DHK u vrijeme kušnje

Izborna skupština Društva hrvatskih književnika održat će se 26. rujna. Natjecatelji za predsjednika u mandatu od 2020. do 2023. su Tomislav Marijan Bilosnić, Zlatko Krilić i Mate Maras. Kao i prethodnih godina, donosimo programe kojima će se obratiti članstvu: u ovom broju govore Tomislava Marijana Bilosnića i Mate Marasa, a govor Zlatka Krilića objelodanit ćemo u broju od 25. rujna ako nam ga kandidat na vrijeme dostavi

Teško je govoriti o tome što bi budući predsjednik Društva hrvatskih književnika, zajedno s potpredsjednicima i članovima drugih tijela, trebao činiti u današnjim okolnostima. Naše društvo prolazi kroz vrlo teško razdoblje zbog epidemije koja nas gotovo cijelu godinu opterećuje, i još više zbog potresa koji nam je znatno oštetio prostorije.
Red je zato da najprije svesrdno zahvalimo dosadašnjem predsjedniku DHK-a, tajnici, poslovnoj tajnici i tehničkom osoblju, koji su svojim zalaganjem organizirali obnavljanje prostorija, da bi naše društvo i u tim uvjetima nastavilo rad. I doista, cijelo to vrijeme bila su aktivna sva izabrana tijela DHK-a, od dvaju potpredsjednika, Upravnog odbora i Nadzornog odbora, do Časnoga suda i Odbora fonda Miroslav Krleža. Sjetimo se samo da nam je zgrada nakon potresa bila proglašena crvenom, što znači neuseljivom, pa je trebalo od gradskih vlasti dobiti stručnu ekspertizu i dozvolu za nužno obnavljanje. Istodobno dužni smo iskazati čast urednicima „Republike“ i „Mosta“ koji su organizirali izlaženje tih časopisa radeći izvan prostorija redakcije. Ne smijemo zaboraviti ni naše ogranke koji su u uvjetima epidemije pribrano djelovali u skučenim okolnostima.
Usprkos svim nabrojenim nedaćama moramo svim silama produžiti djelovanje kao da je situacija normalna. Svjesni smo da će sada rezultati biti kud i kamo skromniji, ali tako to biva u svakom poslu i životu — ima vrijeme rušenja i vrijeme građenja, veli Propovjednik. Kad je osnovano ovo društvo, u članstvu je imalo samo šezdeset i jednog člana; danas nas ima pet stotina i dvadeset sedmero. Kad već spominjemo osnutak DHK-a, podsjetimo se da se to dogodilo 1900. i da upravo ove godine pada 120. obljetnica njegova neprekinuta rada. Zbog epidemije i potresa odgođeno je svečano obilježavanje toga datuma. Vjerujemo da u našem društvu ima dovoljno marljivih i čestitih ljudi koji će to nadoknaditi što je moguće prije i samoprijegorno obavljati zadaće, držeći se dosljedno Statuta DHK-a u korist svih članova i cijele zajednice.
U tom temeljnom dokumentu već je na samom početku dvadesetog stoljeća zapisano jednostavnim jezikom kako je zadaća društva „da se književnici udruže i podupru te da bez obzira na političke smjerove unapređuju hrvatsku književnost”. U drugom članku današnjega Statuta čitamo: „Društvo hrvatskih književnika na sebi svojstven način sudjeluje u čuvanju i obogaćivanju autentične kulture svoga naroda te u povezivanju s drugim kulturama širi prostore slobode stvaranja, ljepote življenja i kulturnog druženja te pridonosi općem dobru.“
Kad se to pretoči u konkretne poslove koji stoje pred svima nama, opet u statutu nalazimo dvadesetak točaka kojih se trebaju držati izabrani predsjednik i upravna tijela. Te točke treba stalno imati na umu kada se donose odluke o životu i radu društva, a ovom prigodom posebno ćemo neke od njih istaknuti i možda neke dodati.
Prije svega dotaknimo se pitanja trajnoga sjedišta DHK-a. Prostorije u kojima se sada nalazimo dane su nam na raspolaganje tijekom tri godine, uz odgovarajuću financijsku nadoknadu. To je kratkotrajno rješenje koje treba, u suradnji s Ministarstvom kulture i medija, pretvoriti u trajno. Usput treba poraditi na ideji da se umjesto sadašnjega ugostiteljskog objekta obnovi nekadašnji Klub književnika koji je u ono vrijeme bio vrlo popularno i korisno sastajalište članova.
Da bi naše društvo bilo prisutnije u javnosti, potrebno nam je ojačati komunikaciju sa sredstvima masovnoga obavješćivanja. Lako je uočiti činjenicu da televizijske i radio stanice, te novine i elektronički mediji, selektivno pristupaju suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji; njima su često važniji ideološki, dnevno-politički, stranački i grupaški interesi, nego estetska valorizacija književne i ukupne kulturne produkcije. To ide dotle da se pretvara u nacionalni problem.
Načelno smo već otvorili neka važnija pitanja koja moramo rješavati. Od ostalih problema, koji su većinom nabrojeni u Statutu, navedimo ukratko što nas još čeka u novim uvjetima: statutarne odredbe i eventualne promjene; veće korištenje digitalne tehnologije; položaj knjige na okrutnom komercijalnom tržištu; svakojaki nakladnici i autorski honorari; bolja suradnja s ograncima i hrvatskom dijasporom; utjecaj DHK-a u imenovanju ulica i trgova; plodnija međunarodna suradnja; dostojnije prevođenje hrvatskih djela na strane jezike; itd.
Ovaj skraćeni pristup temi završavam nečim što je trebalo stajati na početku izlaganja. U jednoj točki Statuta kaže se da ćemo „razvijati, njegovati i promicati hrvatski jezik“. To činimo i samim time što se bavimo ovim poslom, naravno, pa se uvriježila izreka da su književnici čuvari hrvatskoga jezika. Ali, unatoč tome što je hrvatski jezik ustavna kategorija, sve više primjećujemo u javnosti kobne posljedice zapostavljenosti nastave materinskog jezika u osnovnim i srednjim školama, te ponajviše na fakultetima.
Čak i mnogi od nas, prije ili poslije, postanemo svjesni da svoj jezik ne poznajemo dovoljno dobro. Razni su načini da se ukloni taj nedostatak: od davnoga savjeta da treba čitati djela dobrih pisaca, do organiziranja predavanja i radionica uz sudjelovanje istaknutih književnika i jezikoslovaca.
I na kraju, još nešto. Svega ovoga bilo je prije nas i bit će poslije nas. Nipošto nemojmo pomisliti da od nas počinje svijet.