Nikola Koydl
(Karlovac, 6. veljače 1939. – Zagreb, 23. srpnja 2020.)

 

 Branka Hlevnjak

Nikola Koydl stekao je vrlo rano visoki ugled slikama, grafikama i crtežima osobite sofisticirane geometrijske apstrakcije. Omiljeni motiv bio mu je apstrahirani, nestvaran precizno nacrtani predmet. Uvijek samo jedan takav izmaštani predmet, rađen gotovo kao tehnički crtež, na praznoj podlozi, postao bi mističan simbol. S jedne strane likovno racionalan i izveden u prostorno iluzornoj dimenziji, objektivno nestvaran, jer nije imao nikakvu svrhu ni značenje, postao bi čista intelektualna činjenica buđenja znatiželje. Koydlova igra stvaranja napetosti između detaljne obrade tehničke ozbiljnosti i nemogućnosti identificiranja motiva postao je Koydlov likovni identifikacijski kod, originalnost po kojoj ga se prepoznavalo u slikarstvu. U jednom razgovoru za časopis „Kontura“ otkrio je svoju strast za jedrenjem i jedriličarsku opremu kao nadahnuće za oblike koje je modificirao, transformirao, varirao i odvodio daleko u svijet mašte, s grafičko-slikarskom disciplinom prikazanog predmeta.
U novije vrijeme, sve se intenzivnije bavio znakovima i simbolima, geometrijom kao slikarskim izazovom, ostajući u čistim podlogama, bez iluzija prostornog konteksta, s trodimenzionalno naslikanim predmetom u dvodimenzionalnoj podlozi ili znakovitim simbolima poput labirinta. „A što je život, nego labirint“, govorio je. U tom je suvremenom kontrapunktu između discipline ruke i nerealnog predmeta, u spoju između slobodne geometrizirane forme i tehnički perfekcionističke obrade predstavljenog motiva stvorio niz vjerodostojnih slika, crteža i grafika te ponešto i trodimenzionalnih instalacija.
U jednom trenutku prosvjeda protiv društvene promjene iz socijalizma u grubi i divlji kapitalizam prihvatio se fotoaparata i fotografijom bilježio sirovu i nesretnu stvarnost beskućnika, nezaposlenih i gladnih, čiji se broj naglo širio, a raste još uvijek.
Prepoznat i cijenjen od likovne kritike, dugogodišnji profesor na Akademijiu likovnih umjetnosti u Zagrebu, Nikola Koydl nagrađen je 2009. uglednom nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo. U povijesti hrvatskog slikarstva i grafike zauzeo je već za života visoko mjesto.

Ako povijesno, duhovno i materijalno, kulturološki nepregledno područje likovne umjetnosti s razlogom usporedimo s religijom, slikar Nikola Koydl bit će više od poklonika, više od vjernika1, jer se posvetio slikarstvu kao znalac i istraživač boje. Posvetiti se čemu znači izdići se iznad svladanih vještina, u ovom slučaju znači beskompromisno živjeti za Umjetnost, znači proširiti područje umjetnosti za svoj opus, malo je kazati: za svoje ime. A posvećenosti Umjetnosti i učenju prethodila je želja za umjetnošću, želja koja se mora ostvariti. Putovanje počinje željom, kaže Roland Barthes u knjizi Užitak u tekstu. Kako umjetnost jest svojevrsna religija, najprimjerenija parabola uz opus Nikole Koydla je ona o vjerniku, koju sam preuzela iz fascinantne knjige Bele Hamvasa Filozofija vina. Koydlov prostudirani kolorizam, njegove fantazije, istodobno organski i egzaktni motivi izvlače na površinu ono esencijalno, pročišćeno do istine: istine o boji, formi, o začudnoj ikonografiji koju gradi kao kartografiju putovanja suvremenoga Odiseja. Tako se kroz Koydlov opus pred nama vizualizirala svojevrsna karrtografija, precizne bilješke Odisejeve duše. Kartografija duše, to je najbolji opis opusa Nikole Koydla, jer Koydl je i doslovce moreplovac. Stoga, koliko god je njegova umjetnost sa svakim desetljećem djelovanja (trendovski) aktualna, o čemu je svojedobno pisao likovni kritičar Vladimir Maleković2, niti jedan ciklus Koydlovog opusa nećemo pojašnjavati “ideologiziranom” istinom (istinom povijesnih avangardi ili pravaca poslije avangardi) ili samo jednom od istina. Nisu ga toliko zanimale proklamirane istine koje govore u ime trenda, koje se odnose na neke nove grupacije – apstraktni ekspresionizam, minimalizam, egzaktnu fantastiku, povratak slikarstvu, što je ipak u raznim fazama posredno ugrađeno u njegovo slikarstvo – koliko ga je zaokupljala esencijalna istina sabrana u istraživanju boje, mogućnosti oprostorenja slike, i onom osjetilnom, osjećajima. Premda je u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti Nikola Koydl bio jedan od rodonačelnika minimalizma, uvijek će nas fascinirati njegova nezavisnost, njegov esencijalni, etički odnos spram slikarstva. Pred bijelim platnom ili papirom Koydl se ponajprije zanima za temeljnu istinu o formi i boji što ga kroz iskustvo slikanja dovodi do piktoplastike, nadalje do reljefa, dakle do skulpturalne forme tehnološki modelirane u stakloplastici. Temeljnu istinu o formi i boji Koydl jednostavno izražava jednadžbom: forma = boja. No, kako je umjetnost u drugoj polovini 20. stoljeća obilježio cinizam i merkantilizam3, likovni kritičari suvremenu umjetnost više ne tumače parametrima forme i boje, modelacije i modulacije te iz toga proizašlih novih procesa. Tumače umjetnost onim što je proklamirano, što su krajem 19. i na početku 20. stoljeća najavile povijesne avangarde. Tako je slikarstvo s podlogom u teoriji boje, kao i (klasična) glazba, ponijelo sve atribute majstorske ekskluzivnosti. Nadalje, bavljenje bojom, studiranje boje u doba dominacije elektronske, virtualne slike i rekapitulacije konceptualizma postalo je svojevrstan anakronizam. No, Koydl nam dokazuje kako, ipak, sve to ovisi o kutu gledanja, o osobnosti umjetnika, o sposobnosti da se od (puke) informiranosti okrenemo istini.

Na ovom mjestu vratimo se paraboli Bele Hamvasa jer njome želimo izdvojiti priču o istinitosti, o esencijalnome odnosu spram umjetnosti, u krajnjoj konzekvenci o onome što doslovce sjaji iz Koydlove slike, što nas obasjava bojom. Ponajprije u okvirima istraživanja tonskih mogućnosti, iz Koydlovih sedamdesetih valja izdvojiti radove u tehnici ulja Krajolik na crnom, 1976.; Žuti akcent, 1976.; Modri krajolik s otvorom, 1976.; Zelenožuta slika, 1977.; Neplodna zemlja, 1979./1980. Nadalje, kao kontrapunkt spomenutim radovima nameću se, unutar opusa, koloristički prebogati ciklusi slika opet posvećeni istraživanju boje i forme zapamćeni na samostalnim izložbama 2002. i potom 2004. u zagrebačkoj galeriji Forum. Veritatis splenditur ili istina sjaji – to je prvi dojam i posljednja misao nakon artikuliranja osvrta ili eseja o Koydlovoj umjetnosti. Dapače, tekst o njegovoj boji, ikonografiji, uopće autorskoj avanturi može prerasti u poslanicu, možda u epistolu, jer svako razdoblje, svaku fazu njegove umjetnosti prati strastveno svjedočanstvo, umjetnikav iskaz, osobna priča uvijek utemeljena u fascinaciji bojom i formom.

Nikola Koydl je opus posvetio simultanim fenomenološkim studijama odnosa boje i forme. Ako tome dodamo način gledanja kubista, rendgenski način gledanja, autor je apstrahirajući iluziju dosegnuo nutarnju, savršeno usklađenu, dinamiku slike, o čemu kaže: “U ranim danima moj kultni pisac bio je James Joyce, od kojega sam uz ostalo, naučio da na platno mogu staviti sve ono što doživim tokom jednoga dana ili noći. Od povijesno-likovnih pojava najviše mi je značio kubizam, premda na mojim slikama i objektima nikada niste mogli vidjeti sličnosti s kubizmom. No mogućnost istodobnog sagledavanja predmeta s više točaka i rendgenski način gledanja – otvara neslućene mogućnosti … “. Uz ovaj uvod koji in medias res vodi u jedinstveno područje označeno bojom i formom, valja namah rezimirati: Nikola Koydl je sređujući vlastiti imaginarni muzej osvijestio postignuća Paula Cezannea, metode kubista, boju na teorijskim podlogama Johannesa Ittena i Josepha Albersa; k tome uz svojevrsno bilježenje vremena na podlozi romana toka svijesti. Doduše, u doba početaka, iznimno senzibiliziran za suvremenu umjetnost odnosno aktualna zbivanja u umjetnosti, prepustio se snažnom utjecaju apstraktnog ekspresionizma. Tražeći svoj put, brzo se okrenuo redukcionizmu, što je kritika imenovala minimalizmom. U svakom slučaju, odredio je vlastiti teorijski pretinac na koji valja staviti “naljepnicu” s oznakom: boja i logos. Nikola Koydl ne odvaja boju od spoznaje, napokon, on svijet, putovanje, ravnodnevnicu, susrete, nutarnje pulsiranje osjećaja spoznaje bojom. Koydl nas uči čitanju umjetnosti višestruko živeći Slikarstvo. Ponavljam, takva je predanost slikarstvu usporediva s vjerovanjem, s religioznim iskustvom … a takvi vjernici, poklonici Umjetnosti, ujutro umjesto novina čitaju pjesnike. (Bela Hamvas, Filozofija vina, vidi 1.)

Doduše, mogli smo istaknuti parabolu o moreplovcu, putniku. Jer sa svakom slikom Koydl kreće na plovidbu, duhovnu plovidbu. No to nas opet vraća hodočasniku, dakle, vjerniku… Raditi na koncipiranju umjetničkoga djela, slikati ili pisati, isto je što i jedriti (Vergilije to označava frazom vela dare, podignuti jedro; Dante diže artimone, stražnje jedro u poetskom prosedeu spominjući i lađicu moga (svoga) duha – la navicella del mio ingegno). Na kraju duhovnoga putovanja, u tradiciji metafora o navigaciji, jedra se spuštaju (vela trahere). Ovom knjigom krenuli smo za lađicama duha Nikole Koydla.

1 Bela Hamvas, Filozofija vina (s mađarskoga preveo Ladislav Galeta), Ceres, Zagreb, 1997.

2 Vladimir Maleković, Pohodi maldih – ali kamo?, Vjesnik, Zagreb, 1. 10. 1968.
“…Horvacki i Matanović, a zatim Nez i Koydl zapravo su već adepti minimal arta (minimalističke umjetnosti). Njihovi statički objekti vrlo su nametljivi u svojim pojednostavljnim oblicima i čistim bojama razlivenim na velikim površinama. Oni su projekt jednog neindividualnog prostora i prognoza bezlične linearne kreacije kojoj Tony Smith, Robert Morris, Lucy Lippard i drugi ‘minimalisti’ obećavaju veliku budućnost”

3. Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma (s njemačkoga preveo Boris Hudoletnjak), Globus, Zagreb, 1992.

(Lilijana Domić, Nikola Koydl, Art magzin Kontura, Zagreb, 2007.)