dr. sc. JOSIP MATEŠIĆ,
prof. emeritus

(Kaptol kraj Požege, 4. rujna 1927. – Manhheim, 25. ožujka 2020.)

Iako je doživio duboku starost (umro u 93. godini života) za Josipa Matešića činilo nam se da je uvijek bio u naponu snage i da ga radni polet nikada nije napuštao. Upoznali smo se u vrijeme kad je nakratko prof. Matešić bio profesor slavistike u Fribourgu, a kako sam tada već bio diplomirao, više smo se družili kao prijatelji negoli na relaciji profesor – student. Prof. Matešić je bio zaista jedan od onih prijatelja od kojih ste mogli mnogo naučiti. Bio je iznimno dobro informiran u pogledu svoje struke i stručnjaka u toj struci. Požežanin koji je nekoliko godina proveo u sjemeništu u Zagrebu, a nakon diplomiranja iz slavistike jedno se kraće vrijeme zaposlio kao akcentolog, asistent prof. Bratoljubu Klaiću na Akademiji dramske umjetnosti. Nakon studija rusistike u Moskvi, doktorirao je 1959. u Erlangenu s temom o Erlangenskom rukopisu.
Većinu radnog vijeka proveo je na sveučilištu u Mannheimu te u slavenskom seminaru u tom gradu gdje je bio od 1969. do 1996. i ravnatelj tog seminara.
Sudjelovao je na brojnim kroatističkim i slavističkim simpozijima, a zadnji put se družismo u Trogiru prije nekoliko godina na seminaru predavača hrvatskoga jezika, književnosti i kulture izvan Hrvatske.
Značajno i nezaobilazno je njegovo djelo s područja akcentologije Der Wortakzent der serbokroatischen Schriftsprache (1970.). Taj pojam „Serbokroatisch“ nije mu bio nimalo po volji, ali bilo je tih šezdesetih i sedamdesetih godina kruto vrijeme u tom pogledu. Sjetimo se samo Hammove gramatike zapravo hrvatskog jezika, koja je originalno na njemačkom bila Grammatik der serbokroatischen Sprache, na hrvatskom Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, a reklamirala se u Hrvatskoj kao „Gramatika hrvatskoga jezika“.
Nekoliko godina prof. Matešić je radio na Rückläufiges Wörterbuch der serbokroatischen Sprache („Odostražnji rječnik srpskohrvatskoga jezika“, 1966.-67.), koji se temeljio na hrvatskim rječnicima, posebno na Broz-Ivekovićevu te Akademijinu rječniku.
U lingvistici ga je posebno zanimala frazeologija, gdje je priredio nekoliko zanimljvih djela, od kojih posebno treba istaknuti Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika (Zagreb: Školska knjiga, 1982.,), zatim Hrvatsko-njemački frazeološki rječnik na gotovo 700 stranica (Zagreb: Matica hrvatska, 1988.). bez kojega je nezamislivo baviti se hrvatskom frazeologijom. No rekao bih da je opus magnum njegova života Deutsch-kroatisches Universalwörterbuch / Njemačko-hrvatski univerzalni rječnik (ured. Dunja Brozović-Rončević, recenzirali Mirko Gojmerac, Radoslav Katičić, Tamara Menčetić, Stjepko Težak, Zagreb: Globus i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2005), koji obuhvaća 2075 stranica. Rječnik je vrhunsko dostignuće suradnje prof. Matešića s hrvatskim germanistima i lingvistima.
Kao rusist Matešić je među glavnim priređivačima rječnika, uz Jürgena Petermanna i još nekih njemačkih slavista, frazeološkog rječnika Russisch-deutsches phraseologisches Wörterbuch.
U kratko vrijeme Matešićeva profesorovanja u Fribourgu (dolazio je na fakultet vlakom iz Njemačke tri dana tjedno i tada bismo se često nalazili na ugodnim i uvijek zanimljivim i poučnim razgovorima. Kad je otišao iz Fribourga, nastanio sam se u njegovoj sobi, blizu sveučilišta. Bio je jedan od onih hrvatskih intelektualaca u inozemstvu koji su se u vrijeme boravka u Hrvatskoj sastajali s mnogim zanimljivim ljudima. Imao je kuću u Rovinju kamo je često s obitelji provodio vrijeme. Teško ga je pogodila smrt kćeri koja je nesretnim slučajem poginula na skijanju.
Kao neovisni intelektualac nije se bojao susreta s hrvatskim emigrantima, pa smo se znali češće naći s Tihomilom Rađom, fra Lucijanom Kordićem i s Jurom Petričevićem.
Kako je sveučilište Waterloo „sestrinsko sveučilište“ sa sveučilištem u Mannheimu, Matešić je srdačno pozdravio uspostavu Katedre za hrvatski jezik i kulturu na sveučilištu Waterloo i ponudio svoju stručnu pomoć. Već je prije toga 1978. održao nekoliko zanimljivih predavanja na sveučilištu Waterloo. Bio je tada tjedan dana naš gost, a ja bih rijetko prolazio Frankfurtom, a da ne bih – ako bi se to ikako u moj putni plan uklapalo – skoknuo u Grossachsen kod Mannheima do prof. Matešića. Znao sam da su u njega navraćali mnogi profesori slavistike sa Zagrebačkog sveučilišta. Budući da je bio u gradskom vijeću za kulturu grada Mannheima, omogućio je izložbe nekim hrvatskim slikarima. Znali smo kad je u pitanju hrvatska kultura da će Matešić sve učiniti što je u njegovoj moći. Bio je dopisni član JAZU, kasnije HAZU, i član Kraljevske švedske akademije u Göteborgu.
U jednom pismu u jesen 1987. govori da je s jednog slavističkog simpozija u Moskvi otišao u Rovinj. Vrativši se u Njemačku piše: „U Jugi je situacija vrlo teška. Konačno do ovoga je moralo doći. Vjerujem da sve pratiš i da si o svemu dobro informiran. Što se naziva našeg jezika tiče, bitka je izgubljena. Prema prijedlogu za novi ustav koji je usvojen naziv će glasiti hrvatskosrpski jezik. Beograd na čelu s ‘velikim’ Ivićem je pobijedio. Moram priznati da su se naši dečki divno ponijeli zauzimajući se za stvar kako su najbolje mogli, ali CK je drugačije odlučio. Momentalno nema čovjeka u Saboru koji bi bio spreman podmetnuti leđa. Sve je zastrašeno. Tako je npr. odlučeno da se ne objavi otvoreno pismo Šegedinovo Stipi Šuvaru u Forumu. Forum ne izlazi, a od nove godine bit će drugačije uređivan nego do sada. Drug Stojčević odlučuje, narod se pokorava. Ne znam jesi li čuo za aferu Forum. Nastoj nabaviti Šegedinov tekst, on kola u podzemlju, i objaviti ga. Moj rječnik je gotov, tj. korekture su također završene i treba da iziđe ovih dana. Potpisao sam s maticom i novi ugovor za Njemačko-hrvatski rječnik, na kojemu radimo. To smo zamislili kao veliki enciklopedijski rječnik. Pismu prilažem i svoj članak, odn. predavanje, koje sam ove godine održao u Bavarskoj akademiji u Münchenu. Kako vidiš, i ja sam ovdje poveo bitku…“

Redovito smo izmjenjivali stručne radove i divio sam se njegovoj radnoj energiji i rezultatima te energije.
Naravno, nisam sve što u pismu spominje pratio i nisam imao pojma, recimo, o „aferi Forum“. Šegedinovo pismo mi je kasnije poslao J. Petričević, a kako sam znao da se Šegedin u Parizu susretao s Vinkom Nikolićem, vjerovao sam da je Šegedin znao naći načina da pismo dopre do urednika Hrvatske revije.

Pokoj vječni od svega srca želimo divnom čovjeku, prijatelju i stručnjaku od kojega naučismo mnogo toga. I to ne samo u jezikoslovlju.

Akademik Vinko GRUBIŠIĆ