Podrobna raščlamba
Matoševih soneta

Objavivši monografiju Sonetist Antun Gustav Matoš dr. Vlasta Markasović je u hrvatski kulturni prostor unijela nove spoznaje o književnome opusu, napose o pjesničkome radu najznačajnijega hrvatskog modernista. Premda je Matoš u javnosti poznatiji kao pjesnik, on je poeziju počeo pisati relativno kasno, tek 1906. godine, kada je bio već afirmirani prozaist. Slika o Matošu kao pjesniku, koja se ustalila u javnosti, nastala je vjerojatno zahvaljujući većoj zastupljenosti njegovih poetskih radova u školskim udžbenicima te su mu pjesme poznatije od proze. Kada se spomene Matoša, mnogi će se sjetiti pjesama Utjeha kose, 1909., Maćuhica, Jesenje veče i drugih, a tek će rijetki znati da je on 1892. godine objavio novelu Moć savjesti i da se pojava te novele vezuje uz početak hrvatske moderne.
Knjiga dr. Vlaste Markasović prikazuje Matoša kao pjesnika raskošnih soneta. Ta se raskoš očituje u jezičnome izričaju, u bogatstvu stilskih sredstava, ali i u temama i motivima kojima se pjesnik bavio. Knjiga je stoga podijeljena na dva dijela. U prvome dijelu autorica donosi Matoševe sonete, a u drugome svoju studiju naslovljenu Sonetist Antun Gustav Matoš. Već na početku studije autorica pokušava odgovoriti na pitanje zašto je prozaist Matoš počeo pisati poeziju. Najprije, autorica analizira lirski sloj Matoševe proze, a potom progovara o mogućim razlozima priklanjanja poetskoj formi. Uz poznatu činjenicu da je Matoš bio glazbenik autorica vezuje mogućnost ostvarenja intermedijalnoga veza glazba – poezija, zatim uviđa potrebu sažetoga iznošenja dojma u impresionističkome duhu, za što je opet pogodna poezija, da bi u konačnici ukazala i na jednu autobiografsku (ne)zgodu koja je Matoša mogla navesti na pisanje poezije. Naime, sam je Matoš (u trećemu licu) o svojemu prijelazu od prozaika do pjesnika zapisao:
„Počeo je kasno pisati pjesme, naročito sonete, kada je zbog forsiranog rada dobio u Beogradu grč od pisanja pa morao pisati ljevicom i odreći se sviranja zbog te bolesti (Schreibkrampf, crampe a la main), pa tako stihovima zadovoljava svoje muzikalne potrebe, pišuć ih ušima i za (dobre) uši.“ (str. 86.)
Treba napomenuti kako je Matoš napisao oko stotinu pjesama, a od njih je pedeset šest oblikovao kao sonete. U nastavku studije autorica istražuje dijakronijsku recepciju Matoševih soneta te zaključuje da se recepcija njegovih soneta odvijala u okviru recepcije cjelokupnoga njegova poetskog dijela opusa. Kada je riječ o Matoševim sonetima gledanim iz suvremenosti, autorica uviđa da je on poeta doctus, učeni pjesnik koji promišljeno gradi svoje stihove. „(…) Matoš je odabirao iz bogate leksičko-semantičke paradigme uzimajući pri tom lekseme iz mnogih diskursa pa i znanstvenog, šireg kulturološkog, političkog i dr., a počesto su oni, kao stihovne sintagme bili nositelji artističkih nagnuća za savršenom rimom, glazbenošću i sl.“, piše dr. Vlasta Markasović (str. 98.) U daljnjoj analizi autorica istražuje parnasovske utjecaje na Matoša, a u njegovoj poeziji pronalazi i elemente intertekstualnosti kao umjetničkoga postupka karakteristična za modernu književnost. U tome smislu, autorica analizira različite književne utjecaje, od biblijskoga, preko antičkoga, do utjecaja novovjekovne književnosti. Kao osobiti dokaz Matoševe poetske učenosti (poeta doctus) autorica vidi intermedijalnost. Ona bilježi:
„S obzirom na to da je Matoš bio glazbenik, violončelist, glazba je često područje iz kojeg dolaze intersemiotički citati. Glazba je posredovana pomoću glazbenih instrumenata, formi, glagola koji označuju interpretaciju glazbe, glazbenim zanimanjima, mitskim likovima pjevača, glazbenim djelima.
Sonet Čarobna frula je ponajbolji primjer intermedijalnog koncepta kojim se iskazuje učenost.“ (str. 121.)
Osim kao poeta doctus, u ovoj je studiji Matoš predstavljen i kao poeta ludens, odnosno pjesnik-igrač. Autorica tvrdi kako je „ludizam kao konstituirajući princip teksta u Matoševim sonetima najrazvidniji upravo posredovanjem njegovog stila, koji je dobrim dijelom utemeljen na igrama riječi.“ (str. 134.) Stoga ona detaljno interpretira sonete i sa stajališta ludizma.
U nastavku studije detaljno je analiziran pjesnikov odnos prema lirskome subjektu. Autorica konstatira da u dosadašnjim interpretacijama Matoševih soneta lirski subjekt nije dovoljno analiziran. Upravo stoga u njezinoj je studiji ovoj problematici dan zasluženi prostor. Nakon podrobne analize autorica zaključuje da se „s obzirom na uporabu lirske perspektive u Matoševim sonetima može zamijetiti velika raznolikost: od personalističkih soneta, preko onih u kojima se miješaju perspektive do potpuno depersonalističkih.“ (str. 176.)
U konačnici, može se konstatirati kako je dr. sc. Vlasta Markasović svojom studijom o Antunu Gustavu Matošu i njegovim sonetima proširila znanstvene vidike kada je u pitanju jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika. Njezin je govor znanstveno utemeljen, a zaključci su izvedeni na temelju proučavanja stručne literature, na koju se autorica često poziva, ali i na temelju vlastitih zapažanja i podrobnih književno-teorijskih raščlambi samih soneta, odnosno, njihovih interpretacija. Ujedinivši svoj govor o Matoševu poetskom radu s niskom soneta koju je donijela u prvome dijelu knjige, dr. Vlasta Markasović je ostvarila zanimljivo stručno djelo, svojevrsnu monografiju, kojom je osvijetlila lik Antuna Gustava Matoša kao sonetista te je svojim spoznajama dala značajan prinos hrvatskoj književno-znanstvenoj literaturi.

Mato NEDIĆ