Nasmiješen vitez tužna lika

Naučio me je taj čovjek da je ljepost moguće spoznati čak i kad nam je nedohvatan njezin smisao te mi potvrdio koliko je u svakoga otočanina ugrađena misao da je otok divan i onda kad za prebivalište odaberemo (svjesni ili nesvjesni) krajeve podalje od mora

Lijepe bi nas riječi katkad topile, a blizak dodir topio led kojim smo se okovali kako bismo sebi predočili da je ovo putovanje nužno i da bez njega ne bismo preživjeli. Ipak, u tim bismo trenutcima slabosti dopustili da nas ponese želja za prosječnim životom i prožme lakoća tuđe svakodnevice jer iako izabrasmo život pod staklenim zvonom, njegova nas oporost umaraše, bijasmo željni zagrljaja od mora pomodrjele djece i topline vlastita doma. No, ako bi nas prve riječi i prvi dani zaveli te nagnali da pomislimo kako smo napokon pronašli mir, prvi bi nas nesporazum ponovno zatvorio, odmaknuo od takvih misli i želja te nas vratio u naše oklope koje jedva nosismo, ali nas je štitio jer nam je omogućivao da i dok se utapamo vidimo trak sunčani s morskoga dna za koji smo zakovani poput periske. Jedino je što se pitasmo bilo kako li će nas vidjeti ljudi ovozemaljski kad nas ne bude, kad ostane samo taj oklop zabijen među stijenama i hoće li ikad ikoga zanimati što li se u njemu nalazilo i kakve li priče on skriva te hoćemo li biti sretniji u velikome ništavilu (za koje bismo samo da bude plavo) kad sve naše priče utihnu i možda napokon prestanu biti tužne.
Davno, još dok bijah zbilja dijete što se prometalo u klapca, na dalekovidnici počuh glas i vidjeh figuru jednoga bradata vlasuja što je zborio o književnosti i likovnosti. Kao djetetu koje, rekoh to već nekoliko puta, nije znalo narisati ni zdjelu, bijaše mi apstraktan njegov govor o svim tim starim meštrima koji su oslikavali unutrašnjosti naših crkvica i palaca te urešivali zidove pokojega mecene, no lagodan mi bijaše njegov zbor, uljuljkivao me i nosio u neke daleke svjetove iako ga nisam razumio jer je u nas, tek sad posvješćujem to i vama i sebi, ipak, koliko god od toga bježali, ugrađena slika ljeposti i Božjega nauma koja nas nagoni da i u razdobljima gladi žeđamo za uzvišenim i da, kad nas najviše pritišću, zbjegnemo s površi. Prikovala bi me ta figura za zaslon i poput bih pogana kojega je zaveo vješt žrec upijao riječi i stvarao slike, ja koji ni obrise vlastita lika, ni perom ni kistom, nikad se oslikati usudio nijesam. Mnogo godina poslije istu sam figuru susretao ispod podvožnjaka nedaleko od Ministarstva kulture dok bih išao na posao. Pomalo su mi ti susreti djelovali nestvarno, činilo mi se kao da gledam predstavu ili film, ja koji radije drame čitam nego ih gledam u mnoštvu i koji radije sam stvaram slike negoli dopuštam da ih tko drugi za me oblikuje. Imao sam osjećaj (Tko zna je li slutnja bila točna? Sad, uostalom, i nemam koga upitati jesam li sve to samo zamislio.) da se prepoznajemo jer bi me namjernik uvijek temeljito promotrio, ali bih se sam sebi nasmijao i promislio da je sve to samo plod mašte. Nakon toliko godina slučajnih susreta ukazala se prigoda da se upoznamo tijekom šetnje između slika (koje je on razumio, a kojima ja, kao biće kojemu je likovnost potpuno ispod radara, nisam umio dohvatiti smisla)… „Čitao sam vaše tekstove…“, počuo sam tek prve riječi i negdje se izgubio motreći lice osobe koje mi je dotad bilo nekako izvanzemaljsko bez obzira na brojne slučajne susrete (Ili ipak slučajnosti nema?) te odgledane i preslušane priloge. Dojma sam bio da se srami gotovo koliko i ja, no ne imadoh hrabrosti da išta priupitam, samo iščeznuh i utopih se (poput svojega omiljenog biblijskog lika – Zakeja) u mnoštvu. Nekako mi je bilo drago izbliza i u miru vidjeti to lice Mediterana kakav je nekoć bio, istodobno otvorena (jer stoljećima su se tu sastajale različite uljudbe) i zatvorena (jer je naše more zapravo zaljev i naše su duše poput otoka omeđene obzorima naših visova i vrtova na susjednim odsječcima kopna), upoznati osobu s kojom sam dijelio retke posebnih knjiga (samo ja još patim za izgubljenim zavičajem jer se kao brački satir i pogani Narentin nikad nijesam uspio suživjeti sa zatvorom zidova knjižnice) i misli velikih učitelja (a ja sam Grgu Gamulina upoznao sasvim slučajno, u trenutku kad sam već ispisao mnoge retke i tek sam se u njegovim rasutim mislima upoznao s vlastitima). Naučio me je taj čovjek da je ljepost moguće spoznati čak i kad nam je nedohvatan njezin smisao te mi potvrdio koliko je u svakoga otočanina ugrađena misao da je otok divan i onda kad za prebivalište odaberemo (svjesni ili nesvjesni) krajeve podalje od mora, čiji jezik i svakodnevicu ne razumijemo jer nama more tuče u kuću i kad smo miljama od njega udaljeni, a školjka šumi i dok nas obuzima studen kakvu nikad nismo u zavičaju ćutjeli. Zato ni mene, dragi Tonko, neće pokopati u kiselu zemlju…
Na jugu prijatelj i ja pođosmo malo glumiti izletnike i izjesti loparnicu. Negdje iz mraka izmilio je stari poznanik. „Skoro san te ti pofolit“, prijatelju će. „E?“ upitno će prijatelj. „Misli san da si napokon izišo sa ženskon i već san parićovo dor“, razočarano će poznanik. „Moraš priznat da nopriduje, sal je izošo s vlasujen, a drugi put će sa ženskon“, u obranu ću prijatelja. Uspjeti da Hrvati dobiju zastupnika koji će se nazivati hrvatskim predstavnikom samo desetak godina nakon Domovinskoga rata u kojemu su Hrvati iz Crne Gore (a da ih ondje nije bilo, Dubrovnik bi sigurno lošije prošao, koliko god to dosad nitko ne isticao, jer je njihova prisutnost ipak remetila osvajačke planove) bili na stalnome udaru novo je čudo, a predstavljanje bi zbirke pjesama hrvatskoga književnika koji živi u Boki kotorskoj (iseljenika i izgnanika, nažalost, bilo je more) u Zagrebu te njegovo nazivanje hrvatskim pjesnikom 1945. izgledalo poput znanstvene fantastike. Mnogobrojne objavljene knjige kojima je (su)izdavač Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, među kojim se ističu Kotorski misal te Kotorski pontifikal i lekcionar, bez imalo su pretjerivanja svojevrstan spomenik političkome i kulturnome vodstvu Hrvata u Crnoj Gori. To se možda nedovoljno naglašava i još manje vidi, poglavito unutar same hrvatske zajednice, koja je zaokupljena vlastitim poteškoćama i brigama, ali ostaje za vječnost jer je u trenutcima kad se Hrvati ondje bore za biološki opstanak odrađeno strahovito mnogo posla, a planova još ima. Vjerujem da će s protokom vremena i neistomišljenici shvatiti važnost činjenice da su izdana tolika djela od neprocjenjive važnosti te da su, ponajprije u Boki, ali sve više i u Baru, u posljednjih dvadesetak godina tamošnji Hrvati mogli ugledati mnoge hrvatske kulturne uglednike i vrsne znanstvenike te da je njihova suradnja s crnogorskim kolegama (a kako da ne istaknem Savu Markovića) postala trajnom i plodnom. Možda se plodovi takva rada trenutačno ne vide dovoljno, možda i nisu nešto što je najvažnije puku, ali je velika zasluga HNV-a (dakako i svih drugih pojedinaca i udruga) da se u hrvatskoj kulturi i znanosti za Bokom i Svebarjem ne tuguje, nego da ih se pohodi te u njima umjetnički stvara i istražuje. Sve to ne bi bilo moguće bez logističke potpore koju HNV pruža, od prvoga usmenog kontakta, preko službene komunikacije koju vam ugodnom čini Ana Vuksanović do dolaska i istraživanja.
Na posljednjim je izborima od triju Hrvata u Crnoj Gori koji su glasovali za stranke s hrvatskim predznakom dvije trećine glasovalo za Hrvatsku građansku inicijativu. Od ukupnoga je broja hrvatskih glasača približno svaki treći glasovao za tu stranku (primjerice, samo je 4 – 5 % hrvatskih Talijana glasovalo da im zastupnik bude Furio Radin). U Hrvatskoj bi taj broj bio itekako dostatan da pripadnik neke manjine uđe u Hrvatski sabor. U Crnoj Gori zajamčenih mjesta za pripadnike manjina nema, pa su Hrvati zbog stotinjak glasova ostali bez toga mjesta. U Kotoru i Tivtu gotovo je šest puta više Hrvata glasovalo za tu stranku nego za suparničku Hrvatsku reformsku stranku, a poprilično je zanimljivo da se novoosnovana stranka, kojoj je dobrobit Hrvata navodno jedina na pameti, nije natjecala na lokalnim izborima u tim gradovima u kojima živi gotovo dvije trećine Hrvata iz Crne Gore. Dakle, ljudi im za državnu razinu ne nedostaje, a za mjesnu, i to u dvjema općinama koje su glavna baza hrvatskih glasača, kandidata nemaju. Nisam primijetio da je neki hrvatski analitičar to uočio, a upravo je zbog odnosa između glasača tih stranaka u Kotoru i Tivtu teško govoriti o raskolu unutar hrvatskoga naroda u Crnoj Gori. Slično se pokušavalo nametnuti i u Bosni i Hercegovini, no svaki je takav pokušaj bio kratka daha. Međutim, ondje su i ukupan broj i postotak Hrvata znatno veći, pa je i prostora za politička razmimoilaženja više. Nijedan analitičar, koliko mi je poznato, nije naveo ni podatak da je za HGI na lokalnim izborima glasovalo oko 200 glasača više nego na državnima te bi s tim brojem glasova na državnoj razini Hrvati vjerojatno dobili svojega zastupnika u Skupštini Crne Gore. Bi li to bilo dovoljno da se održi ista vlast u državi koja je na stalnome klatnu između neovisnosti i „bratskoga“ zagrljaja sa sjevera, teško je reći jer crnogorska neovisnost, nažalost, već petnaestak godina ovisi o nekoliko tisuća glasača, a ima i moćne neprijatelje. Ono što je jedino sigurno da su crnogorsku neovisnost zagovarali nekoć i danas zagovaraju Hrvati i unutar te države i u samoj Hrvatskoj te kako bi, da položaj Hrvata u Crnoj Gori ovisi o stupnju odanosti prema državi u kojoj žive, on bio znatno povoljniji. Hrvatski bi, pak, mediji mogli katkad otići na lice mjesta kako bi se uvjerili u stanje na terenu, a ne preslikavati tuđe tekstove i prevoditi raščlambe iz Deutsche Wellea. Ostaje nam se nadati da su i mjesni Hrvati izvukli određene pouke jer se za svoja prava znatno lakše izboriti kad vas zastupa netko tko je ponikao iz vašega susjedstva i komu uvijek možete pokucati na vrata ako vam što zatreba, nego se šetati od vrata do vrata dok iscrpljeni ne odustanete. Postoje slični primjeri i u Bosni i Hercegovini kad su Hrvati izgubili gradonačelnička mjesta zbog međusobne podijeljenosti, ali su se brzo dozvali pameti. Vama, pak, poručujem da što češće putujete u krajeve daleke, a blize od Prevlake do Bojane jer stalnom prisutnošću naših ljudi dajemo podršku Bokeljima i Baranima da ostanu na svojim ognjištima. Kad se upoznate s tim krajevima, bit će vam jasnije koliko je teško bilo iz njih odlaziti.