Kako si lijepa, prijateljice moja
od 9. do 31. srpnja 2020.

Galerija Stećak Klek u Kleku, na putu prema Dubrovniku, razigrat će svoje kamene zidove prpošnim crtežima akademika Luka Paljetka, glasovitog književnika i prevoditelja iz Dubrovnika, koji se sve češće javlja i kao slikar, te je objavio i više pjesničko-grafičkih mapa u suradnji s raznim hrvatskim likovnim umjetnicima. Njegov je književnički opus impozantan i objavio je više od stotinu knjiga.
Izložba njegovih crteža, aktova nazvana je: Kako si lijepa, prijateljice moja i pozivamo Vas na njezino otvaranje u Galeriju Stećak Klek, u četvrtak, 9. srpnja 2020., u 21 sat te razgledanje do kraja mjeseca srpnja. Izložba će biti popraćena katalogom za koji je djela odabrao i predgovor napisao povjesničar umjetnosti iz Dubrovnika / Mostara Marin Ivanović, koji će izložbu i otvoriti. Fotografije crteža izradio je Miho Skvrce. Bit će izložena djela Aktualije I.- XXVIII. Nastala u tehnikama gicléea, olovke, flomastera, tuša i akrila na podlozi od papira u razdoblju od 2010. do 2020., dimenzija 29,7×42 cm.
U nastavku donosimo tekst književnika Darka Juke, ravnatelja umjetničke Galerije Aluminij iz Mostara, koji je s Marinom Ivanovićem posjetio pjesničkog barda Luka Paljetka u njegovoj Gorici svetoga Vlaha u Dubrovniku, te opisao svoje oduševljenje tim susretom, naslovivši ga:

Urlik susreta koji se pamti
Zaustavili smo vozilo u jednoj od onih za Dubrovnik karakterističnih ulica. Naselje se zove Gorica svetoga Vlaha i još jedna dubrovačka karakteristika neizbježnim je dijelom njegove prostorne arhitekture – uske i strme skaline kojima se uvijek radije primičem moru negoli udaljavam od njega i čiji uglačani kamen, dok ga nedostojno gazim oplatama postola, šapuće beskrajne priče o sjećanja vrijednim susretima kroz minula stoljeća slavne Republike.
Negdje na sredini, s desne strane, u hladovini od vitičastih grana koje predu svoje godine po čvrstoj odrini, kameni je prag podno škripavih dvorišnih vrata. Tu je granica našega i njegova svijeta! Leđima nam okrenut, prignut i slikarski zamrljan bijelom bojom, povukao je posljednja dva-tri poteza četkom po rubu drvenoga stola i, na pozdrav zajedničkog nam prijatelja Marina Ivanovića, okrećući se kazao kako ga je malo popravio pituranjem, ne mareći što nam je namijenio sjesti upravo za taj svježe popravljeni stol. U tomu sam prepoznao svu filozofiju pjesnika, slikara, filozofa i čovjeka koji ne dopušta ikomu ili ičemu sputiti i sputavati ga i koji je za plovidbu morem života odlučio podići sva jedra…
– Uđite, uđite… – mahnuo je, smiješeći se.
Meni je to bilo više od dobrodošlice ili ugodnoga pozdrava. Meni je to bilo dopuštenje za ulazak u njegov stvaralački i životni prostor, u njegov dom do stropa ispunjen tankim i debelim, mlađim i starijim, odreda mudrošću i znanjem ispisanim knjigama širokoga interesnog spektra! Zakoračivši preko praga ušli smo u zapozorje jednoga od najvećih, tamo gdje je malo tko pozvan, tamo gdje sve ono što pjesniku ili slikaru muze prišapnu, zrije, dozrijeva i, njegovim genijem, u konačnici pitko prianja na papir ili na platno, da bi se od svojega tvorca time odvojilo i krenulo nekim svojim životnim tijekom.
Da je među nama, moja bi pokojna učiteljica bila primila moj telefonski poziv. Nazvao bih ju samo da joj kažem kako sam pozvan u Lukov dom… Onoga Luka iz čitanke, onoga Luka s čijom smo poezijom rasli, onoga Luka čije su lutke pomogle oblikovali naše dječje godine… Onoga Luka… Luka Paljetka!
Marin mi je, ponukan našom suradnjom, njega kao ravnatelja Umjetničke galerije Dubrovnik, mene kao ravnatelja mostarske umjetničke Galerije Aluminij (prijateljstvo naše nadživi ravnateljske nam naslove), prije nekoliko tjedana ponudio kazati riječ-dvije na otvorenju izložbe Lukovih grafika koju će ugostiti Galerija Stećak u Kleku, osnovana u godini koja je prethodila mojemu rođenju. Nisam povjesničar umjetnosti, nisam ni likovni kritičar i tako se probah ispričati, neuspješno prikrivajući odmah rođeni osjećaj nesigurnosti da govorim o velikomu Luku. No, Marin me zaustavi sljedećom argumentacijom: Treba mi tvoje novinarsko i književno pero, tvoja impresija o susretu s Lukom. Prihvatio sam!
Susret je otpočeo okrjepljujućom travaricom zelenkaste boje koju nam je Luko poslužio u duguljastim uskim čašama kupljenim između dva rata, postavljenim na oslikanim reljefnim pliticama. Nisam ni pokušavao skriti suzdržanost koju su od mene zahtijevali i pristojnost i osjećaj počašćenosti jer sam u Lukovu društvu, na njegovu kućnom pragu, ali on je taj moj nezlonamjerni led, ne komentiravši to izravno, tako vješto i tako brzo rastopio. U ruci sam držao svoju knjigu pjesama koju mu uručih kao skromni darak, a on joj je, ugodivši mi, odmah posvetio nekoliko svojih trenutaka.
– Na knjigu ću odgovoriti knjigom! – ode unutar kuće i vrati se s njegovim Pitomim urlicima na čijim prvim stranicama ubilježi posvetu suhom olovkom. Moja želja za trajnošću njegove zabilježbe na tomu, odsad mojemu, ukoričenom papiru koji drži njegove stihove izvojevala je pobjedu nada mnom i ponudih mu svoju kemijsku olovku, na što mi reče da posvete piše samo grafitom jer je grafit od Boga dan, od Sunca i zemlje, vječan, trajniji od svega drugoga. Predavši se činjenici kako se taj trenutak sasma uklopio u ono moje shvaćanje Lukove životne filozofije i kako, ujedno, nipošto nije u pravu, prihvatio sam da Luko želi postaviti rok trajanja na svoje rukom upisane zabilježbe na odsad našim papirima jer svi oni koji pišu, crtaju i slikaju znadu kako u vječnost tjelesno putuju samo njihova djela, ne i oni sami… Prihvativši to kao pečat našemu upoznavanju, radostan sam ponio doma odsad moje ukoričene papire s Lukovim Pitomim urlicima.
Kod Luka ništa nije jednostavno! Dok je Marin znalački pregledavao gotovo stotinu grafika, uglavnom nadrealnih i uglavnom crno-bijelih, uz te vrišteće koloritne iznimke, s tim tananim i punačkijim ženama, na konjima i bez njih, istrošenim uličarkama i strastvenim glasoviristicama, odreda nabijenim sirovom erotičnošću, laknulo mi je što nisam ja taj koji treba staviti u stranu dvije trećine tih bijelih papira sličnih formata iz Lukove mape kako bih dobio onaj idealni broj za postav u Stećku. Zašto ustvrdih kako ništa nije jednostavno? Zatražih dopuštenje da pripalim cigaretu i, kako ga ne bih opterećivao ponovnim ulaskom u kuću, da pepeo tresem u onu reljefnu pliticu, a on hitro ustade i donese tri pepeljare različnih oblika, jednu od stakla, drugu od keramike, treću od metala: Koja bi Vašoj osobnosti najviše odgovarala? Plitice su venecijanske, naime… Oduševio me!
Dok je s Marinom progovarao o mapi koja je i bila razlogom našega dogovorenog posjeta, pobrinuo se da nisam isključen iz razgovora, načevši nekoliko tema o poeziji, knjigama uopće, mojemu pisanju, njegovim sjećanjima na Mostar… Žali gospar Luko što Mostar više nije nalik onomu kakovim ga on pamti. Eh, kako tek žalim ja! Međutim, upravo iz mostarske vizure, nisam mu toga dana ni približno kazao koliko zapravo puno o njemu znadem i koliko poštujem ono što je činio za moj rodni grad. Prenio sam mu tek pozdrave dragih nam zajedničkih prijatelja, idejnoga začetnika Galerije Aluminij i izgradnje HNK Mostar Jure Muse te dugogodišnjega predsjednika Matice hrvatske Mostar i tvorca Uskrsa s Maticom koji je današnjim Mostarskim proljećem Josipa Muselimovića.
Luko je, naime – i to što ne obrazlagah njemu tada, obrazlažem Vama sada – s mostarskim lutkarima radio od godine mojega rođenja – daleke nam 1981. kada je redateljski potpisao Snježnu kraljicu. No, osobito mu pamtimo tegobnu nam ratnu ‘93. i dubrovačku premijeru Lutkarskoga kazališta Mostar s redateljski i scenografski njegovim Grajkom i Čupavkom. Pamtimo mu te teške ratne dane u kojima je i pjesmom odao poštovanje mostarskim lutkarima koji su, pod teškim tutnjima granata i uz zvuke štektanja automatskih pušaka, dok je HVO branio Grad, izvodili predstave za nas djecu u podrumima i po turobnim hodnicima mostarske ratne bolnice…
Mi smo glumci sjajnog kova, / lutkari smo treba znat, / putujemo jer bez krova / ostavio nas je rat. / Ipak dobre mi smo volje, / u igri je sreće vir, / znamo da je tako bolje: / neka svuda vlada mir. – stihovi su iz Lukove Pjesme putujućih lutkara, posvećene mostarskim lutkarima.
Pamtimo mu i one ključne poratne dane, kada su rađani Dani Matice hrvatske Mostar. Akademik Josip Muselimović jednom mi je zgodom ispričao svoju anegdotu s Lukom. Nakon jednoga od njegovih nastupa pred mostarskom publikom, bili su na večeri u Ljetnikovcu na rijeci Radobolji, gdje je za Luka dogovoreno i noćenje. Sutradan, Josip je došao na zajednički zajutrak i priupitao Luka je li dobro spavao, na što mu se gospar požalio: Oka nisam sklopio! Posvađali se paun i paunica, ona preplivala Radobolju i čitavu mu noć nije dala prijeko. Čitavu je noć on molio i tek su se u zoru izmirili i nakon toga sam i ja mogao poći spavati. Sljedeće godine, Luko je u Mostar došao sa svojom slikom na kojoj je ovjekovječio tu nezaboravnu noć i bračni nesporazum u Mostar uvezenih ptica. Slika i danas resi Josipov ured.
U kratkoj bilješci o Lukovu antologijskomu djelu za djecu Miševi i mačke naglavačke, otisnutoj u matičinu Cvitku, između ostaloga, piše: …pravo vrtloženje događaja, uvijek latentno humanističkih. U najgorem slučaju mačka pada u nesvijest ili miš ostane bez repa, no tu je i kraj svakom nasilju. Uistinu, kod Luka tu svako nasilje svršava svoje trajanje. Moja impresija koju je Marin htio krajnja je pitomost, na tragu upravo Lukovih zapisa u njegovu tekstu Pohvala Lutki iz knjige Lutkom do zvijezda (Mostar, 1997.), u kojima poručuje kako je lutka najsavršenija naprava i nastavlja: …i zbog toga joj nije potreban nikakav satni mehanizam, osim kucanja ljudskog srca na koje se i oslanja kao na jedini dio ljudske anatomije. Čini mi se kako se i osobno on naslanja isključivo i samo na ljudsko srce jer, parafrazirajući njegove zapise iz knjige Mostarski lutkarski histrioni (Mostar, 2002.), lutkar bez lutke samo je svagdanji čovjek i tek s lutkom on je više nego to. Tako je i Luko bez ljudskoga srca na koje je životom naslonjen i bez sviju nas do kojih njegov genij putuje – tek svagdanji čovjek. On je toga duboko svjestan i daruje nas svojim genijem kako bi opravdao biti ono što mu je bogomdano – više nego svagdanji čovjek!
Luko je za jednu tiskovinu kazao: Život nije izmišljen za patnju, nego je izmišljen za život. To je njegov moto i ja sam to na Gorici osjetio! Luko, hvala Vam na gostoprimstvu, na pepeljari koja je najvećma odgovarala mojoj osobnosti, na zelenkastoj travarici i na opituranu stolu. Povrh svega, hvala Vam na pitomim urlicima svake vrsti, i onima koji ostaju na odsad mojemu papiru i onima koje osjetih u našemu susretu. Razgovor s Vama urlik je pitomosti, prodorni urlik dragoga susreta koji se pamti!

Mostar, 17. lipnja 2020.
Darko JUKA