Kojim jezikom govori Ante?

Osobno se ime Ante u Hrvatskoj rjeđe nadijevalo od 70-ih godina, pa se čini da su Hrvati najveći nacionalisti bili prije Hrvatskoga proljeća. Čovjek bubne i ostane živ te dobije prostor u najprodavanijim novinama, a još mu je i istraživanje navodno znanstveno

Umarahu nas dani potmule tuge kad nas je oštrina juga i ljudi tukla do golih kostiju, kad nismo znali oblijeva li nas znoj ili smo još mokri od borbe s pobješnjelim morem. Budili bismo se tijekom noći izmoreni licima onih zbog kojih se nalazimo na ovoj lađi, ljudi koje smo iznevjerili, učinili ih nesretnima i sunovratili ih s njihova prosječena puta. Katkad bismo se zapitali kakvi bi im bili životi da se s našima nisu ukrižali i bi li išta bilo drukčije da smo ih susreli u kojemu drugom trenutku. Zapekla bi nas ta pomisao i samo nam dodatno potvrdila ono već znano – da na ovoj lađi ne štitimo samo sebe od svijeta, nego i svijet od sebe, od naših želja koje se promeću u tuđe boli i naših nada koje u drugih pobuđuju beznađe. Postali bismo tad svjesni da izborom samoće štitimo svijet od polusvijeta jer kad se njihovi stanovnici dotaknu, međusobno se nište. Stoga je svijet jedino bilo moguće promatrati sa sigurne udaljenosti da se zadovolji znatiželja i kako bi se mogao zamisliti usporedan život u kojemu bismo se za zimskih sutona grijali toplinom bliskih lica, u kojemu bi nas pred kućom dočekivalo jedno malo i krhko biće kojemu bi bio podređen svaki naši postupak, a besane bismo noći kratili propovijedajući na uzglavlju priče koje više ne bi bile tužne. Ili možda bi, ali bi nam tada bilo svejedno jer nas tuđi pogledi ne bi boljeli i tuđe riječi ne bi pekle.
Sad na posao. Unutar DHK-a već duže vremena tinja sukob između bivšega predsjednika Splitskoga ogranka Siniše Vukovića i bivšega predsjednika DHK Đure Vidmarovića. Zanemarimo li osobnu razinu sukoba i odnos središnjice prema ograncima (a tu općenito ima poteškoća jer sit gladnu ne vjeruje, o blizini oltara često ovise i sredstva, a hrvatska kultura nikako da shvati kako je itekako potrebita prosvjetiteljskoga djelovanja izvan većih gradova, u što me je uvjerio Stjepan Šešelj), ostaje gorak okus zbog tvrdnja Siniše Vukovića. Kao polučakavac (štoviše, čakavski mi je materinski) sam bolno svjestan postupnoga povlačenja čakavštine osobito s dalmatinskoga kopna i iz većih otočkih naselja, no to je jednostavno postalo neizbježnim nakon što su veći srednjodalmatinski gradovi u velikoj mjeri (Split) i gotovo potpuno (Šibenik) poštokavljeni. Siniša bi Vuković trebao znati da se to nije dogodilo u ovoj državi, nego u Lijepoj nam Bivšoj u kojoj bi Novi zavjet na selačkome govoru vrlo vjerojatno ostao u rukopisu barem do konca 60-ih godina prošloga stoljeća kad se u hrvatsku književnost napokon snažnije uznastojalo uklopiti stvaralaštvo čakavskih (ponajprije istarskih) književnika, što se institucionaliziralo osnivanjem Čakavskoga sabora. Već sam spominjao manjak Vukovićeva osnovnoga jezikoslovnog znanja (nedovoljno poznaje čak i temeljnu podjelu indoeuropskih jezika), ali da se Marulićem, koji za Juditu sam piše da je u versih harvatskih složena, maše s tezama o čakavskome jeziku (a pridjev je čakavski, podsjećam, zapisan tek 1728., dvjestotinjak godina nakon zlatnoga doba „visoke“ književnosti na čakavskome narječju te stoljeće i pol prije njezina povratka na svjetla pozornice hrvatske književnosti), malo je, oprostite, previše. Sve to i ne bi bilo tako strašno da se ne niječe hrvatska odrednica čakavštine pored desetaka čakavskih književnika koji su od začinjavaca do Marina i Jure Franičevića ne samo svoj jezik, nego i tradiciju iz koje su se napajali nazivali hrvatskom. Poznavajući povijesne i trenutačne hrvatske podjele (npr. u Bačkoj), nikakvo nije čudo što Vukoviću Beograd plješće, ali pljesak godi. Potpuno je nepoznavanje hrvatskoga fonda osobnih imena, pak, iskazao donedavni predsjednički kandidat Dejan Kovač koji je na temelju osobnih imena 22 političara i generala iz razdoblja NDH zaključio da su Ivan, Ante i Josip nacionalistička imena. Mogao je istom metodom obraditi osobna imena 22 žandara u Kotaru Metković 1918. – 1941., pa bi došao do zaključka da su u tome kotaru najzastupljenija bila srpska imena. Šalu nastranu, osobno ime Ivan najpotvrđenije je hrvatsko ime tijekom cjelokupne hrvatske povijesti, pa su Hrvati očito nacionalisti još od XI. stoljeća kad je prvi put zapisano. Osobno ime Josip raširilo se od XVI. stoljeća osobito u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, nekih četiristotinjak godina prije ustaša i partizana, a osobno ime Ante više govori o podrijetlu negoli o političkim stavovima jer je najrasprostranjenije u Dalmaciji, Lici i zapadnoj Hercegovini (u Zagreb je došlo s dotepencima bez obzira na političke stavove). K tome, osobno se ime Ante u Hrvatskoj rjeđe nadijevalo od 70-ih godina, pa se čini da su Hrvati najveći nacionalisti bili prije hrvatskoga proljeća. Čovjek bubne i ostane živ te dobije prostor u najprodavanijim novinama, a još mu je i istraživanje navodno znanstveno.
Na jugu su u tijeku uobičajeni susreti s predstavnicima mjesnih vlasti. Jedan mi prilazi i kad sam ga pozdravio, odvrati: „Ti si jedini kulturnjak koji me i dalje pozdravlja s Dobar dan. Ostali me pozdravljaju sa Smanjili ste nam sredstva.“