Čuvajmo dan državnosti

Mario Filipi, hrvatski branitelj, publicist, autor monodrame “Kako glumiti normalnog čovjeka”

Ponedjeljak, 25. svibnja

Već dugo ne izvodim svoju predstavu „Kako glumiti normalnog čovjeka“. To mi ni ne treba kad naši “stožeraši” prema scenariju Billa Gatesa izvode predstavu kakvu nikad ne bih bio sposoban napraviti.
Već unaprijed prijete „postrojavanjem“ turista na plaži s razmakom od 1,5 metra. Onda bi trebalo ograničiti boravak na plaži na, recimo, dva sata da bi svi došli na red s „proredom“. Onda treba uvesti i kartice s vremenom ulaska kao za parking i kazne za „prekršitelje“, a u paket-aranžmane će ući „dnevna rezervacija za plažu“.
Istodobno pozivaju sitnu djecu u školu gdje će se smjestiti u sve raspoložive učionice ne bi li izbjegli međusobno približavanje. Tako klinci iz jednog razreda zauzimaju dvije prostorije. Stariji ne moraju ići u školu. Eksperimentira se samo na najmanjima. Samo nitko ne zna kako će se učitelji podijeliti svaki popola pa da budu u dva razreda istovremeno.

Utorak, 26. svibnja

Svanuo je sumoran sivi dan kao da nije stiglo proljeće, nego da se sprema jesen. A onda kiša pa vjetar, pa kratak nalet žarkog sunca. Takve vremenske igre nema ni u travnju.
Na izlazu iz „koronijade“ puževim korakom već smo duboko zakoračili u najneobičniju predizbornu kampanju ikad. Nakon online filmova, koncerata, kazališnih predstava, misa i još mnogo toga, sada imamo i online predizbornu kampanju. Umjesto da kandidati hvale sebe a kude protivnike na javnim trgovima ili u dvoranama, sada to rade u medijima i na društvenim mrežama.
S obzirom na brzinu kojom se ukidaju „mjere“, moglo bi se dogoditi da nakon online kampanje dođe njezin ekspresni finiš u kojem će sve stranke nastojati u nekoliko tjedana „obletjeti“ državu i reći biračima sve što žele reći. To je nešto kao brzopotezni šah. Nema vremena za razmišljanje pa pobjeđuje onaj tko je najspretniji u brzim intuitivnim reakcijama. Glavno streljivo za „predizborno topništvo“ bit će opet korona. Jedni će dokazivati da su „junački na prvoj crti dotukli virus“, a drugi će tvrditi da je sve učinjeno traljavo.
Malo će tko pitati jesmo li obradili barem malo od te puste zemlje koja plače u samoći, a orača i sijača nema. Hoće li itko pitati zašto nije proradio Imunološki, a potrebniji nam je od kruha?

Srijeda, 27. svibnja

I u završnici svibnja imamo čudnu hladnoću. Hladnoća se osjeća i među ljudima. Valjda vrijeme prati osjećaje ljudi. Najhladniji su danas pripadnici LGBT iliti „gay populacija“. Njima se ne sviđaju zastave „Hoda za život“. Neki bi ih zapalili. A zašto? Zato što njima nije dovoljno da „ljube“ nekoga istog spola. Oni su protiv života uopće. Zalažu se za „pravo“ na ubojstvo sasvim male bebe dok još spava u majčinom tijelu.
Famozne „mjere“ koje su bez ikakvog razloga upropastile svjetsko gospodarstvo „ublažavaju“ se puževim korakom kako bi se stvorio privid da „opasnost još nije prošla“ te da i dalje moramo „ostati odgovorni“. Športska natjecanja će se igrati bez gledatelja, a ta poznata „distanca“ nikako se ne ukida čime se zadaje završni udarac turizmu koji bi se još mogao barem djelomično spasiti. Malo „kozmetike“ mjerama daje ukidanje zabrane rada nedjeljom. No kome to može poboljšati život?
Da je sada živ Nikola Tesla, on bi bio „svoj na svome“ posvuda. Osjećao je panični strah od mikroorganizama. Izbjegavao je rukovanje i tražio „distancu“ od jednog metra. Ali našim „stožerašima“ bi i to bilo premalo. Oni bi Teslu udaljili još jedan metar. Genij ima pravo biti ekscentričan, jer mu je um jedinstven i nenadmašan. Ali mi ostali trebali bismo se ponašati malo normalnije. Osobno nema te sile koja će mene spriječiti da se s dragom osobom ne samo rukujem, nego i zagrlim (osobito ako je ženska osoboba).

Četvrtak, 28. svibnja

Pet godina je prošlo od najveće sramote moderne hrvatske države od njenog osnutka. Na ovaj dan tadašnji premijer Zoran Milanović i njegov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić poslali su cijelu bojnu interventne policije opremljene kacigama i štitovima na Gornji grad da se tamo obračunaju s tridesetak 100% invalida Domovinskog rata i njihovim ženama, uz još dvadesetak koliko-toliko zdravih ratnih veterana.
Cilj im je bio istjerati prosvjednike iz crkve, a onda „pohapsiti“ one za koje to „gazda“ bude tražio. Kada su vidjeli da prijetnje ne mogu uroditi plodom, dali su zapovijed elitnoj udarnoj policijskoj grupi izvježbanoj za napad na zabarikadirane kriminalce da punom snagom uz grozni jurišni urlik navale na vrata crkve i tamo „pohapse“ neke od nas, a druge – ne znamo.
Kada ni to nisu uspjeli, nastavili su „opsadu“ crkve sv. Marka kao Turci u stara vremena. U crkvi su 100% invalidi ostali bez hrane i vode, a spriječili su čak i dovoz pokretnih WC-a, što je zločin protiv čovječnosti.
Za to strašno zlodjelo nitko nije kažnjen. Naprotiv, nagrađeni su. Milanović je zbog naivnosti mnogih hrvatskih domoljuba sada čak predsjednik, Ranko Ostojić je i danas jedna od glavnih „faca“ u Saboru, a glavni uzročnik svega Peđa Matić, koji je sada novokomponirani „Fred“, zastupnik je u Bruxellesu.
Slučajni predsjednik ponovno se „zakačio“ za dan državnosti 30. svibnja. Da može, odmah bi ga vratio na 25. lipnja. Sada se nada da će njegov „brat“ Bernardić uzeti vlast, pa da „složna braća“ to učine zajedno.

Petak, 29. svibnja

U vremenu kada smo na pragu najčudnijih izbora koje smo ikad imali, odjednom sve vrvi od akcija policije, PNUSKOKA, državnog odvjetništva. Probudili su se Sherlock Holmesi i James Bondi na hrvatski način. Sve pršti od uhićenja, spektakularnih potjera i privođenja.
Sve bi to bilo dobro i poželjno u toj našoj tužnoj zemlji u kojoj političari ne mogu ništa ili se prave da ne mogu, kada ti spektakli ne bi bili dio i predizbornih igara. I kada se izvede takva spektakularna operacija uhićenja kao u „kninskim vjetrenjačama“, politička igra počinje.
Javljaju se trenutno vladajući dokazujući da su sposobni za „samobičevanje“ jer uhićuju se ljudi iz njihove stranke. Onda se javlja oporba koja je kao bolja pa kaže da je kriminal ovim drugima u genima kamenim. Pa se onda pojavljuje patuljak sa starim refrenom: „Njih dvoje zajedno pljačkaju Hrvatsku.“
Od svega je najbizarnije da se do izbora ne će znati tko je zapravo kriv a tko prav jer će izbori završiti prije nego itko bude stigao razbistriti sada zamućenu vodu. Bitno je „zakuhati“ prije izbora, a kad oni prođu, koga će još biti briga…

Subota, 30. svibnja

Dan državnosti napokon se vratio kući. Naravno, oni koji Hrvatsku ne mogu smisliti a od nje predobro žive a nisu to zaslužili, bjesne na taj datum. Kažu da je to stranački blagdan HDZ-a, a ne dan stvaranja države.
Doista, formalno-pravno tog dana nije donesena službena odluka o stvaranju države. Ali mi ne živimo formalno-pravni nego stvarni život. A u stvarnom životu tog je dana skinuta sa zgrade Sabora crvenokrakasta zastava i izvješen stari hrvatski barjak s kockicama – i to prva je bila bijela. To što je predsjednik Tuđman na stari hrvatski grb kasnije dodao krunu s pet manjih štitova i promijenio kockicu doista je bilo neopravdano. I bez nje svaki Hrvat zna gdje je Domovina i od čega se sastoji.
Osim svega ostalog od tog dana Sabor SR Hrvatske postao je Hrvatski državni sabor. Ono „državni“ račanovci su ukinuli čim su došli na vlast. U tome i jest smisao hajke koju protiv tog datuma dižu svi mrzitelji Domovine uključujući i trenutnog “slučajnog” predsjednika. Oni zapravo ne mrze Hrvatsku. Oni mrze državu Hrvatsku. Nemaju ništa protiv da Hrvatska bude regija, zemlja ili republika. Ali država, to ih izbezumljuje.
Država je nešto stabilno i čvrsto što se ne može lako „demontirati“ i što traje stoljećima. Zato je država trn u oku svim „Jugoslovenima“, jer njihovo jadno srce nepopravljivo kuca za odavno istrunulu „balkaniju“ u kojoj je njima ili njihovim “starcima” bilo „mnogo lepo“ jer su živjeli na račun Hrvata.
Zato čuvajmo Dan državnosti, jer su tada kockice pobijedile „zvezdu“ za kojom jugofili neutješno ridaju.

Nedjelja, 31. svibnja

Koliko je silno velika Božja milost, osobito prema nama Hrvatima koji često nismo prijatelji ni samima sebi, vidi se po tome da su se baš ove godine dva važna blagdana „posložila“ u isti dan. Prvi je blagdan Duhova, rođendan Crkve, jer tek kad je Isus dao apostolima Duha Svetoga Crkva je zaživjela. Drugi osobito drag Zagrepčanima je blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice Zagreba pred čijom slikom često mole brojni Zagrepčani.
Duh Sveti je otvorio i druga vrata. Opet imamo misno slavlje doduše ne u oštećenoj katedrali, ali zato ispred nje. Čak se nije puno pazilo na taj propisani razmak među ljudima iako se pričest još davala na ruke.
Bio je to veličanstveni suton pomalo sivog završetka svibnja u Zagrebu. Lagana kiša pala je na početku mise i onda opet na spomen Duha Svetoga. Pred katedralom se okupilo mnoštvo ljudi i nije bilo tijesno. Zar se nije moglo tako raditi i ranije, ili ako nije moglo, preseliti misu na hipodrom, Jarun, Bundek ili Kajzericu?
No glavno ugodno iznenađenje bio je predvoditelj mise novi apostolski nuncij u Hrvatskoj Giorgio Lingua. Toliko je lijepo izgovarao za Talijana teške i komplicirane hrvatske riječi pune šuškavih suglasnika da se činilo da je čovjek sigurno rođen ili dio života živio u Hrvatskoj. Ali nije. Doduše neko vrijeme proveo je u Srbiji gdje se govori slično. On je jednostavno talent dostojan svog prezimena (lingua = jezik). Od prve je ušao u srca Hrvata. Osobno mislim da nikada nije bilo boljeg nuncija. Čak ga je i sam kardinal Bozanić nazvao „hrvatski nuncij“.