Važnost evidentiranja vlastitog kulturnog dobra kao
nacionalnog blaga i ostavljanja zatečene baštine u domovini

 

Donosimo ulomke iz znanstvenog rada Majde Rubić, pravnice koja se profesionalno bavi i europskim pravom i diplomirala je na poslijediplomskom studiju Europsko pravo (2011.). Radi u Ministarstvu regionalnog razvoja i europskih fondova. Rad o kojemu ovdje pišemo i ulomke iz kojega donosimo: „Zakon u službi očuvanja nacionalnog blaga“ objavljen je i u obliku knjige u nakladi njemačkoga nakladnika LAP LAMBERT, te je prevedena na kineski jezik i ćirilično pismo, vjerojatno za nakladnike iz Rusije.
Autorica Majda Rubić usredotočila je svoju profesionalnu energiju na zaštitu kulturnog naslijeđa i činjenicu da EU integracija nije samo skup ekonomskih interesa, nego uključuje i poštovanje i očuvanje različitosti europskih kultura, koje su naslijeđene i nastajale u dugotrajnom procesu formiranja određenog nacionalnog identiteta.
Isto tako, autorica polazi od pretpostavke da kulturno vlasništvo određene države ne pripada samo kontekstu zajedničkog tržišta, nego pripada i kulturalnom naslijeđu europskoga značaja u skladu s Člankom 167 Lisabonskoga ugovora / Lisbon Treaty, kao i da treba usklađeno s činjenicom da nije nimalo jednostavno definirati ili odrediti kulturalno naslijeđe. A sve zbog toga što pojam uključuje ukupnost materijalnog i duhovnog života neke države, nekog naroda koji nasljeđuje kulturalnu baštinu od svojih predaka.
Autorica je pravno proučila i stavila u interakciju EU legislativu i UNESCO-vu Konvenciju, kao i UNIDROIT i Vijeće Europe, te naglašava potencijalnu pravnu primjenu u području kulturalnog naslijeđa u skladu s činjenicom da EU članice imaju obvezu i prioritet primjene EU zakona (primarno, u odnosu na nacionalno pravo).
Autorica je obradila strategiju kulturalnih politika na primjeru dviju starih EU država članica i referira se na pravilo ili princip subsidijarnosti u odlučivanju. Prezentira rješenja na razini postojećih i predstavljenih nacionalnih popisa i registara te piše o zaštiti kulturalnog vlasništva u domaćoj legislativi u Hrvatskoj.
Počevši od činjenice da je zaštita od ilegalnog izvoza kulturalnih dobara koja se smatraju dijelom nacionalnoga blaga iznimno važna , autorica smatra da ovaj rad, čije dijelove odnosno ulomke u nastavku koristimo, može poslužiti kao vodič koji donosi korisne informacije o EU politikama u realizaciji zaštite kulturalnog naslijeđa.

 

Svrha rada
Svrha ovoga rada je prezentirati važnost nastanka registra kulturnoga vlasništva u kojemu kulturna dobra imaju klasificirani status nacionalnoga blaga, ukazujući na važnu iznimku slobodne trgovine dobara, koja regulira obvezujuće provizije nacionalne legislative u skladu s EU zakonima; te razmatra problem zaštite i povrata kulturnih objekata umjetničke, povijesne i arheološke vrijednosti sa zajedničkog tržišta; utvrđuje da je postojanje spomenute rezolucije u sukobu interesa u odnosu na slobodno tržište svih dobara u interesu zaštite nacionalnog blaga, s mogućnošću zabrane uporabe u EU državama članicama.
Ključne riječi: zaštita, nacionalno blago, zajedničko EU tržište i Zakon, nacionalna legislativa, trgovina dobara.

Rad obrađuje sljedeće teme (v. Kazalo sadržaja):
1. Uvod
2. Iznimke u slobodnom trgovanju robom
2.1. Aktivnosti Vijeća Europe
2.2. UNIDROIT Konvencija o ukradenim i neregularno izvezenim kulturalnim dobrima
2.3. UNESCO Konvencija o zaštiti nematerijalnog kulturalnog naslijeđa
3. Kulturalno naslijeđe u okviru EU prava
3.1. Lisabonski ugovor / Lisbon Treaty: ujedinjenost u različitosti
3.2. Regulacija izvoza kulturalnog vlasništva
3.3. Direktive o povratku nezakonito izvezenih ili udaljenih kulturalnih dobara s teritorija EU država članica
3.4. Zbirka plakata dr. Hansa Sachsa
4. Princip subsidijarnosti
4.1. Valorizacija kulturalnog naslijeđa u Italiji
4.2. Razmatranje kulturalnih politika
5. Rješenje na razini nacionalnih popisa
5.1. Ponešto o Hrvatskom zakonu i zaštiti i prezervaciji kulturalnog naslijeđa
5.2. Hrvatska glagoljaška baština
6. Kulturalno naslijeđe kao poticaj za ruralni razvoj
6.1. Običaj borbe ili sajma bikova („Bikijada“)
6.2. Postupci koji određuju zaštitu tradicijskih hranjivih proizvoda (hrane)
7. Nacionalno naslijeđe treba ostati kod kuće
Bibliografija
Donosimo ulomke iz sljedećih poglavlja, označene brojevima kao u Kazalu sadržaja, no ne donosimo ih u cijelosti.

 

1. UVOD
Kada govorimo o viziji Europe u 21. stoljeću onda je to jedinstvena trgovinska i politička, potom monetarna i strateška Europa koja kao pokretač ujedinjenja svih država na kontinentu ima u vidu i kulturalna prava svojih članica. Za uspjeh razvojnog procesa zajedničke izgradnje Europe pokazuje se potrebnim priznavati povijest i multinacionalne višestoljetne različitosti europskih naroda. Tijekom čitave naše povijesti razvijalo se pravo čovjeka na slobodan život i izražavanje misli, na međusobno pravedno postupanje poštujući simbole i znakovlje nacionalnog identiteta i znači treba svakome dopustiti živjeti svoju kulturu. Reći ćemo, čuvanjem istinske, tradicijske vrijednosti, kulturalne i nacionalne posebnosti država zaštititi će se i sloboda pojedinca. A sprječavanjem rasprodaje nacionalnog bogatstva kultura ostaje instrumentalni aparat koji pomaže čovjeku da se uspješnije nosi s problemima s kojima se svakodnevno suočava. Uz to, postoje duhovni elementi kulture koji su teže uočljivi, ali se mogu otkriti u tradiciji i običajima ljudi, odražavaju vlastiti svjetonazor i osnovne vrijednosti, ljudski duh ostajao je snažan i kada su obarani svjetovni zakoni. 2
Kao nematerijalni dio nacionalne baštine duhovni elementi nematerijalna su kulturna dobra, postali su istinski temelj kulturi i nacionalnom identitetu, a čine sustav vrijednosti značajan pri reguliranju osjetljivih pitanja na području zaštite kulturnih dobara.3 U ovome radu razmatramo način na koji istaknute vrjednote treba ugrađivati u europsku zbilju te se navode i primjeri iz hrvatskog zakonodavstva (npr. glagoljična baština, revija bikova, poljoprivredni i prehrambeni proizvodi). Europa je nositeljica znanosti, umjetnosti i ljudskih vrjednota te se zajedništvo u različitosti jezika, kultura i vjerskih tradicija smatra bogatstvom, a ne preprekom integraciji. Raznolikost se nastoji sačuvati, ona je sinonim za Europu i nastoji se da ostane znak njenog osobitog razvojnog puta.
Poznato je, pretpostavke kulture stvara pravo koje predstavlja integracijski dio kulture, pravo je interdisciplinarno i čvrsto povezano u svim segmentima društva, propitujući o umjetnosti i baštini gdje joj je mjesto pri stvaranju pravnih pravila o vrijednostima koje je Europa razvijala na području brige za čovjeka. U slučajevima kada se pokaže potrebitim ustvrditi vrijednosna mjerila kulturalne baštine ili strateške ciljeve njenog očuvanja svrsishodnije je i lakše tome poslu prići koristeći iskustvena saznanja nego li isključivo po tržišnim kriterijima. Razmatrajući takva pitanja vodi se računa o značaju kreacije jer je to stvaralačka snaga koja proizlazi iz njegovanja vlastitih korijena. Kreativne sposobnosti pojedinca mogu i trebaju raditi za opću dobrobit, vraćajući se na ta pitanja odgovorit ćemo na koji način istaknute vrjednote treba ugrađivati u društvo.4 Opće vrijednosti ostvaruju se primjenom materijalnog prava u zakonodavstvu, sudskoj praksi i doktrini europskih država nastojeći na priznavanju nacionalnih interesa, ali se nalaze i u tekstovima nepristranih stručnjaka koji djeluju autoritetom državnih organa, to su neformalni izvori prava, soft law. Mogu biti okvir za nacionalni program zaštite kulturalne baštine po kojima dolazi priznanje pojedincima na lokalnoj i regionalnoj razini radi namicanja društvenih vrijednosti, dakle poštivanje kulturalnog identiteta dobiva značaja ljudskog prava.
U realnosti u kojoj se promet robom obavlja bez ograničenja i kontrole jer među članicama EU više nema unutarnjih granica i carina pri trgovanju, otvara se važno pitanje očuvanja nacionalnih kulturnih dobara budući da i kulturalna dobra, materijalna i nematerijalna, ulaze u kategoriju robe prema EU zakonima. Postala je time sve izraženija uloga nacionalnih država jer preuzimaju odgovornost za svoje nacionalno blago ne samo na području Europske unije već i prigodom prekogranične suradnje s državama članicama. Naime, države članice EU-28 imaju rizik od oštećenja i gubitka svog kulturalnog naslijeđa i pri trgovinskim odnosima. Stoga, u skladu s pravilima Lisabonskog ugovora i prilagođenom nacionalnom zakonodavstvu, registriraju svoja kulturalna dobra kao dobra koja imaju status od nacionalnog značaja da bi takve rizike izbjegle. Pri tome trebaju ispuniti prethodni uvjet da unutar vlastitog zakonodavstva kategoriziraju sva kulturalna dobra te naprave adekvatan popis dobara koja mogu biti podvedena pod određenu skupinu pravila da bi se smatrala nacionalnim blagom.
Govorimo o utjecaju nacionalnih država jer ovakvim praktičnim rješenjima traže svoj put napretka i ostvaruju jedan oblik uspostavljanja ravnoteže u procesu integracija. Prisutan je jedan važan dogovor među nacionalnim državama da sve odluke donose što je moguće bliže građanima poštujući načelo supsidijarnosti uz potrebu poštivanja kulturalnog identiteta u Europskoj uniji.
Hrvatska je tijekom dugih razdoblja svoje povijesti njegovala bogatstvo raznolikosti svoje baštine i izgradila jedinstven kulturološki identitet. Svojim zakonodavstvom dokazuje da joj je važna njegova zaštita, a od kada je dana 1. srpnja 2013. postala članicom EU, međunarodni ugovori s područja zaštite kulturalne baštine postali su sporedni, jer prvenstvo u primjeni imaju akti Europske unije i hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s njima. Europsko pravo kao nadnacionalno, usklađuje i približava nacionalne pravne poretke članica pri čemu u području zaštite kulture države članice zadržavaju autonomnost. Ovo osobito imajući u vidu rezultate trijaloga Europske komisije, Europskog parlamenta i Vijeća: “Za nacionalna blaga umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti ne mogu vrijediti jednake odredbe kao i za svu ostalu robu, među ostalim u pogledu obveza Unije i država članica u okviru Konvencije UNESCO-a o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturalnih izričaja.”…

2. Europske integracije i sloboda kretanja kulturalnih dobara
(…)
Europska unija u svojim odnosima sa svijetom promiče mir i stečene vrijednosti svojih članica i njihove interese, nastavit će doprinositi zaštiti ljudskih prava pri čemu je važno da opća načela Europske unije ostvaruju prava na način kakvim su već zajamčena ustavnim tradicijama država članica. Imajući na umu četiri temeljna prava slobodnog tržišta, pravo slobode kretanja robe u koju se ubrajaju i kulturalna materijalna i nematerijalna dobra, ne razlikuje se od prava kretanja usluga, kapitala i ljudi. Znači, na organiziranom jedinstvenom tržištu Europske Unije promet robe vrši se bez ograničenja između 28 država između kojih nema granica i unutarnjih carina te je realna opasnost od nepovratnog gubitka nacionalnih kulturalnih dobara umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti kojima se cijena ne da utvrditi. Sagledavanjem ove problematike u svim njenim vidovima postaje sve važnije priznavanje povijesti i umjetničkih različitosti država članica, u procesu ujedinjavanja europskog kontinenta. Zato je propisana iznimka iz režima slobodnog prometa robe u europskim zakonima, dopuštena su ograničenja i zabrane u trgovanju vrijednostima koje spadaju na nacionalno kulturalno blago kako bi se zaštitile od nezakonitog postupanja, oštećenja ili otuđenja (npr. zamjena originala kopijom na izložbi ili pri prijevozu). Svaka država članica EU određuje pravni režim proglašavanja kulturnih dobara prema svojim specifičnostima temeljem nacionalnog zakonodavstva, ali uvjet zaštite na EU tržištu je za sve isti i propisan je prethodnim uspostavljanjem zakonskog statusa nacionalnog blaga, odnosno mora se raditi o kulturnom dobru povijesnog, umjetničkog ili arheološkog značaja. Naime, u Europskoj uniji postiglo se jedinstveno stajalište da je zaštita nacionalnog blaga važno pitanje zbog protupravne trgovine predmetima takvih vrijednosti da su nezamjenjivi za nacionalni identitet. Njihovim nestankom mogli bi se zauvijek izgubiti arheološki, umjetnički, povijesni ili znanstveni podatci, što se ne želi. Pri tome postoji obveze svih EU članica na prioritet u primjeni EU zakona u odnosu na akte međunarodnih organizacija, međunarodne konvencije i nacionalne zakone kojima se zaštita uređivala prije donošenja EU zakona
Svaka država slobodna je definirati nacionalno blago i u opsegu koji želi, a na listama koje neovisno propisuje i osniva. Do danas sve članice EU uređuju pravni režim kulturnih dobara prema svojim specifičnostima putem svog nacionalnog zakonodavstva imajući u vidu odredbe EU zakonodavstva. Uredba o izvozu kulturalnih dobara kao i druge uredbe EU ne trebaju biti preuzete u unutarnje pravo posredno putem nacionalnih zakona već se direktno provode u državama članicama.
Osim svega, dobrodošli su i projekti koji se provode uz potporu iz regionalne politike koja čini više od jedne trećine proračuna EU, jer je preko njih zaštićeno i kulturno naslijeđe.

2.1. Aktivnosti Vijeća Europe
Na području države članice EU zakonodavstvo ima prednost u primjeni pred međunarodnim ugovorima i konvencijama, ali nije moguće ispustiti djelovanje različitih nedržavnih organizacija i udruga stručnjaka koji sastavljaju i objavljuju pravne instrumente, rezolucije, preporuke i zaključke iako nemaju obvezujuću snagu. Ovo stoga jer je potreban pažljiv pristup građana i iskustvo stručnjaka kada se želi oblikovati optimalan način zaštite dobara na svom području. Spomenute pravne instrumente ne stvara zakonodavac već međunarodna tijela koja nastoje ispuniti pravne praznine posebnih pravila i unificirati međunarodno zakonodavstvo. Na taj način su doneseni mnogi međunarodni akti i konvencije u cilju sprječavanja buduće štete koju nanosi nezakonita trgovina kulturnim dobrima. Međunarodne ugovore nakon ratifikacije primjenjivat će redovni sudovi i upravni organi onih država koje nisu članice Unije te konvenciju država nečlanica koja je pristupom postala stranke te konvencije.
Između nedržavnih međunarodnih organizacija na prvom mjestu spominjemo Vijeće Europe (1949.) sa sjedištem u Strasbourgu, čiji su članovi mnogobrojne države uključivo i članice Europske unije (Hrvatska je članicom Vijeća Europe postala 6. studenoga 1996.). Cilj Vijeća Europe je ostvariti jedinstvo ideala i načela koja su zajednička baština njenih članica, a postojeći odbor sastavljen od predstavnika iz svake članice stvara pravne instrumente u ime Vijeća Europe. Vijeće Europe aktivno je u održavanju i zaštiti europskog kulturnog nasljeđa. Aktivnost Vijeća Europe važna je radi brojnih konvencija, rezolucija, preporuka i zaključaka koji se neposredno odnose na pravno područje zaštite kulturne baštine. 5 Tako postoji Konvencija Vijeća Europe o zaštiti arhitektonskog blaga Europe (1994.), Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba i Protokol o zabrani izvoza kulturnih dobara s okupiranih teritorija (1954.), Konvencija o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja (2006.), Konvencija o zaštiti arheološke baštine (1992,), Konvencija o mjerama zabrane i sprječavanja nedozvoljenog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara (1993,), Konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine (2004.). Europska kulturna konvencija (1999.), ima za svrhu očuvanje i promicanje ideala i načela baštine zajedničke članicama Vijeća Europe. Ovdje je i Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Sjedinjenih Američkih Država o zaštiti i očuvanju određenih kulturnih dobara (2007.).

2.2. UNIDROIT Konvencija o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima
Kako su međusobno različiti propisi i pravni standardi prepreka efikasnijoj međunarodnoj suradnji, tu je još kao nadgradnja nacionalnim zakonodavstvima u području kulture, u prvom redu Međunarodni institut za unifikaciju međunarodnog prava sa sjedištem u Rimu osnovan 1926. godine (UNIDROIT). Hrvatska je od 1995. godine potpisnica UNIDROIT-ove Konvencije o ukradenim ili nezakonito izvezenim kulturnim dobrima koja je nastala tako da je na poziv Vlade Talijanske Republike, Međunarodni institut za unifikaciju privatnog prava objedinio rad stručnih tijela u području zaštite kulturne baštine i na Diplomatskoj konferenciji usvojio njen nacrt. Države ugovornice još su Finska, Italija, Litva, Madžarska, Norveška, Portugal, Rumunjska, Španjolska, Kambodža, Kina, Argentina, Brazil, Ekvador, Salvador, Peru. Ovaj međudržavni ugovor namijenjen je olakšavanju povrata ukradenih kulturnih predmeta između država ugovornica kad se radi o nezakonitom oduzimanju s područja jedne države ugovornice protivno njenim propisima o izvozu. Konvencija uređuje zahtjeve za povratom ukradenih predmeta koji su (članak 2. Konvencije), na vjerskoj ili svjetovnoj osnovi važni za arheologiju, prapovijest, povijest, književnost, umjetnost ili znanost, a pripadaju jednoj od skupina popisanih u Dodatku Konvencije. Pri tome se ne traži da su kulturni predmeti registrirani u državi u kojoj se traži njihov povrat.

5. Zaštita nacionalnog blaga u Republici Hrvatskoj
Hrvatska je na lijepom zemljopisnom položaju i malom prostoru tijekom svoje četrnaeststoljetne pisane povijesti izgradila jedinstven kulturološki identitet, u europskim integracijskim procesima Hrvati sudjeluju još od ranog srednjeg vijeka (knez Branimir, kralj Zvonimir pisci, znanstvenici i diplomati poput Hermana Dalmatina, Ivana Stojkovića, Marka Marulića i drugih). 29
Od 1990. godine, kada je hrvatski narod i njegov predsjednik, proveo nacionalnu identifikaciju države u Domovinskom ratu, Hrvati mogu ostvarivati svoje nacionalne i građanske interese i razvijati sve stečevine svoje srednjoeuropske i mediteranske tradicije. Za kulturni razvitak zemlje važno je novo razdoblje mirnodopskog gospodarskog razvitka i napretka, a odnosi između Republike Hrvatske i Europske unije definirali su se nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica (dalje SSP) čime se prvi puta uspostavio njihov trajni i ugovorni odnos, također i po pitanjima promicanja kulturne suradnje i zaštite nacionalnog blaga. Za našu temu od značaja su dopuštena ograničenja u prometovanju kulturnim dobrima u Europskoj uniji koja reguliraju odredbe članka 42. SSP-a: “Ovim se Sporazumom ne onemogućuju zabrane ili ograničenja uvoza, izvoza ili provoza roba opravdana iz razloga javnoga morala, javnoga interesa ili javne sigurnosti; zaštite zdravlja i života ljudi, životinja ili biljaka; zaštite nacionalnoga blaga umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti ili zaštite intelektualnoga, industriiskoga i trgovačkog vlasništva ili pravila koja se odnose na zlato i srebro. Međutim, takve zabrane ili ograničenja neće biti sredstvo proizvoljne diskriminacije ili prikrivenoga ograničavanja trgovine između stranaka. 30

7. Umjesto zaključka – Treba li nacionalna baština ostati u domovini?
Europa se smatra kulturnim prostorom utemeljenim na rimskom pravu, grčkoj kulturi i europskom kršćanskom nasljeđu, ali postupak stvaranja njenog identiteta nije završen. Pluralizam vrijednosti, pojam općeg dobra ili interesa koji nalazimo u postulatima europskog prava, različito se shvaća kod pojedinih europskih naroda i možemo reći da su europske vrjednote prepuštene same sebi. U modernom svijetu postoji opasnost od zaborava tradicije i vještina kao i od nezakonitog otuđenja umjetnina. Zato je u odnosu na svjetske procese u kojem bogatstvo malih kultura polako nestaje i u međusobno trgovanju članica EU i države članice s trećim zemljama, potrebno imati propise za zaštitu kulturnih dobara kao zaštitne mjere. Uredba EU o izvozu kulturnih dobara i Direktiva EU o povratu kulturnih dobara nezakonito odnesenih s područja države članice, akti su kojima se štiti kulturno naslijeđe članice ukoliko nacionalnim zakonodavstvom proglašena materijalna i nematerijalna kulturna dobra imaju i status nacionalnog blaga, u suprotno ako su nezakonito odnesena, biti će ih veoma teško vratiti. (…)
Pozivom na Direktivu o povratu kulturnih dobara nezakonito odnesenih s područja države članice, ne će se moći zahtijevati od drugih država članica vraćanje svih nezakonito iznijetih kulturnih dobara, već samo onih koji se po aktima EU smatraju nacionalnim blagom. Ograničenja i zabrane koje je članica Eu zakonom i podzakonskim aktom odredila za promet kulturnim dobrima sa statusom nacionalnog blaga, uvažavat će se jer potpadaju pod odredbe Lisabonskog ugovora EU, ali ako neka vrijednost nije proglašena kulturnim dobrom od nacionalnog značaja prema nacionalnom propisu, a bude nezakonito iznesena, postupak povrata bit će znatno otežan ili nemoguć.
Ukoliko nacionalna baština može (a treba moći) dobiti svoju legitimaciju unutar vlastitog sustava, ne će biti potrebe za stjecanjem potvrde u odnosima međusobnog usklađivanja ili, još manje, u sudskim postupcima. Stoga, recimo na kraju, važno je evidentirati svoje kulturno dobro kao nacionalno blago, a zatečenu baštinu u domovini ostaviti.

Izabrala i pripremila Dubravka VIDAK