Između „predanja“ i ovaca koje pasu kamen

Zoran primjer kako nesvjesno izmišljamo podatke kako bismo potvrdili „predanja“ te kako bi i javnost trebala imati pravo na ispravak netočnoga navoda

Imena smo rijetko spominjali. Ne zato što nam bijahu mrska, nego da nam netko ne omete itinerar mizantropije. Bliska nam bijahu ta imena, puna nam njih bijahu usta jer u njima ćutjesmo uznositost i starinu. Bijahu poput tamošnjih crkava većih od naših, čiji se zvonici jače bijele, čiji zvon odjekuje sve do one strane mora i koje su prepune slika i kipova domaćih majstora ili majstora s dalekih mora. Dok nam naši kraji bijahu zavičaji rođenjem, ovaj nam posta zavičajem izborom i kad bismo pristali na Marinića ponti, odmah bismo pohitali k Svetomu Lovreču: Mikula da se izgubi u zagrljaju djeve, Paskoje da se naužije ribanja, a Platihljeb da poteče skalinadom sličnom onoj iz koje je onomad zbjegao jer svi mi bježasmo da bismo pronašli ono od čega pobjegosmo. „Nemirni duše“, zborahu mi glasovi blizi, a daleki jer kad god bih prošao Plavdu, nikad se ne bih zaustavio prije Veriga (Nijesmo li svi mi u duši robovi? Navika, želja, života…) jer su valjda i mene vezali ti lanci. „Ako će igdje tijekom ovoga sumornog dana izbiti sunce, jedina će zraka obasjati Perast“, govoraše mi glasom velike trešnje stari pomorac. „Perast oduzme svaku zraku Stolivu, pa dok njegovi zvonici sjaje, naši se ljeskaju na mjesečini“, kao da me je odgovarao od daljnjega pohoda vidjevši da me privlači vlažni mračak. „Ako nema tame, ni svjetlost nije toliko jarka“, odvraćah mu u mislima dok iza škura i iz predvorja se iskrsavahu znatiželjne glave. „Mi smo ovdje čuvari“, prozbori mi jedan koji se osmjelio izići iz hlada masline. „Kad nas ovdje ne bude, zborit će da su nam crkve u crvenicu propale“, poput zloguka će proroka dok je brzo zamicao u palac ostavivši me sama sa stolivskom hapom i zrakom sunca koja se od Svetoga Nikole odbila do kupole Gospe od Škrpjela. Pođoh dalje lukobranom zavičaja i pristrankom melankolije te zapojih jednu dragu staru pjesmu. Iza zavoja je prihvatiše, čučeći na obali, dva dobra duha zemlje dok je znatiželjna mladost izvirivala iz paprati poput gušterica. Nigdje ne oćutjeh toliko težine u glasu ni dubine u toj pjesmi kao u tome kraju u kojemu se zajedničko ime teško prelijeva preko usta, ali kad se napokon prolomi, kao da nam iz dubine duše iziđe sva težina, svi neokajani grijesi, sve crne slutnje i neizrečene misli, a srce se sjeti vječnih ljubavi i ljupkih mjesta. „Ja sam vaš“, rekoh osmijehom, a ne riječima dok su dva glasa rogoborila o onima koji ne grizu masline, ne liznu ni ribu slanu ni artičok ispržen u ulju. Te slike vazda nosim sobom i sad dok mi život visi o koncu i dok nas pobješnjelo more kovitla, a s pučine nazirem tek slabašnu luč iz ćelije ratačkoga redovnika. Tad poželim da me barem još jednom sebi privuku Verige, da me u vlažnome mračku pod maslinom ogrije pogled na sunčani Perast i da anđelima odem nošen s glavom prema moru.
Rijetko pratim političke emisije, ali dok prebirah po daljinskome upravljaču, iskrsnu mi lice Ante Prkačina koji je objašnjavao da su Prkačini potomci katolika Nikolića koji su prebjegli iz Pljevalja u istočnu Hercegovinu za vladavine Nemanjića ne hoteći se popravoslaviti. Kako je rekao da govori na temelju dokumenata, odlučih provjeriti navode. Prvo se upitah zašto bi se netko iz područja kojim vladaju Nemanjići preselio u Popovo kojim su jedno vrijeme vladali upravo Nemanjići te koji je bio pod srpskim pritiskom uoči osmanlijskih osvajanja gotovo podjednako dugo (iako ne podjednako snažno) koliko i crnogorski dio današnjega Sandžaka. Pri provjeri doznadoh da se Pljevlja spominju u povijesnim vrelima 1430., dakle nakon izumiranja Nemanjića. Nikolići, dakako, nisu mogli živjeti u Pljevljima za vrijeme Nemanjića kad to naselje za njihove vladavine nije postojalo. Zatim odlučih proučiti što crnogorska vrela govore o Nikolićima iz Pljevalja i utvrdih da ih uopće ne spominju. Međutim, crnogorska vrela spominju Nikoliće iz Lastve kod Tivta koji su se kao vlastelini onamo doselili iz Popova u istočnoj Hercegovini u XV. stoljeću. Iako ni taj podatak ne treba uzeti zdravo za gotovo, posve je pouzdano da se Nikolići u Lastvi spominju u tome razdoblju. Nositelji su prezimena Prkačin (koje se u Dužici spominje od 1687.) uistinu nosili i prezime Nikolić te se povezuju s vlasteoskom obitelji Nikolić, što je nemoguće dokazati. Kako postoji naselje Prkačini kod Žminja u Istri, moguće je da su popovski Prkačini onamo izbjegli kao što su iz Popova prebjegli na Mljet pred Osmanlijama te da je prezime barem stotinjak godina starije od znanih nam potvrda. Veza je Prkačina s Crnom Gorom vrlo upitna, a s Pljevljima nemoguća jer su popovski Nikolići gotovo dva stoljeća stariji od Pljevalja. Zoran je to primjer kako nesvjesno izmišljamo podatke kako bismo potvrdili „predanja“ te kako bi i javnost trebala imati pravo na ispravak netočnoga navoda.
Vikend provedoh u Lunu na koncu Paga. Lunjani me uputiše kako ondje ovcama stavljaju zelene leće kako bi im se kamen učinio travom. Čuju li za ovo moji Bračani, ne sumnjam da će postupak preslikati.