I dalje vjerne ideji utemeljitelja
Na otvorenju je naglašena jedinstvenost OGV-a kao nacionalnog festivala na kojemu je trajno zastupljena hrvatska glazba
Govornici na svečanom otvorenju 41. Osorskih glazbenih večeri (OGV) 17. srpnja u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, gradonačelnik Malog Lošinja u čiji djelokrug lokalne uprave pripada i slikoviti, drevni gradić Osor smješten na uskoj prevlaci između otoka Cresa i Lošinja Gari Capelli i ministar kulture RH Zlatko Hasanbegović, obojica su istakli odličnu ideju i zasluge utemeljitelja festivala Daniela Marušića (1931. – 2009.), te naglasili jedinstvenost OGV-a kao nacionalnog festivala na kojemu je trajno zastupljena hrvatska glazba.
Prvi koncert koji je izravno prenosio HRT, obuhvatio je sve osnovne značajke posebnosti osorskih glazbenih svečanosti. Naime, Daniel Marušić je još 1976. osmislio festival kao mjesto praizvođenja i izvođenja hrvatske glazbe u izvedbama ponajboljih hrvatskih glazbenika, solista i ansambala, te uključivanje djela svjetskih majstora i pozivanje međunarodnih interpreta. Nešto se kasnije uvriježilo i posvećivanje pojedine festivalske sezone pojedinom hrvatskom skladatelju, što se pokazalo nadasve dobrom idejom i vrlo osmišljenom promocijom većeg broja skladbi iz opusa hrvatskih glazbenih velikana prošlosti i suvremenosti. Dakle, na prvom su se koncertu udružili vrsni glazbenici Ansambla Cantus, kojega je 2001. osnovao skladatelj i dirgent Brislav Šipuš s idejom “Cantus je i… želja da suvremenoj glazbi pristupimo s visokim izvođačkim i profesionalnim kriterijima, to je želja za otkrivanjem Novog i Nepoznatog, ona nas je i sastavila u zajedništvo. I želimo da to Putovanje, koje upravo započinje, bude koliko je moguće zanimljivo, da potraje što dulje i da uvijek bude ispunjeno Znatiželjom i Čuđenjem…”, te Zagrebački solisti, najugledniji hrvatski komorni ansasmbl, utemeljen 1953. u sastavu Radio-televizije Zagreb (RTV-a Zagreb), a čiji su osnivači bili Antonio Janigro, Stjepan Aranjoš i Ivo Vuljević. Prvi umjetnički voditelj Zagrebačkih solista, legendarni talijanski violončelist Antonio Janigro (1918. – 1898.) osigurao je ugled ansambla koji je nastupao u najpoznatijim koncertnim dvoranama svijeta.
Od prvog javnog nastupa 5. siječnja 1954. do danas Zagrebački se solisti tako potvrđuju kao priznati komorni gudački ansambl međunarodne reputacije, a otkako ga unatrag nekoliko godina umjetnički vodi koncertni majstor Münchenske filharmonije Sreten Krstić, zamjetan je novi polet i ostvaruju se novi uspjesi vrsnih gudača u Hrvatskoj i u inozemstvu. Ansambl Cantus i Zagrebački solisti nastupili su pod ravnanjem Berislava Šipuša, a na rasporedu je prvo bila praizvedba skladbe Self-Fulfilling Prophecies/Samoispunjavajuća proročanstva za 14 instrumentalista Srđana Dedića (Zagreb, 1965.) u izvođenju Cantusovaca. Pet stavaka, bez drugih oznaka osim redoslijeda rimskih brojki, niz je kontrastnih stanja izrazito kompleksne strukturiranosti i intervalsko-harmonijskih odnosa kojima Dedić kao da preispituje vlastitu glazbenost u procesu njezina ostvarivanja kao zvukovnosti utjelovljene u bogatstvu instrumentalnih boja/sudjelujućih glazbala i akordičko-ritmičkih formula. Opisavši svoju glazbu kao fascinaciju pojavom “vlastitog predviđanja i zamišljanja nekog cilja” koja može pozitivno djelovati na aktivnost autora, Dedića je inspirirao pojam “samoispunjavajućeg proročanstva”, koji je iskovao utjecajni američki sociolog Robert K. Merton u članku objavljenom 1948. pod naslovom “Selffulfilling prophecy”. Riječ je o vodećem znanstveniku njegova vremena na području istraživanja društvenih pojava i strukturalno-funkcionalne analize u sociologiji, a pojam tumači “lažnu definiciju situacije koja izazivlje novo ponašanje prema kojemu izvorno lažna koncepcija postaje istinitom”. Bez podrobnijeg ulaženja u Mertonovu znanstvenu definiciju pojma “samoispunjavajuće proročanstvo”, sociološke kategorije koju se možda najjednostavnije razumije na primjeru grčke legende o Edipu (čiji je otac Laj bio upozoren na proročanstvo da će ga ubiti njegov sin, zbog čega je Laj dao ukloniti Edipa, koji je ipak preživio, doputovao u rodni kraj, u borbenom sukobu ubio oca i oženio se njegovom udovicom, svojom majkom), bilo bi zanimljivo znati Dedićev poriv da ovom usporedbom tumači osobni način skladanja.