Napustio nas je Tonko Maroević

Split, 22. listopada 1941. – Starigrad, 11. kolovoza 2020.)
Erudit i humanist, zaljubljenik u ljepotu riječi i slika

Ne pamtim da je itko dobio toliko intimnih, toplih oproštajnih pisama na društvenim mrežama kao Tonko Maroević, a da ne pripada masmedijskim zvijezdama estrade. Pisali su mu književnici, pjesnici, povjesničari umjetnosti, likovni umjetnici, dizajneri, novinari i ine javne ličnosti iz kulture, svaki s nekom kratkom i dirljivom anegdotom o susretu s njim, o posljednjim danima pa i satima koji su se odvijali na ulici, usput, u gostionici ili galeriji.

Sve te drage anegdote govore o omiljenosti Tonka Maroevića među ljudima i skromnosti koja ga je krasila usprkos golemoj erudiciji, akademskoj tituli i poslovičnom govorničkom talentu, koji je, usput rečeno, Božji dar Dalmatincima. Moja osobna priča vezana uz Tonka Maroevića, mogla bi početi sa studentskim danima na Filozofskom fakultetu, gdje je radio, a proteže se kroz brojne godine i razne promocije s kojih je Tonko, nakon što bi publiku zadivio svojim izvrsnim govorom, obično brzo nestao. Imala sam i ja tu čast da se Tonko Maroević lijepo i pohvalno osvrnuo na moj kritičarsko-interpretacijski rad, osobito tu mislim na monografiju o Dragi Turini. Sretala sam Tonka u gradu često dok je idući kući čitao knjigu; za što su najbolji oni džepni prijelomi mekih korica da se mogu presavinuti, što je Tonko činio. Jedan je od rijetkih koje pamtim da je zadržao običaj čitanja dok hoda ulicom (Alfred Pal je isto to radio, samo je on čitao novine) i još rjeđi, (da ne brojim tu Josipa Vaništu koji je pisao nalivperom crnom tintom pisma) koji je do zadnjeg dana sačuvao pisanje tipkaćim strojem, uz sve korekture na takvom tekstu, i nije prihvatio pisanje računalom. Pamtim i jednu dragu mi promociju na kojoj sam sudjelovala u Starigradu na Hvaru, gdje je Tonko promovirao knjigu Jadranke Fatur “Smiješno u Rudini“, kada je s toliko ljubavi, užitka, strasti i brzine nabrajao neobične dijalektalne nadimke koje su si Rudinjani dodjeljivali kroz stoljeća, ti stanovnici živopisnog mjestašca ponad Starigrada, iz kojeg su potekli i neki Tonkovi predci po ženskoj lozi. Sve fotografije Tonka Maroevića koje su razni autori i fotografi postavili na društvene mreže, od njegovih studentskih dana do danas, pokazuju njegovo nasmijano dječačko lice, zaljubljenika u ljepotu riječi i slika. U umjetnost. Prevodio je tuđe pjesme, ali je pisao i svoje, a da ne nabrajamo čitavo mnoštvo osvrta i književnih i likovnih kritika… kojih je napisao nebrojeno mnogo. Jer svi su htjeli upravo Tonka za svoga interpretatora, a on je udovoljavao maksimalno koliko je mogao, smatrajući to izazovom koji mu je omogućavao široki pregled nad umjetnicima i događanjima. To je mogao samo Tonko Maroević, radoholičar, potpuno predan svojoj struci. Tako je izgradio bedem vrijednosti za hrvatsku kulturnu scenu i kao što to biva s odlaskom velikih erudita i humanista, dugo još ostat će njegovim odlaskom stvorena praznina.

Branka HLEVNJAK