ROBERT AUER

ROBERT AUER, hrvatski slikar, rođen u Zagrebu, 27. studenoga 1873., gdje i umire, 8. ožujka 1952. Maturirao je u Zagrebu na Trgovačkoj akademiji. Od 1891. do 1894. studirao je slikarstvo u Beču na Kunstgewerbeschule pri Oesterreichisches Museum für Kunst und Industrie i na Akademie der bildenden Künste, kod prof. Christiana Griepenkerla, poznatog slikara povijesnih motiva. U početku boravka u Beču bavio se i glazbom te je javno nastupao. God. 1895. upisuje se na Akademie der bildenden Künste u Münchenu u klasu prof. Karla Marra. Već nakon godine dana vraća se u Zagreb gdje otvara atelijer, a 1897., zajedno sa suprugom slikaricom Leopoldinom Auer-Schmidt, otvara privatnu umjetničku školu, koju, između ostalih, polaze Joso Bužan i Tomislav Krizman. Bio je jedan od osnivača Društva hrvatskih umjetnika (1897.). Nakon putovanja u Pariz i Italiju odlazi u svibnju 1902., zajedno sa slikarom Belom Čikošem Sesijom, u SAD na dvije godine. God. 1904. utemeljuje s B. Čikošem Sesijom, R. Frangešom Mihanovićem, O. Ivekovićem, F. Kovačevićem i R. Valdecom hrvatsku sekciju »Lade«, Saveza jugoslavenskih umjetnika, koje je bio i tajnik do 1918. Od 1905. nastavnik je na Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu, a 1908.–1918. profesor na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (poslije Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Dva je puta bio i njezin upravitelj (šk. god. 1908./09. i 1915./16.). U zgradi Akademije imao je atelijer, iako mu je 1904. arhitekt Viktor Kovačić sagradio kuću i atelijer na Rokovu perivoju. Od 1908. sudjelovao je u stručnim polemikama: prvo u povodu peticije umjetnika na natječaj za izgradnju vladine palače u Zagrebu, zajedno s arhitektom Vjekoslavom Bastlom i slikarom Josom Bužanom (Das Palais der Landesregierung. Agramer Tagblatt, 1908., br. 37), zatim 1909. u povodu natječaja za spomenik J. J. Strossmayeru u Zagrebu (Die bildenden Künstler über die Denkmalsfrage. Agramer Tagblatt, 1909., br. 269) te 1910. u povodu otpuštanja Andrije Milčinovića iz uprave Hrvatskog društva umjetnosti (Naš odgovor. Male novine, 1910., br. 184). God. 1913. sudjeluje u polemici o Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu između Koste Strajnića i arhitekta Rudolfa Lubinskog (Nepozvanom napadaču. Narodne novine, 1913., br. 63). Te prepirke u štampi zaoštrile su se 1919. i 1922. u polemici o slikarevoj ličnosti u povodu njegova umirovljenja na Akademiji (Konfidenti i denuncijanti. Pokret, 1922., br. 212 i 220). Bio je jedan od inicijatora osnutka Pripomoćne zadruge likovnih umjetnika u Zagrebu, koja je djelovala 1935.–1941., organizirajući izložbe pod nazivom Zadružni salon. Djelovanje te zadruge kritizirao je Krsto Hegedušić (Almanah savremenih problema, 1936. i list Ars 37). — Po povratku u Zagreb nakon Münchena, A. pristupa krugu umjetnika hrvatske moderne koji su se okupljali oko Vlaha Bukovca. U to vrijeme radio je i na Bukovčevu zastoru Hrvatski preporod za HNK u Zagrebu. U vrijeme boravka u SAD upoznao je niz gradova, izlaže i prodaje svoje slike, uspostavlja kontakte s tada slavljenim slikarima Arthurom von Ferrarisom, Alfonsom Muchom i dr. Zajedno s Čikošem Sesijom, nakon povratka iz SAD, restaurira freske u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu. Auerovo slikarsko djelo obilježeno je najviše studijima ženskog akta, zatim portretima (naslikao ih je oko 250 u zemlji i inozemstvu), figuralnim kompozicijama, crkvenim slikama i dekorativnim panoima, a poslije i pejzažima. Izlagati je počeo još za studija 1894. u Beču. Te se godine pojavljuje i prvi put na zagrebačkoj likovnoj sceni te od tada izlaže na skupnim izložbama: Hrvatska narodna umjetnička izložba, Zagreb 1894./95; Secession, München, 1895; Milenijska izložba, Budimpešta, 1896.; Umjetnički bazar, Zagreb, 1896.; Međunarodna umjetnička izložba, Kobenhavn, 1897.; i izložba Društva hrvatskih umjetnika, Zagreb 1898./99.; Izložba umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije, Petrograd. 1899; Svjetska izložba, Pariz, 1900. (odlikovanje »Honorable mention«); VII. izložba Društva hrvatskih umjetnika, Sušak, Varaždin, 1901.; Izložbe Društva umjetnosti, Zagreb, 1902., 1905., 1906., 1909., 1911., 1913.; X. izložba »Manesa« (hrvatski umjetnici), Prag. 1903.; I. jugoslovenska umetnička izložba, Beograd, 1904.; Izložbe Saveza jugoslavenskih umjetnika »Lada«, Sofija, 1906., Zagreb, 1908., 1912.; IV. jugoslovenska umetnička izložba, Beograd, 1912.; Umjetnička izložba, Zagreb, 1912./13.; Međunarodna grafička izložba, Zagreb, 1914.; Pola vijeka hrvatske umjetnosti, Zagreb 1938./39.; Izložba jugoslavenskih slikara, Liverpool 1939.; Izložba »Jadranske straže«, Zagreb 1940.; Ausstellung kroatischer Kunst, Berlin, 1943.; IV. izložba hrvatskih umjetnika u NDH, Zagreb, 1944. God. 1917. izlagao je s velikim uspjehom u Beču; jedna njegova slika otkupljena je za Wiener Künstlerhaus. Samostalno je izlagao u Zagrebu 1917., 1926., 1927., 1930., 1933. — Od samog početka Auerovo realističko slikarstvo izraz je erotskih ideja kojima daje simboličko značenje sa sintetičkim oblicima, promatranim subjektivno i dekorativno ostvarenim. Tako osjećajni i idejni svijet spaja akademskom kompozicijskom shemom. U početku slika antičke teme pod utjecajem Alme Tademe (Rimljanka, 1896.?, Svečani dan, 1898.) i one suvremene u duhu simbolizma (Magla, 1898.?, Prijateljice, 1900.?, Kraljica ruža, 1902.), kao i secesionističke dekorativne panoe (Japanka, 1901.?, Cvjećarica, 1902.?). Po povratku iz SAD postupno napušta čvrste oblike kojih je površine uljepšao bojom, da bi slobodnijim potezima kista analizirao ženski akt u erotičnim pozama pod raznim, često ružičastim osvjetljenjima (Danae, 1933., Crna koprena, 1933.). (HBL, V. Tartaglia-Kelemen)
Retrospektivno predstavljanje opusa slikara Roberta Auera u domaćim je medijima, već u najavama, izazvalo natprosječno zanimanje. Isticalo se da je riječ o izložbi radova velikog erotomana čija djela graniče s pornografijom, što je, vjerojatno, bio jedini način da retrospektiva malo eksponiranog slikara, koji je stvaralačke vrhunce ostvario na prijelazu 19. u 20. stoljeće, dobije veću medijsku pozornost. Tvrdilo se, nadalje, da su brojna Auerova djela po kvaliteti usporediva s Bukovčevim što struka, eto, do sada nije bila u stanju prepoznati. Spomenula se, također, i sudska zavrzlama oko desetak slika doniranih 1990. godine Strossmayerovoj Galeriji starih majstora HAZU, čiji je trenutačni smještaj nepoznat. Što, međutim, mimo senzacionalističkih najava i paušalnih ocjena, donosi ova pažljivo pripremana retrospektiva? Auer je, naime, umjetnik čije je mjesto u povijesti hrvatske umjetnosti bilo određeno nedovoljnim poznavanjem cjelokupnog stvaralaštva, parcijalnim interesom koji je u središte pozornosti stavljao isključivo pojedine aspekte njegova slikarstva te općim stavom na tragu Babićeva ne odveć afirmativnog vrednovanja. Stoga su autorice izložbe, Petra Senjanović i Irena Kraševac, imale zahtjevan zadatak lociranja slikareva raspršenog opusa (najveći dio predstavljenih radova u privatnom je vlasništvu), kao i pokušaja revalorizacije na temeljima potpunijeg uvida u stvaralaštvo i tumačenja povijesnog i kulturološkog okvira njegova nastanka. U tom smislu posebno je vrijedan prinos Irene Kraševac koja u kataloškom tekstu s naslovom Auerov svijet od jučer pomno opisuje ozračje u kojemu je slikar sazrijevao: Beč secesijskog doba u kojemu je započeo školovanje i “jugendstilski” München gdje upisuje glasovitu Akademiju te kao jedini hrvatski slikar izlaže s Münchenskom secesijom 1896. Ne smiju se zaboraviti niti važne zagrebačke godine krajem stoljeća, kada je sudjelovao u presudnim događanjima za genezu nacionalnoga modernog slikarstva: osnivanju Društva hrvatskih umjetnika te izložbi Hrvatskog salona. Auer je, dakle, u formativnom razdoblju, kao mlad slikar, bio važnim protagonistom ključnih trenutaka na hrvatskoj umjetničkoj pozornici. To će iskustvo kraja stoljeća – bečko, münchensko i zagrebačko – ostaviti presudan trag, a idealizirani ženski akt, kao jedan od središnjih motiva toga doba, postat će njegova cjeloživotna preokupacija. Auer se dakle – pokazuje nam to analiza Irene Kraševac – nameće kao umjetnik kojeg je trajno obilježio duh vremena; kao talentiran i obrazovan slikar (a slikati je znao – priznaje mu to čak i Miroslav Krleža) koji je zarana pronašao svoje umjetničko poslanje i od njega nije odustajao tijekom čitavoga stvaralačkog vijeka, odolijevajući zovu stalno mijenjajućeg modernizma. Bilo je takvih, poput Auera, mnogo, ne samo u hrvatskoj umjetnosti nego i u umjetnostima velikih svjetskih središta. Riječ je o autorima koji su definirali vlastiti “stil” i – iz ovih ili onih razloga – nisu imali volju, potrebu ili mogućnosti mijenjati ga. Kritika je, pak, za razliku od dijela publike, Auerovu slikarstvu rijetko bila naklonjena. Petra Senjanović, u tekstu koji kronološki obrađuje umjetnikov život i djelo, minuciozno donosi podatke o reakcijama na njegovo stvaralaštvo, ali i o sukobima u kojima je sudjelovao; onaj s Kostom Strajnićem rezultirao je prekidom Auerove profesorske karijere i ranim umirovljenjem. U trenutku kada su usponom “medulićevske” estetike ideološki čimbenici postali prevladavajući na hrvatskoj umjetničkoj sceni, Auerovo slikarstvo gubi na relevantnosti koju je posjedovalo na prijelazu stoljeća. Međuratno razdoblje također donosi brojne negativne opservacije o njegovom stvaralaštvu. Auer ne sudjeluje na ključnim skupnim izložbenim manifestacijama, kao što je bio Proljetni salon, niti se priklanja raznolikim razradama pojedinih avangardnih iskustava. Ideja o “našem”, nezavisnom likovnom izrazu, jedan od ključnih problema hrvatskoga umjetničkog međuraća, nije ga mogla dotaknuti ni na koji način, pa je on – u pravome smislu te riječi – postao autsajderom. Nazivajući ga slikarom za (malo)građanski društveni sloj, njegovi su kritičari bitno odredili način na koji će ga poslije promatrati i hrvatska povijest umjetnosti. Tome je posebice pridonijela Babićeva ocjena o Aueru kao “obrtniku” i “mondenom portretistu”. Tako njegov opus, kao i opusi mnogih naših umjetnika koji nisu sudjelovali u tkanju modernističkog mainstreama i malobrojnih radikalnih avangardnih epizoda, dugo nije bio u središtu istraživačke pozornosti. Sklonost struke vrhunskim dostignućima nacionalne umjetnosti razumljiva je, ali treba uzeti u obzir i činjenicu da je cjelinu moguće spoznati jedino upoznavanjem i onih opusa koji mogu upotpuniti odgovore na pitanja o ukupnom društvenom kontekstu, tj. različitim pozicijama umjetnosti u društvu određenog vremena. Stoga – pokazuje to i Auerova retrospektiva te istraživački i interpretacijski trud dviju autorica izložbe – nije dovoljno baviti se, primjerice, isključivo Bukovcem, Račićem, Babićem ili “zenitističkim” krugom u zagrebačkim početcima. Pred hrvatskom povijesti umjetnosti niz je neistraženih opusa umjetnika koji su, poput Auera, tijekom čitave prve polovice 20. stoljeća ponajprije imali bitnu ulogu u stvaranju i razvitku tržišta umjetnina, čija nam je povijest danas gotovo potpuno nepoznata. Ova izložba donosi spoznaje i o tome, jer svjedoči o potrebama, zahtjevima i očekivanjima velikog dijela tržišta tijekom čitave prve polovice 20. stoljeća, pa upravo to predstavlja jednu od njezinih najvećih vrijednosti. Grgo Gamulin svojedobno se upitao treba li popraviti sliku koju je povijest umjetnosti dotad stvorila o Aueru. Dojma smo da cilj retrospektive priređene u Klovićevim dvorima nije bio popraviti ili uljepšati tu sliku, nego je ponajprije prezentirati cjelovito, zorno pokazujući sve autorove kvalitativne oscilacije. Tako su izloženi i stvaralački vrhunci s prijelaza stoljeća, od kojih je nekolicini mjesto u antologiji početaka hrvatske moderne umjetnosti (primjerice ulja Božuri pored dvorca Belvedere i Svečani dan, plakat za II. izložbu Društva hrvatskih umjetnika, pojedini crteži i skice), ali i brojni aktovi, portreti i alegorijske kompozicije koji svjedoče o eroziji autorske imaginacije i potrebi udovoljavanja očekivanjima naručitelja i publike. Izložba je stoga, i bez desetak slika iz spomenute donacije (za koje se tvrdi da su izuzetno važne) te inzistiranja na kvalitativnim usporedbama s Bukovcem, opravdala očekivanja i ispunila svoj zadatak: predstavljen je i kritički sagledan opus koji posjeduje nedvojbene vrijednosti, a širu kulturnu javnost može pak zainteresirati brojnim malim zanimljivostima. (P. Prelog, Korak prema spoznavanju cjeline)

(Ur.)