komunističke režimske vlasti nisu dopuštale da se na teritoriju bivše države odaje počast tim žrtvama. Štoviše, u to se vrijeme one nisu smjele čak ni spominjati, djeca u školama nisu smjela doznati ništa o tome kako su „hrabri“ Titovi partizani mučili trudnice i djecu, te ih ranjene bacali u rovove.
Ono što se dogodilo na Bleiburgu je užas. Nestajanje svake ljudskosti i sramota za sve one koji su u tome sudjelovali, ali i jednaka sramota za one koji to opravdavaju i ne žele da se oda pijetet nevinim žrtvama. Sramota je to svih onih koji u 21. stoljeću ne žele da se dostojanstveno obilježe njihova stratišta i jasno i glasno prozovu njihovi krvnici. Istina se mora znati! Nije sporno da su na samom Bleiburgu bili i razoružani pripadnici vojske NDH među kojima i veliki broj ranjenika. Ali to ne opravdava pokolj koji se dogodio. Ništa ne može opravdati bacanje živih i mrtvih u rovove, dugotrajne marševe do stratišta na kojima su nevini ljudi mučeni kao ni kasniju nakanu da se zatru ne samo mjesta zločina nego i trajna uspomena na njih. Nitko normalan i čovječan ne može za nekog reći da je zaslužio da bude živ zakopan ili hladnokrvno mučen pa brutalno ubijen završi u rovu samo zato što je pripadnik neke vojske. Ili da je nešto sporno oko tih činjenica.