Neizvjesnost je i dalje svuda prisutna
Ljudi su nesigurni, pa i oni koji nisu osamljeni, koji u kući imaju veliku obitelj ili oni koji stalno telefoniraju. Veliki broj ljudi nikako se ne snalazi. Misle da trenutačno živimo u izvanrednom stanju. Najteže je onima koji se nalaze u staračkim domovima ili u bolnicama. Imam i osobno iskustvo
Život se nastavlja, ali strah ostaje – tema je svagdašnjice. Život je i dalje pun straha. Bezbroj je savjeta kako dalje živjeti. Svi mogući savjeti pobuđuju iracionalno ponašanje ljudi. Mnogima se kosa diže na glavi, posebno ljudima koji su ostali bez posla i onima koji ne mogu dobiti odgovarajuću financijsku pomoć na način da za nekoliko godina državi ne moraju vratiti novac. Psiholozi nas upozoravaju preko medija da su ljudi koji boluju od straha u stalnoj duševnoj opasnosti, jer gube zdravu mjeru življenja. Drugi pak na takve opomene odgovaraju da se ljudi moraju vratiti razumu. Kako, o tome se u Njemačkoj vodi velika polemika između liječnika, raznih drugih stručnjaka, političara i, dakako, novinara i publicista.
Kako živjeti
U Njemačkoj su političke, gospodarske i medijske okolnosti širenjem koronavirusa zapetljane do krajnjih granica. Ljudi misle da su talac koronavirusa. Čekaju da im politika jasno objasni kako dalje živjeti. Velik dio ljudi živibez perspektive. Traže izlaz po parkovima, šumama i osamljeno u svojim stanovima. Ima sve više ljudi koji ne vole nositi maske jer tako ne mogu dobro disati. Dosta im je i čekanja u redu pred trgovinama i razmaka od dva metra. Neki majstori zarađuju na posljedicama krize. Tako krojači na brzu ruku šivaju maske koje onda skupo prodaju. Ljudi su nesigurni, pa i oni koji nisu osamljeni, koji u kući imaju veliku obitelj ili oni koji stalno telefoniraju. Velik dio ljudi nikako se ne snalazi. Misli da trenutačno živimo u izvanrednom stanju. Najteže je onima koji se nalaze u staračkim domovima ili u bolnicama. Njihovi rođaci i prijatelji ne smiju ih posjećivati. Moraju osamljeno ležati u svojim krevetima. Osobno, nisam smio posjetiti suprugu u bolnici. Do nje sam smio doći tek minutu prije njezine smrti. Uspio sam ju zagrliti i uzeti za ruku. Zaplakao sam i ona je prestala disati. U novinama sam pročitao da je bilo sličnih slučajeva u njemačkim bolnicama i staračkim domovima. Neizvjesnost je svuda prisutna, piše engleski statističar Dennis Lindley, kojeg novinari citiraju u svojim člancima. Neizvjesnost prouzročuje bespomoćnost i ponižavanje. Poniženi smo i mi koji se ne možemo bez velikih poteškoća vratiti u Hrvatsku da tamo sredimo tekuće probleme ili da posjetimo svoje najbliže. Dnevnik “Kölner Stadt-Anzeiger” (31. svibnja 2020.) objavio je izvješće prema kojem se u Hrvatsku kao turističku zemlju može putovati od 9. lipnja. To je i zato što u Hrvatskoj ima malo umrlih od koronavirusa, najmanje u cijeloj Europi, čak manje njego u Sloveniji (prema izvješću jednog bečkog dnevnika). Unatoč takvim izvješćima ja ne mogu normalno putovati vlakom do Zagreba. Prema jednom podatku koji sam dobio na informacijama kolodvora u Brühlu, u Zagreb mogu vlakom putovati tako da presjedam deset puta. U Kölnu pak dobio sam podatak da do sredine lipnja mogu vlakom putovati tako da presjedam pet puta. Ide se preko Italije, dok se dugačkom željezničkom prugom stigne do Zagreba. Na hrvatskom konzulatu telefonski su mi priopćili da mogu putovati autobusom do Zagreba ili vlastitim automobilom. Rekli su da mogu i zrakoplovom. No, postavlja se pitanje, zašto nije moguće u Zagreb putovati normalnom vožnjom preko Austrije i Slovenije? Zašto se mora putovati preko Italije, koja je na šestom mjestu po žrtvama koronavirusa na cijelom svijetu? Zašto je to tako? Na to pitanje nitko na šalterima nije znao ili nije htio odgovoriti. Citirat ću kratku pjesmu pod naslovom Pitanja svećenika, katoličkog pisca i pjesnika, pokojnog dušobrižnika gradišćanskih Hrvata Augustina Blazovića:
Dnevnik “Kölner Stadt-Anzeiger” (31. svibnja 2010.)
objavio je izvješće prema kojem se u Hrvatsku kao
turističku zemlju može putovati od 9. lipnja.
To je i zato što u Hrvatskoj ima malo umrlih od
koronavirusa, najmanje u cijeloj Europi, čak manje
nego u Sloveniji što stoji u izvješću jednog bečkog dnevnika
Jesu li
oslipile
ulice sve?
Jesu li
spametnjaki
zazidali nebo?
Jesu li
mrtve sve biljke
sva bića?
Živu li
samo još krti
slipi pod zemljom?
19. svibnja 1987. (Uzeto iz Gradišće, Kalendar, 1988.)
Niz je novinara i političara koji su mjesecima krivo opisivali posljedice koronavirusa, bili takoreći ljudi uskoga horizonta, a koji su se u međuvremenu malo otrijeznili. Sada kažu da moraju biti opet tolerantni i da moraju priznati svoje pogrješke u svezi s koronom. Stiglo je vrijeme – kažu – da se ne bude dan i noć napet, jer tako se ne može vječno živjeti (riječi novinara Markusa Feldenkirchena u “Der Spiegelu”). Broj zaraženih ljudi ionako se smanjuje. Možda ćemo uskoro doživjeti da se možemo zagrliti.
Nemoć i bijes
To će možda biti moguće na nacionalnoj razini, ali, kako se čini, ne i na međunarodnoj razini. Na međunarodnoj razini teško je zamisliti grljenje, kako su se davno znali zagrliti Gorbačov i njemački političari. Mladi ljudi sve se više radikaliziraju po cijelom svijetu. Potencira se nemoć i bijes. Živimo u danima daljnjeg zaduživanja i daljnjih skupoća stanova. Današnji naraštaj doživljava svakog trenutka životnu ugrozu. Svuda u Europi, posebno pak u Italiji, hrvatskom susjedstvu. Svagdašnjica sputava normalan život mladih, kojima je sve manje stran radikalizam – lijevi ili desni, što je često jedno te isto. Velesile su u velikoj zavadi. Kina i Amerika uzburkano plove po morima i u zraku. One imaju sve manje europsku potporu. Poduzetnici i čelnici političkih stranaka kažu da Europa ne smije Kini i Sjedinjenim Američkim Državama dopustiti ekonomsku prevlast. Ali kako to postići – pitaju komentatori. Europska unija nije jedinstvena, nije dovoljno demokratska i solidarna da bi se mogla suprotstaviti silama kao što su Amerika i Kina.
Potpore EU
Povjerenstvo Europske unije najavilo je goleme iznose za obnovu Europe, čak 500 milijardi eura. U Zagrebu se hvale da bi Hrvatska od tog teško zamisliva iznosa trebala dobiti čak 7,4 milijarde eura. To bi, kaže VL, bila jedna od najvećih dobitnica. Točno je da je napredak Europe moguć samo onda ako sve države članice Europske unije ozdrave. Međutim, samo rijetki promatrači pitaju otkuda toliki novac. Novac ne pada s neba – kaže “Der Tagesspiegel”. To Europska unija ne može. Tko će financirati pomoć od Europske unije – pitaju zabrinuti Nijemci. Samo Njemačka? Ali ako bi se stvarno dogodilo da Republika Hrvatska dobije pomoć u iznosu od spomenute brojke, onda bi u Hrvatskoj trebali postojati političari i gospodarstvenici, koji se ne bi tako ponašali, kako su se ponašali oni koji su rasprodali veliki dio hrvatske imovine i tako Hrvatsku doveli na rub propasti.