Tupi je udarac vratio muk u mračnoj šumi

– Iz kojeg si sreza, ustašo? – upitao je Dragu partizanski povjerenik, zadužen za razdvajanje zarobljenika, gledajući u svoju bilježnicu, položenu na drveni stol, pokraj kojega su popisivani negdje u Maceljskoj šumi, nakon što su stigli na hrvatsko ozemlje, daleko do generala Scotta.
– Goranci, mostarski kotar, Velika župa Hum. – odgovorio je mladić.
– Ne pametuj, bando ustaška! – okosi se povjerenik i nastavi s upitima – Kada si pristupio ustašama?
Drago je kazao kada je uvojačen te su ga, sukladno tomu, rasporedili u skupinu u kojoj su bili svi oni koji su u službi od 1943. godine.
– Svi vi koji ste ustašama pristupili ’41. i ’42. idete kući, a vi koji ste kasnije nataknuli U na glavu idete u našu, narodnu vojsku, na preodgoj! Za vas još ima nade! – govorili su podrugljivo partizanski povjerenici, a naivno im povjerovavši, pojedini su zarobljenici, potrgavši vojničke iskaznice, slagali vrijeme ulaska u djelatnu vojnu službu, nesvjesni kako su se time osudili na smrt.
Dragu i slične njemu zatvorili su u obližnje staje, gdje su trebali provesti noć, a stotinjak onih kojima su iskaznice potvrdile ili su se izjasnili kako službuju od 1941. i 1942. godine, ostavljeni su na mjestu popisivanja te su ih, gotovo do gola ih razodjenuvši, odvodili po desetoricu, ne pojašnjavajući kamo ih vode. Sve je bilo jasno kada su se začuli pucnji iz daljine, kada su do onih što su čekali na red dospjeli jauci i bolna zapomaganja, vrištanje od kojega se ledila krv u žilama, ocrtavajući iskonski strah na licima koje je obasjavala svjetlost plamena logorskih vatri između šumskih stabala.
– Ne ću! Ne ću! Pustite me! Pustite me… – otimao se jedan od sljedeće desetorice.
– Pustite me! Majko moja, što mi rade! Majko moja, ne ću ići! Gospe moja, ne daj me! – jadnog je čovjeka pobijedio strah i pamet je popustila, a jeza je od njegovih izbezumljenih krikova uhvatila čak i mučitelje.
Tupi je udarac zauvijek otklonio bol napaćene duše i vratio težak muk u mračnoj šumi kojom je te noći vladala smrt. Puščanom je drškom jedan sirovi Bilećanin razbio nesretnikovu lubanju i ovaj je nepomično pao, otvorenih očiju iz kojih je, preko bjeloočnica, procurila krv.
Nije to spriječilo niti usporilo krvavi pohod. Spomenutih stotinjak hrvatskih sinova partizani su odveli na rub široke vrtače, dublje u šumi, gdje su skončali što od zrna što od malja kojim je, životinjskom snagom, vitlalo nekoliko zapuštenih šumskih boraca u opancima iz kojih su virile grubo pletene, žućkaste šlape.
Oni koji su, uvjetno kazano, imali sreće biti sklonjeni, Drago i preostali zarobljenici, sa zebnjom su i u dubokomu muku slušali zvukove stravičnoga orgijanja, konačno u potpunosti svjesni onoga što ih je snašlo, ali i Svevišnjemu zahvalni jer ne nasjedoše na obećanje o povratku kući.
Nisu shvaćali zašto uru za urom zapomaganja ne prestaju, zašto neugodni dizel motori vojnih kamiona neprestano bruje. Nisu znali kako su na odredište stigle i druge skupine, dovezene tim kamionima. Dovozili su ih, kao stoku na klanje, sve dok spomenuta vrtača nije napunjena ljudskim mesom, izmrcvarenim lešinama koji su sada samo podsjećali na negdanje ljudske obrise.
– Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grješnike sada i na času smrti naše… – poluglasno je govorio mladi Drago u vrućoj svibanjskoj noći, cijedeći molitvu kroza stisnute zube, oštećene škrgutanjem koje nije mogao zaustaviti, kojega nije niti bio svjestan. Sjedio je na zemljanomu stajskom podu, na sasušenomu životinjskom izmetu, uopće ne osjećajući smrad, skupljenih nogu koje je obuhvatio objema rukama, nesvjesno se njišući naprijed-natrag.

***

– Ajde, bando! Na noge! – vojnik je čizmom otvorio teška, ali trošna stajska vrata, povukavši za kragnu najbližega među zatvorenicima. Izvukao ga je vani i snažno bacio na zemlju.
Otkucala je deveta ura i zarobljenici su odavna bili budni, očekujući raniji polazak. Međutim, umorni od prethodne noći, partizani nisu žurili, a nekolicina ih se poredala ispred stajskih vrata te su udarcima počastili zarobljene Hrvate koji su istrčavali napolje.
– Da se odma’ razumemo. Priče nema! ‘Ko progovori, metak u čelo! Pitat ga ne ću ništa. Redaj se po četvero i čekaj komandu za polazak! Nemoj da mi ne’ko ispane iz kolone… Jasno?! – prijeteći im se obratio partizanski bojnik prije polaska, potom ujahavši konja i krenuvši na čelo dugoga reda iscrpljenih hrvatskih vojnika.
– Jasno! – dobio je traženi odgovor.
Prolazeći kroz hrvatska sela i zaseoke, doživljavali su sasma oprečna iskustva. U jednima su ih seljani, poredani uza rub ceste, udarali drškama raznoraznih alatki, dok su u drugima žene stajale mirno, izgovarajući tihe molitve i držeći u rukama pogače i limene kante s vodom, podsjećajući na Veroniku i na njezin rubac. U trećim su se, pak, miješali i jedni i drugi.
Titova je vojska šutke promatrala sva ta događanja, ne zabranjujući ženama stajanje na rubu kolone, dakako bez odobrenja za prilazak zarobljenicima. Međutim, tko bi iz četveroreda krenuo po kap osvježenja, dobio bi zrno ili bi ga opekom u glavu dokačio neki opaki seljanin koji se imao potrebu dokazati novoj vlasti. Takvih je nekolicina ostala ležati iza posljednjega u nizu, zagrnuta prašinom koju su podigli teški koraci umornih stopala koja su virila krvava iz raspadnute obuće.
– Hvala ti, Gospode, što si me učinija poniznim! – izgovorio je Drago, prekrižio se, sagnuo zemlji i s poda pokupio izmet koji je iza sebe ostavio konj onoga bojnika s čela kolone. Drago je na dlanu otrijebio bijedne ostatke partizanskoga pastuha, pronašavši što je tražio, tragove kukuruza i ječma koje je životinja pojela. Polizao ih je s dlana kao najslađu gozbu, kao dijete materinu užinu. Polizao ih je gadeći se na smrad, na ogavan okus, ali ne gadeći se na sebe. Poniznost ga je nahranila i dala mu nešto snage, dostatno da nastavi, živi i nada se.

(…)

(ulomak iz opsežnije proze Krikovi sjećanja)

Darko Juka (Mostar, 30. studenog 1981.) hrvatski je književnik, novinar, kolumnist, kulturni i društveni djelatnik, stručnjak za komunikacije i odnose s javnošću. Autorom je triju zbirki poezije: Sjetni tragovi (2003.), Usud tišine (2005.) i Teštamentum (2020.), stručne knjige Priručnik za novinske novinare (2007.), knjige kolumni Jukine crtice (2020.) i knjige memoarskih proznih zapisa Krikovi sjećanja (2020.). Pjesme i prozne zapise objavljuje u Vijencu Matice hrvatske (Zagreb), Motrištima Matice hrvatske Mostar, Osvitu DHK Herceg-Bosne (Mostar) i Hrvatskomu slovu (Zagreb). Živi i djeluje u rodnomu gradu.