Đuro VIDMAROVIĆ

Zdenac mudrosti Gradišćanskih Hrvata

Ana Šoretić je istaknuta gradišćanskohrvatska književnica. Rođena jek 1952. u Cogrštofu / Zagersdorfu (područje Eisenstadta). Nakon kraćeg boravka u Švicarskoj vratila se u Zagersdorf gdje i danas živi. Književnica je i novinarka. Gotovo dvadeset godina radila je za ORF Burgenland, nakon čega je postala voditeljica ureda za medije biskupije Eisenstadt. Piše prozu, drame, eseje i priloge za emitiranje na hrvatskom i njemačkom jeziku iz Gradišća. Tijekom trideset godina djelovala je kao redateljica kazališne skupine Zagersdorf. Knjige (izbor): Sanje i ufanja – snovi i nade (Nentwich-Lattner, 1987.), Ravno – ravno (Nentwich-Lattner, 1989.), Elfriede Ettl – Spätlese, umjetnička sonografija s književnim tekstovima (Tyrolia, 1993.), melee, tekstovi za Smrt i umiranje (Tyrolia, 1995.), Prvo speci, pa reci – Hrvatske poslovice, hrvatske i njemačke (HKD – Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću, 2005.), Sram za tramvaj – Hrvatske poslovice II (HKD – Hrvatska kulturna udruga u Gradišću, 2009.), Zadnji hrvatski Mohikanac – Panonski posljednji mohawk (HKD – Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću, 2012.).
U svojim je radovima Ana Šoretić dala nemjerljivi doprinos pučkome teatru, pišući dramske priloge, režirajući predstave i vodeći amaterske kazališne družine.

Koliko je ovaj entuzijazam važan svjedoči činjenica da je pučki teatar dio narodnosne samobitnosti gradišćanskih Hrvata. Niti u jednom od dijelova hrvatskoga etničkoga prostora pučki teatar nije tako razvijen, toliko obljubljen i cijenjen kao u Gradišću. Nekada, gotovo niti jedno selo nije bilo bez vlastite amaterske kazališne družine. Žanr koji su ljudi voljeli bila je komedija, tako da je pojam kazalište bio poistovjećen s pojmom komedija. Zahvaljujući, između ostalog i Ani Šoretić, gradišćanskohrvatski pučki teatar uvrstio je u svoj program i druge oblike dramskog izražavanja, uključujući i mjuzikl.
U knjizi „Ki nosi, ne prosi“ naša je autorica prikupila narodnu mudrost svojih sunarodnjaka poglavito poslovice. Objavila ih je dvojezično na hrvatskom i njemačkom jeziku. Na taj način, zahvaljujući njezinom istraživalačkom maru, u koricama ove knjige našlo se skoro 2000 poslovica. U pogovoru autorica ističe: „U moja dosadašnja dva izdanja ‘Prvo speci, pa reci’ 2005. i ‘Sram za tram’ 4 godine kasnije, odnosno 2009., čitateljima sam podijelila ukupno blizu 1300 poslovica. (…) ‘U svojem jeziku živi narod’ a s narodom zajedno živi i jezik. Zato se i mijenja, od naraštaja do naraštaja, jer je živi organizam. A upravo poslovice i izreke čuvaju jezičnu izražajnost u svojem vremenskom razvoju. A to nismo željeli promijeniti u tekstu“.

Predgovor ovoj vrijednoj knjizi napisao je najpoznatiji gradišćanski Hrvat, akademik HAZU Nikola Benčić, nazvavši ga skromno „Na marginu knjige“. U njemu se ističe slijedeće: „Izgleda da se u ti kratki sadržaj, izreka formulira nešto trajno, duhovito, mudro, a uz sve to i jako slikovito iz svakidašnjeg života ili se daje pouka, uput za svladavanje nekakove situacije. To ne mora bit u svakom slučaju jako fajno, zato po ki put gluši neotesano grubo. Po svemu je sakupljačica i autorica Ana Šoretić napipnula jedan takav zviranjak, kade i iz suhe skali curi friška voda, da se moremo na kratki u friškati“. U zaključku Benčić zaglavljuje: „Tako je i ova treta knjiga ‘Poslovic’ dio onog zdenca, ki s drugimi pred njom daju neisušivi (neizvadljivi) zviranjak narodnoga bogatstva“.

Doista, Benčić je u pravu, jer ova knjiga duboki je zdenac narodne mudrosti. Bilo bi zanimljivo izvršiti sadržajnu i jezikoslovnu usporedbu priloženih poslovica s istim takvim ili sličnim poslovicama u ostalim dijelovima hrvatskoga etničkoga korpusa. Navodim kratak izvod iz ove vrijedne knjige kako bi čitatelji dobili uvid u narodnu mudrost gradišćanskih Hrvata.

Svoje ne pusti a tuđe ne usvoji.
Ako ne znaš svoj jezik, nikad ne ćeš naučit mojega.
Prez ljubavi ogrijanja nima.
Bliži ti je susjed od sunca.
Bože, zami sve, nek prijatelja ne.
Lako je suditi u ime naroda, kad narod nima imena.
Zeto – prokleto.
Svi smo mi črljeni ispod kože.
Ki ima strpljenja, ima pol sriće.
Srića je kod cvijeće: projde, a ne vraća se.
Dobar prijatelj je vridnij od vola pred plugom.
Čast se ne kupuje s pinezi.
Na brzo pitanje tiho odgovaraj.
Je li je bogat, pitaju svi. Je li je dobar, nigdor.
U človiku leži i nebo i pakao.
S milim Bogom je sve moguće.
Divojka se po pragu pozna.
Ki nosi, ne prosi.
Crikvni turam je kod Božji prst.
Bog je stvorio zdenac, ali ne i vidro.
Kakovo je na Bartola vrime, takovi su dani cijele zime.
Ako Bartol zrelo grožđe kuša, veseli se mnogim mužem duša.
Iz svakoga oblaka ne curi.

Iz navedenih primjera možemo uočiti dubinu narodne mudrosti, ali i jedinstvo hrvatskoga naroda. Zbog toga je ova knjiga vrijedan prilog našoj kulturnoj baštini u cjelini. Preporučamo i drugim hrvatskim sredinama slijediti intenciju Anine knjige, ali i njezin entuzijazam.