U svakom čovjeku živi čežnja za zvijezdama
Ponedjeljak, 22. kolovoza
Veći dio dana proveo sam nad kartama i planovima negdašnjeg Vukovarskog vlastelinstva. Crtačko umijeće G. Homera i drugih kartografa-mjernika u službi grofova Eltz uvijek me iznova zadivi. Zamišljam ih kako prije više od dva stoljeća neumorno prehodavaju kilometre i kilometre oranica, šuma, pašnjaka, močvara, bara, sela, selišta i pustara pomno ucrtavajući svaki pedalj toga nekoć monumentalnog privatnog posjeda. Sama po sebi nameću se pitanja o znanjima, metodama i opremi kojima su raspolagali, o količini vremena koje je bilo potrebno utrošiti na obavljanje ove zahtjevne, međutim za svakog ozbiljnog vlastelina neophodne misije. Uglavnom, posla i izazova dovoljno za čitav život jednog uštogljenog i pedantnog kasnobaroknog kartografa. A možda ih ipak ne treba podcjenjivati. Bajkovito oslikane kartuše na marginama karata (na nekima čak ovjekovječiše sebe i svoj zanat), kao i pojedini poetski i od srijemskog zlatoveza kićeniji komentari na latinskom jeziku moguće upućuju i na drugačije zaključke. Tada, doduše, nije bilo satelita i satelitske navigacije, svemoćnih računala i računalnih programa, ali volje, znanja i snalažljivosti nije manjkalo. I vremena je bilo napretek. Dovoljno za stvaranje i dovoljno za udivljenje pred svime stvorenim. I tako, korak po korak, selo po selo, karta po karta…. Nulla dies sine linea!
Prvi dan Vukovarskog filmskog festivala. Pogledao dokumentarac o Karelu Zemanu (1910. – 1989.), velikanu češke filmske animacije i trika. Osebujan umjetnik osebujnog stila i reklo bi se mirnog i samozatajnog života. U djetinjstvu poklonik Jules Vernea, potom odrastao u veliko i dobroćudno dijete koje se „mangupski“ poigravalo čovjekovom vizualnom percepcijom. Autoritet i instruktor družini entuzijasta i genijalnih obrtnika čija je ruka stvarala sve što mu se oko mašte usudilo vidjeti. U zanatskom smislu pretežno samouk, ali baštinik radne etike Batinog Zlina. Studiozna priprema, timski rad i potom, kako vele svjedoci, snimanje u dubokoj i pobožnoj tišini. Većina sredstava i „sirovina“ kojima se služio u proizvodnji svojih remek-djela i dalje su manje-više svakom dostupna, baš kao i dijelovi bicikla od kojih je Picasso sastavio glavu svoga bika. Ljepota minimalističkog pristupa. Na kraju života osamljen, napušten te manje više zaboravljen i odbačen, moguće s osjećajem da ga je vrijeme pregazilo i da je postao beskoristan. Niza zid na kojemu su se nalazile njegove brojne domaće i svjetske filmske nagrade dugo su se slijevale kiše. Danas je njemu u čast u Pragu izgrađen muzej.
Utorak, 23. kolovoza
U prijepodnevnim satima s kolegama arhivistima nazočio projekciji dokumentarnog filma o Jugoslavenskom kombinatu „Borovo“ iz 1981. Tendenciozno veličanje druga Tita, partije, bratstva i jedinstva te rada koji je stvorio „borovskog čovjeka“. Ime Tomaša Bate, vizionara koji je odvažno slijedeći vlastite snove na njivama između Vukovara i Borova (sela) 30-ih godina prošlog stoljeća izgradio tvornicu i radničko naselje (grad), tek sramežljivo spomenuto na marginama filmskog scenarija. I dok jedan od kolega u mraku kina poluglasno lamentira: „Sve su mu oteli, gamad…“ prisjećam se začetnika Glembaja, koji je prvi značajniji kapital stekao nakon što je „u Viničkoj šumi zaklao jednog kramara“, a potom se portretirao s katedralom u rukama… Većina prisutnih na projekciji umirovljenici, negdašnji djelatnici Borova, ljudi koji su najbolje godine svojih života proživjeli u svijetu od kojega su nakon rata ostale samo razvaline. Trodimenzionalne slike na dvodimenzionalnom platnu. Kad malo bolje razmislim to je priča svakoga od nas.
Gledano iz moje perspektive priča za sebe je i kino u Borovu naselju. Čudesno neokrznuto razaranjem Vukovara 1991. poput Tutankamonove grobnice konzerviralo je namještaj i dekoraciju iz nekih davno prohujalih vremena. Strop, oplata zidova, sjedalice i brojevi na njima, pozornica ispred platna, vjerojatno i tepih – sve isto kao onda kada sam ondje s mamom gledao „E. T.-ja“, kada sam u dobi od devet, deset godina žurio s mise na nedjeljne matineje, kada sam se prvi puta u životu zaljubio… u film.