Vruća pljuska
Zastupnici su u Hrvatskom saboru prisegnuli za Hrvatsku i njezinu dobrobit, prisegnuli da će čuvati hrvatski suverenitet ako je od njega što ostalo, hrvatski zrak, šume i vode, ako je od voda što ostalo u hrvatskim rukama, budući da su najprestižniji izvori vode već u stranjskima, možda zato da nam voda ne dođe do grla… a onda je opaljena vruća pljuska svima koji su dali glas za „desni centar“
Je li i nebo iznad Hrvatske dobilo coronu, ne znam, ali da mu je iz dana u dan curio nos točno je. Povišenu temperaturu nije imalo, štoviše, u prošlom je tjednu naglo pala, što je i uobičajeno za listopad. Broj zaraženih raste najviše na istoku, manje u Dalmaciji u koju stižu posebni zrakoplovi s europskim novinarima ne bi li oni demantirali priče u svojim medijima, valjda isti novinari koji su odgovarali svoje sunarodnjake od ljetovanja u Hrvatskoj, a sada će, maženi i paženi, dobro najedeni i napijeni promijeniti ploču, možda se vratiti s izdašnim darovima, nadam se u naturi. Bitka za strane goste je u punom jeku, još samo nedostaju mitraljezi, ali za to će se pobrinuti Milanović iz kvartovskoga kafića na Pantovčaku. Momak je, inače, obavio sve što je trebalo, pružio je ruku Plenkoviću, ali ju je ovaj odbio zbog karijesa, a potom vođen razgovor prilikom davanja mandata – ako je vjerovati izvorima, a zašto ne – bio je na vrlo visokoj razini slučajnoga susreta na vuglu Vlaške i Draškovićeve. Tako se Hrvatski sabor može, znači, konstituirati u pošastnim uvjetima – neki su novi sabornici sjedili u sabornici, neki na galeriji, neki u salonu, neki na stubama a neki i na zahodu. Tko ih je selektirao i po kojim kriterijima ne znam. Zatim su svi prisegnuli u Hrvatsku i njezinu dobrobit, prisegnuli da će čuvati hrvatski suverenitet ako je od njega što ostalo, hrvatski zrak, šume i vode, ako je od voda što ostalo u hrvatskim rukama, budući da su najprestižniji izvori vode već u stranjskima, možda zato da nam voda ne dođe do grla ili zato što je riječ o dobrom popločanom putu u veleizdaju. Ili zato da se saborski zastupnici ne polijevaju vodom, kao što je običaj u nekim parlamentima.
Nova Vlada
Mandatar s osam manjinaca predstavio je manjinsku Vladu. (…) Hrvatsko društvo loše stoji, ali ima nade. Osjetio sam toplinu oko srca vidjevši veliki naslov u dnevnim novinama „Za društvo je važno da se Srbin brine o ljudskim pravima“. Tako zbori novi potpredsjednik Vlade Andreja Plenkovića, Boris Milošević. Što nije uspjelo Slobodanu Miloševiću, sada je Borisu, da dođe na vlast ili barem u vlast u Hrvatskoj i pobrine se za društvo (valjda hrvatsko društvo, ali „ne može to da izgovori“), a poglavito za ljudska prava. Samo Srbin Hrvatsku spašava. Hoće li početi od nestalih hrvatskih branitelja koji imaju ljudska prava da budu pronađeni i dostojno pokopani, od prava njihovih bližnjih da znaju gdje im je grob. Pa većina Srba koji znaju „lokacije“ i šute kao zaliveni, i dalje živi u Hrvatskoj. No, pa počnimo, neka progovore na nagovor Miloševića kada nisu prije. Hoće li se Milošević zabrinuti za ljudska prava Hrvata stradalih 27. srpnja 1941. u Srbu i okolici? Ne će, vjerojatno će biti nazočan „proslavi“ uništenja Hrvata na tom području, a možda dođe i cijela Vlada, ako je i to točka koalicijskog sporazuma, tajna.
Kako god okrenete, postavljanjem manjinca Miloševića na mjesto jednog od potpredsjednika Vlade, uz to zaduženog za društvene djelatnosti (kultura, obrazovanje itd.), opaljena je vruća pljuska svima koji su dali glas za „desni centar“ u strahu od pobjede Retarda, i sada imaju što imaju, trijumfalnu ciničnu izjavu da je Srbin prava osoba za brigu o ljudskim pravima u Hrvatskoj, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda koji je još nedavno bio žrtvom vanjske i unutarnje srpske agresije, a kada agresija nije uspjela ratni su zločinci (Hadžić) utemeljili SDSS da ipak ostanu „unutra“ i polako se oporave, rabeći naoko lukavu kombinaciju podilaženja hrvatskim vlastima i istodobno zaplotnjačkih poteza u suradnji s Beogradom.
Na stanovit, paradoksalan način, ostvaruje se u ovo vrijeme epidemije priča na kojoj se zasniva film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. I u filmu je riječ o opakoj pošasti koja hara Hrvatskom i Hrvate pretvara u zombije. Jedina nada ostaje posljednji Srbin kojega se još može pronaći, on ima antitijela u organizmu koja će pomoći u borbi protiv zaraze. I opet, samo Srbin Hrvatsku i Hrvate spašava. Film je dalekovidno financiran iz hrvatskoga državnog proračuna. (…)
Elem, manjine kao politički pojam treba brisati iz hrvatskoga Ustava. Istodobno, nitko im ne može braniti da njeguju svoje običaje, kulturu, jezik itd., što mnoge (manje) manjine uspješno rade i imaju potporu, imaju i svoja glasila u kojima ne ironiziraju hrvatsku državu, ne rugaju se Hrvatskoj vojsci i braniteljima, ne žude za vlašću u Hrvatskoj, ne trče svaki tjedan u Prag, Bratislavu ili Sofiju, niti misle da bi se oni trebali brinuti o ljudskim pravima Hrvata. A eto, SDSS sve to čini, Milošević je dopredsjednik Vlade kojemu su hijerarhijski podređena mnoga ministarstva, iz redova krupnoga žetona od osam ruku u Saboru, žetona koji je (barem za sada) jedino jamstvo stabilnosti Vlade, što znači da je Vlada podložna ucjenama. Ja ne želim ucijenjenu hrvatsku Vladu i ne držim da je takvo stanje dugoročno održivo, a riječ je, napokon, i o sigurnosnom pitanju jer ako, ne daj Bože, opet počne grmjeti, potpuno je jasno kamo će se, ne odmah otvoreno, svrstati SDSS. Zabrinuti analitičari ionako stalno upozoravaju da se Srbija naoružala do zuba i u tom segmentu bolje stoji od Hrvatske.
Milošević je dopredsjednik Vlade kojemu su hijerarhijski
podređena mnoga ministarstva, iz redova krupnoga žetona od
osam ruku u Saboru, žetona koji je (barem za sada) jedino jamstvo
stabilnosti Vlade, što znači da je Vlada podložna ucjenama
Karolina riječka
Kažu mi, što nisam znao, da su u vrijeme jugoslavenskoga komunizma Udbu u Rijeci u najvećem broju predstavljali slovenski kadrovi. Zanimljivo. Ne znam kakva je Obersnelova provenijencija i ima li s tim podatkom veze, ali treba se zapitati. Kako god, hrvatska je Rijeka desetljećima u pandžama nepatvorenoga staljinizma odjevenog u prozirno ruho „liberalizma“ i „kulturne raznolikosti“, a pravo lice – ako nisu prije, pobogu – hrvatski su ljudi vidjeli u histeričnom ispadu riječkoga gradonačelnika koji je izvrijeđao nezavisnu vijećnicu. Histerija je razumljiva, veliki projekt kulturne prijestolnice pao je u vodu, ima tu financijskih i drugih repova koji dolaze na naplatu, treba dati honorar umetniku Nemanji i pobrinuti se za Eminu, a onda još u gradskom vijeću neka vijećnica, Karolina Riječka, postavlja neugodna pitanja. Pa tko ne bi poludio. Jadni, jadni Obersnel. I još je usporedo izgubila Retard koalicija. A tako se sve činilo lijepom, jugoslavenskom kulturnom pričom. Za poludit. Pa i taj brod Galeb ne samo da nije na vrijeme restauriran, nego se našlo da je pun azbesta, azbestita. Kao obožavatelj lika i djela Josipa Broza postavljam pitanje: kako se moglo dopustiti da najveći sin naših naroda i narodnosti plovi na brodu punom azbesta i jesu li neki njegovi potezi (recimo nauštrb hrvatskoga naroda) u stvari plod sustavnoga trovanja azbestom a ne politički razlozi. Kao što su rimski carevi bili izloženi olovu iz vodovodnih cijevi. Elem, sljedeće je pitanje kamo se odvozi otrovni azbest. Navodno u Zadar. Iz Zadra kažu da se ne dovozi. Onda nastane šutnja, pa ne znamo gdje je azbest završio, moj galebe… Glede Karoline Riječke: naravno da je sadašnja udba našla nešto u obranu Obersnela, izvadila iz svog arhiva podatak da je vijećnica strašna „desničarka“ pa ju je zato i trebalo izvrijeđati. Tu nema me too.
Boras pod paljbom orjunaša
Da je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu postao (ostao) crvena tvrđava, znano je, pa se hrvatski studenti koji drže do sebe i obiteljske tradicije upisuju sve više na Hrvatske studije, gdje ne će naletjeti na profesore poput Kapovića i slične, na zatočnike „zajedničkoga jezika“ i betoniranja jugoslavenske istoriografije. Na Filozofskom je obavljena čistka, „zaostali“ hrvatski kadrovi poput akademika Mislava Ježića bačeni su na ulicu. Dekanica optužena za zlostavljanje (mobing) ima presudu koju sorosevski revolucionari relativiziraju, još je samo trebalo postaviti za dekana stanovitog Jovanovića (nije Željko) pa da svi budu zadovoljni. Međutim, rektoru Borasu nije se takav razvoj stvari svidio, što nije ni čudno, ali je sveučilišni Senat golemom većinom stao na Borasovu stranu, što je čudno samo onima koji ne znaju pravo stanje stvari na Sveučilištu. I što je preostalo zelotima na Filozofskom, nego lijevi mediji (a svi su lijevi ili polulijevi) pa je naručen članak orjunaša sa splitskom adresom (jer se valjda u hrvatskom Splitu ne može naći novinar koji nije orjunaš), te je ovaj na impozantnom broju kartica navalio na zgb-Sveučilište kao da je 1945. i treba raskadrovirati tu mračnu ustanovu, a neke odvesti i u podsljemensku zonu. Usput, i ne samo usput, orjunaš se okomio na filmskog redatelja Jakova Sedlara. Tek toliko da začini tekst. Nacionalna televizija prenosila je kadrove „masovnih“ prosvjeda studenata FF-a, premda ih je bilo najviše pedesetak, koliko sam vidio. Ne, maspoka nije bilo. A primjedbe da je Senat odlučivao video-vezom (ili slično) u ovo vrijeme pandemije potpuno su promašene. (hkv)