Senzibilno bilježenje psiho-emocionalnih stanja i impresija
Krešimir Trumbetaš (Koprivnica, 1936.) u Cresu izlaže skulpture, crteže i grafike. Svjetlana Sumpor autorica je izložbe i teksta koji donosimo Ovom izložbom hrvatski muzej naivne umjetnosti u suradnji s Creskim muzejom obilježava 80. obljetnicu rođenja ovoga umjetnika
Antropomorfne skulpture Krešimira Trumbetaša, u različitim nijansama bijele boje, poopćeni su prikazi bilo kojeg čovjeka. Individualni detalji reducirani su na minimum ili posve eliminirani. Tijela su ili naglašeno izdužena ili naglašeno zdepasta, vrlo zatvorenog volumena, s neraščlanjenim nogama i rukama priljubljenim uz tijelo. Donji dio glave (brada) često je neproporcionalno velik i izbočen. Oči i usta sitne su točkice ili urezotine, ili posve izostavljene, prsti nisu gotovo nikad naznačeni, a odjeća je nerazaznatljiva.
Sve to govori o njihovoj anonimnosti; umjetnika očito nisu zanimale pojedinačne osobitosti, nego tipično i općeljudsko: egzistencijalna stanja. Svaku figuru karakterizira tek tjelesna konstitucija, spol i raspoloženje. Raspoloženje je moguće razabrati iz držanja tijela i vrlo suptilnih pokreta kojima figure uspostavljaju odnos s drugim figurama i prostorom koji ih okružuje: nagibom glave, ramena, pomaknutom osovinom tijela, začuđenim izrazom očiju. Sa svojom okolinom figure uspostavljaju ili odnos zajedništva, harmonije, sklada, ili nepripadnosti.
Tema koja dominira gotovo svim Trumbetaševim skulpturama je problem međuljudske komunikacije. Očituje se to već u nazivima nekih od njih (Krug, Dva prijatelja, Razgovor), no umjetnički još suptilnije izraženo je u onih skulptura kojih je tema sam izostanak ili nemogućnost komunikacije.
Harmonične odnose među ljudima prikazuju skulpture Krug (2004.), Dva prijatelja (1997.), Razgovor (2006.) i Zagrljaj (2008.). U Krugu je emocionalna bliskost prikazana tjelesnom blizinom, tako da je šest figura povezano tijesnim zagrljajem. Izdjelane su iz jednog komada drva i čine jednu zbijenu, kompaktnu cjelinu. Raspoređene su u geometrijski pravilnu formaciju kruga, što dodatno naglašava njihove skladne odnose. Figure tako štite jedna drugoj leđa, dok prema ostalom svijetu izlažu obrambene, napete grudne koševe.
Dok su u skulpturi Krug veze među ljudima shvaćene i doslovno prikazane kao međusobno pružanje podrške i zaštite, u skulpturi Dva prijatelja, koju čine dvije prostorno samostalne figure, bliskost je izražena njihovom blizanačkom sličnošću, kao i svojevrsnom komplementarnošću držanja (diskretni okret glave). Njihova je srodnost očita posve neovisno o fizičkoj udaljenosti. Međutim, promatra li se svaka figura zasebno, one poprimaju posve drugačije značajke. Uočavaju se tada njihova nesigurno skupljena ramena i činjenica da im na sumarno oblikovanim glavama nisu naznačene ni oči, ni usta, te djeluju posve nezainteresirane za komunikaciju.
Skulptura Razgovor (2006.), koja se sastoji od tri samostalne figure, također elaborira diskretno komplementarne položaje tijela osoba povezanih aktivnom komunikacijom, s naglaskom na detaljima koji otkrivaju opuštenost osoba koje se očito dobro poznaju (vidljivo u specifičnom nagibu vrata, položaju ruku itd.). Nezainteresiranost za komunikaciju obrađena je u skulpturi Grupa (1990.-2000.), koju čini sedam samostalnih figura. Grupa prikazuje ljude uznemirene prisutnošću drugih ljudi koji su im blizu, ali ne i bliski, te ljude uznemirene prostorima koji im nisu bliski, odnosno koji su im odbojni, na što reagiraju zatvaranjem u sebe, svoj unutarnji svijet. O njihovoj tjeskobi i osjećaju nepripadnosti rječito govore vrlo zatvoreni, neraščlanjeni volumeni, nesigurno i oprezno držanje, zbunjeni i izgubljeni izrazi lica i pogledi uprti u prazno. Paradoksalno je pritom da je i njihovo izbjegavanje komunikacije zapravo vrsta komunikacije, u kojoj je neverbalnim znakovima odaslana posve jasna poruka.