Dubravko Horvatić
(1939. – 2004. – 2020.)

 

Hrvatski pjesnik, novelist i esejist, publicist Dubravko Horvatić rođen je u Zagrebu, 9. prosinca 1939. gdje je i umro 20. svibnja 2004.. Nakon završene Klasične gimnazije i Filozofskog fakulteta (komparativna književnost i povijest umjetnosti) svoj je rad započeo kao voditelj Galerije Studentskog centra, nakon čega prelazi u Društvo književnika Hrvatske i postaje njegovim tajnikom. Tu se ističe kao urednik nekoliko dječjih časopisa i listova. Od 1972. percipiran je u kulturnoj javnosti kao istaknuti, ali isto tako prešućivani i progonjeni hrvatski književnik. Godine 1992. izabran je za potpredsjednika Matice hrvatske. Uz veliku većinu hrvatskih književnika pokretač je Tjednika za kulturu Hrvatsko slovo te njegov glavni urednik od 1995. do 1998. Autor je više od pedeset knjiga.

Iz opsežne bibliografije izdvajamo naslove: “Groznica” (1960.); “Zla vojna” (1963.); Bedem” (1968.), stihozb.; “Stanari u slonu”, pjesme i priče za djecu (1969.); “Crna zemlja” (1970.); “Slike, kipovi, usudi”, likovne kritike i eseji, (1972.); slikovnice “Hej, vatrogasci, požurite” (1972.) i “Reponje” (1975.); “Ples smrti”, antologija hrvatskog likovnog humora (1975.); “Sveti Juraj i zmaj”, drame (1978.); “Podravska legenda”, slikovnica (1979.); “Zvrkasti kalendar”, pjesme i priče za djecu (1981.); “Junačina Mijat Tomić”, roman za djecu (1982.); “Bašćina”, stihozb. (1982.), “Katarina”, povijesni roman za mladež (1983.); “Hrvatska i druge zemlje”, putopisi (1984.); “Pleter oko slike”, eseji o likovnim umjetnostima (1985.); “Dalmacija”, monogr. (1986.); “Zrcala zbilja”, ogledi o hrvatskoj književnosti (1986.); “Grički top i druge legende” (1987.); “Dar Gospodara Tame”, novele (1987.); “Sveti zrak”, stihozb. (1988.); “Josip Turković”, lik.monografija (1988.); “Izabrane pjesme” (1988.); “Olovna dolina”, novele (1989.); slikovnice “Biser-voda s Manduševca” (1990.) i “Grički top”, (1990.); “Zagreb i okolica”, monogr. (1990.); “Zemlja, jezik, tisak”, članci i eseji (1990.); “Knjiga o Herceg-Bosni”, eseji i putopisi (1990.); “To je Hrvatska”, monografija (1991.); “Hrvatska”, monogr. (1991.); “Ponor”, pjesme (1992.); “Skaska o suživotu”, eseji i članci (1992.); “Hrvatine stoljećima”, slikovnica (1992.); “Đavo u podne”, izabrane novele (1993.); “Nepostojeći hrvatski pisci”, članci i eseji (1993.); “Ime zla”, članci i eseji (1994.); “Ježevi u krošnji”, pjesme i priče za djecu (1994.); “Knjiga, rat, domovina”, članci i eseji (1995.); “Ratna noć”, stihozb. (1995.); “Istini u oči”, članci, eseji i polemike (1998.); Svjetionik”, stihozb. (1999.); “Pabirci s poprišta”, eseji, članci i putopisi (1999.); “Pleme Kroatana”, roman za mladež (1999.); Dr. Franjo Tuđman – sinteza teorije i prakse”, studija (1999.); “Pravo na ljubav, pravo na smrt”, roman (2000.); “Hrvatska na stratištu”, članci i eseji (2001.); “Neprohodne magle”, stihozb. (2001.); “Crne zastave”, novela (2001.); “U gostima kod ljudoždera”, roman za djecu (2002.); “Od Tuđmana do tuđinca”, članci i eseji (2002.); “Kalendarij hrvatske groteske”, dnevnik (2003.).
Dobitnikom je nekoliko književnih nagrada, npr. Nagrade Ivana Brlić-Mažuranić (1987.), Nagrade “Miroslav Krleža” (1990.) i Nagrade “Tin Ujević” (1996.).
Hrvatsko slovo njemu u čast dodjeljuje Književnu nagradu “Dubravko Horvatić”, na Dan Hrvatskoga slova, 28. travnja.
Njegova Izabrana djela nedavno su objavljena u izdanju Matice hrvatske.

(hs)

 

TRULA TVRĐAVA

Tvrđava u tmini u trusnu plijesan tone
u mrkli mukli mulj, u memlu, glib gnjiloga gnoja
i sta1no se mrvi kamen u temelju njezinih kula
i sta1no se kruništa ruše na vrhu gdje barjak vihori
(razdrto bezbojno platno nalik na prosjačke rite)
i stalno trulež ždere zahrđale željezne dveri
a opkop oko zida pod podrtim propustnim mostom
prepun je korova, kala iz kojega kosturi vire.

Iznutra je izjeda izdaja, nebriga gospodara
ni za što, osim za zlato i za varavo zrcalo
u koje zaneseno zure i dive se nakaznom stvoru
i svojoj sili i snazi, sve dok iz stranoga svijeta
ne pristignu gospodari, stvarni al’ tajni, i osorni, silni
s ukorom krutim, s prokletstvom kletve, sa grstnom grožnjom
da nove će naći služake, ako ne ukrote krdo
koje tu prastaru tvrđu još uvijek svojom, samo svojom smatra.

To kolebljivo krdo moglo bi kad-tad dignuti ruku
motiku, kuku na te uboge sluge, na lažne te gospodare
makar su skinute glave njihovih poglavara
svakog od onih koji bi ikad potaknuo ikakav otpor
protiv previšnje vlasti urotu, zavjeru, bunu
kako bi prokletu tvrđu zadržali samo za sebe
da to preostalo blago ostane samo njima
da budu, kako govore, slobodni, svoji na svome.

Al’ treba ih mamit dragocjenim darom, medom i mlijekom
obećavat brda, doline, samo da i dalje traju, i dalje da se trude
u lakovjernoj nadi, treba među njih unositi razdor
da zamrze jedni na druge, kako nikada više
gospodari postali ne bi unutar utvrde tmurne
gdje kušaju neki krpati rupe, struli čistiti temelj, tornjima učvrstit čunje,
i neka im, nek se ne sruši ta rogobatna gradnja, taj razor, taj rasap
sve dok blistavo blago ne odvuku gospodari.

A te koji se trse da tvrđava opet uskrsne
proglasit treba porodom pakla koji se svesrdno trudi
da tvrđa što prije se sruši, da u mrak i gnjilež potone
pa zato vrtaju rupe, potkapaju temelj, tornjeve ruše te rane duboke za njima u tkivu tvrđave zjape.
Ta ista gnjusna gamad već je spriječila jednom
da tvrđava padne u pandže podivljale praljudske rulje puštene s labava lanca
potajnih zbiljskih gazda i zato zaslužuje kaznu i omrazu i u svojem puku.

Ti koji nisu zadojeni otrovnim mlijekom
ni otrovom opojna meda, na svojoj koži ćute
kako se iz trena u tren prastara tvrđava ruši
i kako im teški kamen krhke kralješke krši
slabine slama, laktove lomi i gnječi gnjate
i kako se tama tvrđe taloži u njihovoj duši
kao od paleža pepel što poput crna snijega se sliježe
u porama puti, u kori glasnoga mozga.

Okovani okrutnom kobi koja ih kao ukleta kliješta
u razorenoj tvrđavi drobi, u uzi nametnuta usuda
iz kojeg se trgaju silom kao srnče iz podmukle stupice
krivi za sve ono što nisu nikad ni nakanili
nekmoli počinili, ozloglašeni lupežima, zločincima
ti koji žele trulu tvrđavu spasti, zlosretni vitezi
sad živuju med zamkama, med zasjedama kao zvjerke
sa stalnom sjenom stratišta na vlastitoj sjeni.

Svjesni stratišta za sebe same, za porod svoj, za tvrđu
išču čudotvorni lijek, u tami traže čarobnjaka
al’ samo se sebični nude, samozvanci da stanu na čelo
te bi u istom rasulu trunula tvrđa i dalje
pod potajnim gospodarom, al’ s drugim lažnim vladarom,
i tako sve dok žezlo i mač u sigurne šake
čvrsto ne uzme prorok, ma svetac čudotvorac
da gospodare istjera lažne, da odbije tajne, da opet uskrisi
tvrđavu u tmini koja u trusnu trulež ustrajno tone.
(Kalendarij hrvatske groteske, 2003.)