KARTE NA STOL

 

Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, Gradu Dubrovniku, hrvatskoj javnosti
Kako je moguće i s kojim je dopuštenjima Sveučilište iz Zagreba devastiralo svoju zgradu u Dubrovniku odnosno atrij svoje 119 godina stare zgrade? Atrij spada u zaštićeno kulturno dobro iz 1901., dio povijesne cjeline Grada koja se nalazi i na UNESCO-voj Listi svjetske baštine!
No, Sveučilište je (?) nedavno odlučilo preurediti stoljetni atrij bez odobrenja konzervatora?
Ministarstvo kulture traži da se radovi obustave i atrij vrati u prvobitno stanje. Naravno!
No, kako će vratiti četiri prekrasna divlja kestena koja su se veličanstveno nadvijala nad prostorom? Umjesto njih, posadili su stabla košćele. Uklonili su šljunak koji je s razlogom bio u tom dvorištu?
Postavili su ploče kao za kafić!
Sve je počelo kad je Konzervatorski odjel u Dubrovniku izdao Poslijediplomskom središtu Sveučilišta u Zagrebu posebne uvjete za uređenje unutrašnjeg dvorišta njihove dubrovačke zgrade. To je trebala biti uobičajena procedura s poštivanjem struke. No, Sveučilište ih se nije držalo? Radovi su izvedeni javnim novcem a rektor je odobrio najmanje 95 tisuća kuna.
Konzervatorica Nodari misli da Sveučilište nije tražilo odobrenje Ministarstva kulture za radove, jer ga nikada ne bi dobio, na takav način? Hartman iz Poslijediplomskoga središta sveučilišta u Zagrebu tvrdi da je napravljen arboristički pregled i da su se kestenovi morali ukloniti „radi opasnosti po sebe i imovinu“ te da radovi nisu bili u njegovoj mjerodavnosti.
Pločice su već uklonjene! Ministarstvo kulture može vlasniku odnosno Sveučilištu u Zagrebu propisati i rješenje o naknadi štete na kulturnom dobru i vraćanje u prvobitno stanje. No, tko će vratiti kestenove i tko će odgovarati za nepoštivanje konzervatorske i ostalih struka? Kao da se radi o bilo kojem i bilo kakvom prostoru!?

 

Ministarstvu znanosti i obrazovanja, nastavnicima i profesorima, roditeljima, učenicima, svima
Novi film Nevena Hitreca na ZagrebDoxu potiče nas na razmišljanje o tome kakav je hrvatski obrazovni sustav zapravo i koliko roditelji moraju sudjelovati u tom procesu? Jesu li u stanju, uz svoje radne obveze i promijenjenu stvarnost, posebno sada u vrijeme pandemije, kod kuće učiti s djecom i jesu li kompetentni? Da ne govorimo o online nastavi i o tome koliko je djecu potrebno podsjećati, dok ne steknu naviku da discipline odnosno samodiscipline? Koliko svi imamo vremena za kvalitetan razgovor u obitelji? Mogu li se organizirati radionice na tu temu ili roditeljski sastanci u manjim skupinama gdje bi se konstruktivno razgovaralo o tome, jer vjerojatno u ovoj turbulentnoj godini 2020. nismo stigli niti razmijeniti iskustva? Vjerojatno su se svi snalazili kako je tko znao i umio? I kako je djeci u svemu tome i mogu li biti potpuno samostalni ili im je potrebna roditeljska logistika i možda ih i obrazovni sustav upućuje na to? Kako je profesorima, koji trebaju biti cijelo vrijeme na raspolaganju roditeljima i djeci?

 

Ministarstvu gospodarstva Republike Hrvatske, Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Vladi RH
U skladu s istraživanjima Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta, hrvatski su građani među onima koje je najviše zahvatio pesimizam i koji se boje gubitka posla te za svoju financijsku situaciju? Osim toga, većina građana se žali da jedva spajaju kraj s krajem. Što će tek biti sada kada krenu ovrhe i jesu li razvijene i osmišljene mjere za daljnju pomoć građanima? U početku izbijanja pandemije i u vrijeme potresa u Zagrebu, poduzete su mjere i pomoglo se, no zbog svega toga se građani ipak nisu mogli oporaviti, pogotovo oni koji imaju ozbiljnih financijskih problema. Gospodarskom oporavku bi doprinijelo i osmišljavanje novih mjera zapošljavanja, olakšica, poreznih i drugih te možda prenamjena nekih agencija, koje bi mogle savjetovati građane i pomagati im da iziđu iz blokada na organiziran način, no individualnim pristupom svakome?

 

Hrvatskoj javnosti, novinarima, svima
Previše se govori o tome tko je dolazio u Slavonsku 9 i kako izgleda taj prostor u kojeg se ulazilo s takvim povjerenjem, čak i za vrijeme zatvaranja zbog koronavirusa? No ono što je važnije je zašto su se zapravo ljudi sastajali tamo i zbog koga primarno, te što su radili? Jesu li znali da netko prima mito, da se zaista broje novci i da brojač nije igračka, da se sklapaju poslovi? Jer ako se sve svodi na druženje poslije posla, na mjestu gdje je nekome ugodno, to samo po sebi nije suspektno? Ali neplaćanje režija ili neizdavanje računa za piće ili hranu jest. Dobivanje prostora isto tako ili kako jedna osoba može biti vlasnikom desetak prostora u gradu, koji glase na druge osobe, ali se lako može utvrditi povezanost?
Bacilo je to dodatnu sliku na hrvatske političke i društvene elite, no treba razlikovati dopušteno od nedopuštenog, kažnjivo od nekažnjivog, moralno od nemoralnog. Dobro je da smo to doznali, rasvijetlili neke činjenice, no puno će ih opet ostati skrivenih. Možda bi Vlada Republike Hrvatske ili Hrvatski sabor mogli uvesti neki kodeks ponašanja svojih članova, ministara i službenika i u slobodno vrijeme? Jer javne osobe na takvim dužnostima zapravo uvijek predstavljaju i Republiku Hrvatsku, za koju bi trebali pošteno i predano raditi, te se ni na kakvim javnim mjestima ne mogu prekoračiti neke granice ili ne poštivati epidemiološke mjere kojih se moraju pridržavati svi ostali građani? Zaista, može li se uvesti nekakav kodeks ponašanja državnih dužnosnika kako bi prestale smiješne izjave i izgovori, te zabavljanje javnosti? Prosječni hrvatski građani imaju previše problema i bojazni da bi ih zabavljale izjave političara o nekakvim bakanalijama i vrećama novca koje je netko nekamo odnio. To su uistinu teme za istragu a svatko ozbiljan i odgovoran bi trebao voditi računa o tome kamo ide, te ako na nečasan način bude uključen u korupciju ili slično, to i prijaviti! A ne misliti da je zaštićen, jer tamo idu i ostali pa zašto ne bi i on, kao što je rekao jedan političar: Bilo bi uvrjedljivo da nisam išao tamo? Za koga? I kada će netko napraviti ozbiljnu kontrolu opskurnih rupa i prostora koji su besplatno ili gotovo uz nikakvu naknadu dodijeljeni na korištenje?