Iznimna je baština biskupa Mahnića

 

 

Ove godine se obilježava 100. obljetnica smrti sluge Božjega dr. Antuna Mahnića, krčkoga biskupa (1897.-1920.), za kojeg se vodi postupak za proglašenje blaženim i svetim. Mr. Petar Bilobrk proučava njegov lik i djelo, i sprema doktorat na temu “Kulturni vidici razvoja Hrvatskoga katoličkog pokreta od 1900. do 1913.” na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Mr. Bilobrk je zaposlen u Udruzi Radio Marija kao zamjenik glavnog urednika, a radi i kao vanjski suradnik u naslovnom zvanju asistenta na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, stoga smo ga zamolili da nam odgovori na nekoliko pitanja o biskupu Antunu Mahniću

 

 

Gospodine Bilobrk, tko je bio Antun Mahnić?
Puno je toga što bi se moglo reći o sluzi Božjemu Antunu Mahniću. Od toga da je bio biskup rimokatoličke crkve i krčke biskupije, da je izraziti borac protiv prodora liberalnih i modernističkih ideja u hrvatsko društvo, da je još prije nego je to II. vatikanski sabor učinio, otvorio vrata Crkve laicima, poglavito mladim intelektualcima, pokretač Hrvatskoga katoličkog pokreta, realizator mnogih misli i ideja u očuvanju kršćanskih i tradicionalnih misli. Posebno bih rekao Slovenac koji je očuvao i sačuvao glagoljicu, zaštitnik i promicatelj staroslavenskoga bogoslužja i hrvatskoga jezika na otoku Krku i mogli bismo tako nabrajati u nedogled.

Možete li nam reći nešto iz biografije biskupa Mahnića?
Rođen je 14. rujna 1850. u Sloveniji u selu Kobdilj. Školovao se u goričkom sjemeništu, gdje je polazio njemačku gimnaziju i bio vrlo uspješan, te u drugom razredu pokrenuo učenički list Vrt. Obrazovanje je nastavio 1871. studijem bogoštovlja u Gorici, gdje je zaređen za svećenika 30. kolovoza 1874., a zatim mu je dodijeljena odgovornost odgojitelja mladih bogoslova. Nakon toga obnašao je funkciju prefekta Nadbiskupskoga dječjeg sjemeništa, također u Gorici. Studij je nastavio u Beču, gdje je upoznao i svog budućeg suradnika, budućeg vikara Volarića. Nakon što je 1881. doktorirao u Beču, postao je fakultetskim profesorom Novoga zavjeta te se intenzivno bavio pisanjem.
God. 1888. je pokrenuo list Rimski katolik na kojem je predano radio a pisanje za list služilo mu je kao platforma za izražavanje vlastitih stavova i kritika onovremenoga društva, za plasiranje ideja.

Biskup Mahnić poznat je kao zagovaratelj staroslavenskoga bogoštovlja i glagoljice?
Jako je velika važnost biskupa Mahnića u očuvanju staroslavenskoga bogoslužja, glagoljskih knjiga i narodnih tradicija. Možemo reći da je njegov odnos prema glagoljanju neobičan iz više razloga. Prvi razlog zasigurno je činjenica što je stranac na otoku. Njegovo porijeklo ni na koji način ne sugerira da će dati ikakav doprinos ovom kulturnom i povijesnojezičnom fenomenu. Štoviše, pri njegovu dolasku na otok Krk indicije su bile upravo suprotne jer je u slučaju jednog mjesta u Sloveniji, Ricmanja, koje je zatražilo uvođenje staroslavenskoga bogoslužja, Mahnić izrazio izričito negativan stav. Taj je, podatak definitivno bio jedan od uzroka straha i nepovjerenja na Krku. Kao drugi razlog možemo izdvojiti obnašanje biskupske pozicije, naime i prije Mahnićeva vremena biskupske su pozicije na Krku zauzimali stranci koji nisu uvijek blagonaklono gledali na praksu glagoljanja.

Na koje probleme je naišao biskup Mahnić u Krku?
Goruća problematika staroslavenskoga bogoslužja ‘zaskočila’ ga je već na ređenju, koje se održalo u Gorici, 7. veljače 1897., kada su mu krčki izaslanici darovali nedavno tiskani, uvezani glagoljski misal Dragutina Antuna Parčića. On im je zauzvrat obećao proučiti problem staroslavenskog kao liturgijskog jezika na otoku. Kako je i obećao, biskup se na Krku bolje upoznao sa staroslavenskim bogoslužjem. Staroslavenski liturgijski jezik sve se više u to vrijeme na društvenom planu vrednovao kao narodna stečevina, kako kaže dr. Anton Bozanić, a ne toliko kao crkvena stvarnost. I upravo je to razlog zašto se javnost tog kraja posebno zanimala za glagoljsku baštinu te strah od pozicije koju će zauzeti novi biskup prema tom osjetljivom kulturno-nacionalnom pitanju. Temeljit, kao uvijek, biskup Mahnić se sam aktivirao u potrazi za crkvenim dokumentima i ostalim povijesnim izvorima vezanima za ovu problematiku.
Očito je, dakle, kako je Antun Mahnić ozbiljno shvatio svoj zadatak te se nije zadovoljio unaprijed danim zaključcima. Uvidio je tako da se ne radi ni o kakvoj vrsti bunta u samo jednoj od brojnih hrvatskih biskupija među kojima dominira latinsko bogoslužje, jer je o tome svjedočilo mnogo povijesnih izvora i crkvenih isprava.

Što je još važno za rad biskupa Mahnića u Krku?
Kada govorimo o Antunu Mahniću svakako je važno spomenuti i Staroslavensku akademiju. Krčka staroslavenska akademija – Academia Palaeoslavica Veglensis formalno je osnovana 13. lipnja 1902. a počela je s radom šest mjeseci po osnutku. Na ideju o osnivanju institucije koja bi na otoku Krku radila na očuvanju tradicije glagoljanja, Mahnića je navelo zatečeno stanje na otoku. Naime, poznato je da je u to doba stanje s liturgijskim knjigama bilo poprilično loše, a broj dostupnih izdanja Parčićeva misala nije bio dostatan da se zadovolje potrebe cijele biskupije.
Prvo izdanje Staroslavenske akademije bila je knjiga o Dragutinu Antonu Parčiću, kao neki simbolični “homage” Kvirina Klementa Bonefačića za njegov doprinos Akademiji, posebno njezinoj izdavačkoj djelatnosti, ali i za doprinos očuvanju staroslavenskoga bogoslužja i liturgijskih knjiga. Akademija je svake godine izdavala i svoj Vjesnik u dva sveska. U sklopu djelovanja Staroslavenske akademije objavljeno je mnogo biblijskih tekstova, poput Knjige o Jobu, Knjige o Ruti i proroka Izaije i proroka Malahije, ali i Vesperal Rimsko-slovenski i glazbene partiture na staroslavenskom jeziku.
Akademija nije izdavala samo liturgijske, već i znanstvene naslove, pa su tako objavljena Jelićeva i Vajsova djela iz povijesti Crkve, tj. Krčke biskupije, a tu su i priručnici za učenje staroslavenskoga jezika. Izdavaštvo Staroslavenske akademije baziralo se na tiskarskom priboru koji je Mahnićevoj tiskari Kurykti oporučno darovao spomenuti Dragutin Antun Parčić, uz poneke dopune u inventaru. Ova je tiskara bila osnova izdavaštva Staroslavenske akademije, ali i Mahnićeva angažmana u izdavanju periodike za pripadnike klera i prosvjetnih sadržaja za pučanstvo Biskupije. Djelovala je do 1927., kada je 22. lipnja odbor izglasao njezino formalno raspuštanje i priključenje onovremenoj Hrvatskoj bogoslovnoj akademiji u Zagrebu kroz Staroslavenski (filološki) odsjek, a na čelo su stali pročelnik mons. Svetozar Rittig i Josip Dujmović.

Kako je biskup Mahnić postupao prema Hrvatskom katoličkom pokretu?
Biskup Mahnić sudjelovao je u zajedništvu hrvatskog episkopata na Prvom hrvatskom katoličkom sastanku u Zagrebu, održanom u rujnu 1900., gotovo neprimjetno s obzirom na to da se nije uključivao u diskusije i rasprave. Smatrao je da se nadirućem liberalizmu mora oduprijeti na nov i odlučniji način. On je shvatio kako odgovor liberalizmu mora ići preko odgoja mladih katoličkih naraštaja, koje bi se dovelo istinskom vjerničkom duhu.
Započeo je sa svojim radom u kontekstu smjernica Katoličkog sastanka o organiziranju i odgoju srednjoškolaca i studenata u okviru katoličkih društavā, usporedo s aktivnim uključivanjem katoličkog laikata u djelovanje Crkve, te o ostvarenju katoličkog tiska, koji ima presudnu ulogu u utjecaju na kulturu i društvo. Katolički tisak je taj, koji za Mahnića ima zadaću svijetu pripovijedati mudrost Boga i Kristova križa. Naglašavao je citiram: „Katolička štampa je najradikalniji ustuk protiv raskršćanjenja javnog života“. Na tragu toga 1903. on pokreće tromjesečnik „Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu. Časopis namijenjen nauci i književnosti“ (skraćeno Hrvatska straža) a geslo časopisa nam jasno ukazuje u kom smjeru se želi ići. Naime geslo je “Antemurale christianitatis”. Dakle, riječ je o apologetsko-filozofskom časopisu koji je izlazio do 1918. godine s kojim se branio katolički vjerski nauk od suvremenih zabluda i pozivao sve, a mladež, na duhovnu obnovu naroda.
S tim pozivanjem započelo je razlučivanje kršćanskih ideja i stavova od onih koji su s kršćanstvom nespojivi, tj. “razdioba duhova”, kako je to nazvao. Nadalje, počela je i borba protiv liberalizma, koji je potkopavao vjeru, a čiji su elementi otkrivani i unutar samog kršćanstva, i to poglavito kod onih koji se izvana nisu htjeli pokazati vjernicima jer su vjeru smatrali osobnom stvari ili je pak nisu prihvaćali u cijelosti. Oni su bili na meti kao katolički liberalci.

Koji su bili stavovi biskupa Mahnića prema liberalizmu?
U borbi s liberalnom ideologijom biskup Mahnić je zastupao gledište da nije dovoljno samo idejno i načelno pobijati uvezeni liberalizam nego je također prijeko potrebno razobličavati njegova zbiljska ostvarenja u domaćoj kulturi, posebice u ondašnjoj književnosti. Pri tome mu etika igra ulogu jednako važnu kao i estetika, a koja je zapravo njoj u službi. Treba reći da se uloga Hrvatske straže nije svela samo na “stražarenje” i obranu vjere, nego je pokušala produbiti i osvježiti vjerske sadržaje, a naročito približiti ih suvremenoj hrvatskoj inteligenciji. Zamisao o “kulturnoj borbi” vodila je katolički pokret u sukob s najvećim dijelom hrvatske inteligencije, a onda se nikako nije mogla izbjeći niti konfrontacija s liberalnim dijelom svećenstva.
Istodobno s priređivanjem prvog sveska Hrvatske straže, u jesen 1902. poslao je biskup Mahnić Ivana Butkovića, svećenika Krčke biskupije, na daljnji studij filozofije u Beč, sa zadatkom da tamo organizira hrvatske studente katoličkih načela.
Tako je, 12. svibnja 1903., održana konstituirajuća skupština prvog Hrvatskog akademskog društva Hrvatska čija je lozinka bila “Za vjeru i dom!”, a kao program odredilo je «njegovanje vjerskoga i narodnoga čuvstva, znanosti i umjetnosti, te zadružnoga života među članovima.» Sastavljanje programa nesporno je bilo inspirirano Mahnićevim utjecajem. Valja istaknuti da su se mnogi mladi oduševili čvrstoćom Mahnićeva značaja i zahtjevnošću njegovih stavova. Uskoro su osnovana još dva katolička akademska društva, dok su se za bogoslove na teološkim učilištima osnivali tzv. “zborovi”.
Te prve organizacije sveučilištaraca bile su usko povezane s Antunom Mahnićem jer on je cijelom pokretu dao misaonu podlogu i smjernice rada. Hrvatsko katoličko akademsko društvo Hrvatska u Beču počelo je u listopadu 1905. izdavati đačko glasilo Luč. Bio je to mjesečnik hrvatskog katoličkog đaštva i «glavni organ đačkog pokreta». Uređivao ga je dr. Ljubomir Maraković, a glavni je urednik bio Ivan Butković.

Kako je završio svoj životni hod sluga Božji biskup krčki Antun Mahnić?
Poznato je da se dr. Antun Mahnić otvoreno nije slagao s ondašnjim vlastima i želja mu je bila obraniti svakog čovjeka od nasilja talijanske okupacije, što je rezultiralo s tim da 1919. biva protjeran u izgnanstvo u Italiju u Frascati kod Rima gdje je bio interniran.
Posredovanjem pape Benedikta XV. vraća se u Krk, ali izmučen i bolestan. Zbog narušena zdravstvenog stanja opet napušta Krk te odlazi u Zagreb na liječenje. Preminuo je na glasu svetosti u Zagrebu, na dvoru zagrebačkoga nadbiskupa dr. Antuna Bauera 14. prosinca 1920. Mrtvo tijelo sluge Božjega pokopano je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Godine 1929. preneseno je odatle i položeno u crkvu sv. Franje Ksaverskog na zagrebačkom Ksaveru kod franjevaca trećoredaca, glagoljaša, gdje je bilo mjesto štovanja. Osamdeset dvije godine poslije njegove smrti, 23. studenog 2002. tijelo sluge Božjega preneseno je u Krk u njegovu katedralu gdje se i danas nalazi i štuje.

Poštovani gospodine Bilobrk zahvaljujem Vam na razgovoru.

Matija VEKIĆ