VIKTOR VIDA
VIKTOR VIDA, hrvatski pjesnik, rođen je u Kotoru, 2. listopada 1913., a umro u Buenos Airesu, 25. rujna 1960. Nakon završetka srednje škole u Podgorici, Crna Gora, 1932. s roditeljima se doselio u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu 1937. diplomirao hrvatski, talijanski, francuski i ruski jezik. God. 1938. otišao je u Rim kao stipendist Talijanskoga zavoda za kulturne veze s inozemstvom, a nakon povratka u Zagreb 1939. dobio mjesto knjižničara u Talijanskom institutu. God. 1941. predavao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji i surađivao u romanskom seminaru Filozofskoga fakulteta, 1942.–48. boravio u Italiji, a potom se s obitelji preselio u Buenos Aires. Počinio je samoubojstvo. Vidine prve pjesme, objavljene u Podgorici i Čačku 1932. i 1933., u duhu su onodobne socijalne lirike. Kao pjesnik afirmirao se u Zagrebu, priklonivši se pjesničkomu krugu okupljenom oko časopisa Grič i Ljube Wiesnera, koji mu je, s Tinom Ujevićem i Franom Alfirevićem, bio glavnim uzorom u toj fazi pjesničkoga stvaranja. U 30-ak pjesama objavljenih u različitim književnim glasilima Vida preuzima wiesnerovski izraz i strogu formu, njegujući vezani stih, ali uvodi i vlastite pjesničke tonove (Pjesma o drvenim lulama, Zao maneken, Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije). Stanovita prekretnica nastupa 1942., kada je objavio ciklus od 5 pjesama (najpoznatija je Majstori urari), koje reduciranošću izraza najavljuju drugu, hermetičku fazu njegova pjesništva, koja započinje dolaskom u Buenos Aires. Iz toga razdoblja potječu dvije jedine za života objavljene pjesničke zbirke, Svemir osobe (1951.) i Sužanj vremena (1956.). U tematskom sloju prepoznaju se elementi egzistencijalističke poetike, dok se po zgusnutosti, reduciranosti i neprozirnosti izraza približava poeziji talijanskog hermetizma, napose S. Quasimoda, o kojem je napisao i svoj najuspjeliji književnokritički esej. U Vidinu pjesništvu prevladava nekoliko konstantnih motiva, osobito opsesivan motiv smrti, počevši od prve pjesme, Poslanica mrtvog, pa do posljednjih pjesničkih tekstova (Smrt u gradu Stonu, Otrovane lokve, Sudbina ratnika). Druga učestala tema čežnja je za zavičajem i krajolicima djetinjstva, osobito intenzivirana u emigrantskom razdoblju (Velika mati, Sjećanje na Dalmaciju, Sjećanje na Evropu), dok čežnja za transcendencijom prožima tekstove biblijsko-religiozne tematike (Gorući grm, Ljestve, Večer Navještenja i noć, Sužanj vremena). Pisao je i pjesme u prozi. Napisao je i jednu novelu (Tajno poslanje) te nekoliko eseja i feljtona, posmrtno okupljenih u zbirci Otključana škrinjica (1997.). Uz Dragu Ivaniševića i Antuna Nizetea, Vida se smatra najvažnijim hrvatskim hermetičarem, a njegove se pjesničke zbirke ubrajaju u vrhunske domete hrvatske poezije XX. stoljeća. (HE)
Rođen u Kotoru, u prekrasnom bokeljskom fjordu, zavičaju nebrojenih generacija smionih i poduzetnih hrvatskih pomoraca, kulturnih pregalaca pisaca i graditelja veličajnih hramova; u kraju, koji je dao najviše hrvatskih svetaca, te je cijeli život nosio veličajne uspomene i prve dojmove svoga djetinjstva, pune ljepote i tradicije. Nakon jedne beznačajne srednjoškolske pustolovine, koja se poigrala njegovim idealizmom i dobrom vjerom, kad se bio našao kao djače s roditeljima na području Crne Gore, gdje mu je otac službovao kao državni činovnik, mladi se i zanosni Viktor Vida orijentira s dušom i svim srcem prema Zagrebu i Hrvatskoj. Naime, kad je trebalo odlučiti se za sveučilišne studije, izabra Zagreb i otkloni Beograd za uvijek. Ni ovaj izbor nas ne iznenađuje. Boka Kotorska je uvijek bila osjećajno povezana s Hrvatskom, iako to formalno politički i nije uvijek bila nakon izumrća hrvatskih vladara narodne krvi. Bokeljski pomorci, bokeljski svećenici, bokeljski pisci nisu nikad gledali prema Istoku. Uvijek su gledali prema Zapadu, uvijek su s nadom gledali prema Zagrebu i Hrvatskoj. Prkosna i upravo potresna vjernost katolicizmu svih obala bokeljskog zaljeva i kotorskog kotara, dokaz su njezina zapadnjaštva. Stanovništvo tih obala uvijek je srcem i dušom pripadalo hrvatskom narodu i htjelo povezati svoju sudbinu sa subinom hrvatskog naroda i hrvatske države. Hrvatski se narod nikad nije svojevoljno i slobodno prihvaćenim pravnim činom odrekao ovoga prevažnoga dijela hrvatskoga povijesno-državnoga i etničkog područja, o kojemu ovisi kontrola i gospodstvo nad južnom i istočnom obalom Jadrana, dakle sudbina cjelokupne Hrvatske, koja bez svoje suverene prisutnosti na Jadranu ne može uopće biti slobodnom ni samostalnom, odnosno suverenom državom. Vidina “bijela tvrdja”, divni bokeljski gradić Perast, darovao je mač prije tri stotine godina hrvatskom tragičnom junaku i banu grofu Petru Zrinjskome, koji posjećuje Boku Kotorsku i tako je početkom sedamnaestog stoljeća manifestirao povezanost gornje Hrvatske, s posljednjim ostatcima Crvene Hrvatske, t. j. s Bokom Kotorskom. Kačić Miošić pjeva Boki pjesmu i naziva je “dikom od Hrvata”. U narodnom preporodu Boka se orijentira k Zagrebu i Hrvatskoj. Moderni bokeljski pisci, književnici i pjesnici svi gledaju prema Zagrebu, sve do najnovije generacije, Alfirevića, Vide, Kornera i Brajnovića. (…)
Strahote hrvatskog sloma iz proljeća 1945. i more zločina, kojima su bili poplavljeni hrvatski narod i cijela Hrvatska za vrijeme tog sloma i neposredno nakon njega, definirali su njegov nepopustljiv stav protiv komunističke tiranije u službi tudjinske uzurpacije vlasti nad hrvatskim narodom. Njemu je jasno. Preostaje mu kao hrvatskom književniku jedan jedini logički put — borba za Hrvatsku, pa makar se ograničio na vlastito područje, t. j. na zvanje stvaraoca hrvatske poezije u emigraciji i kroz emigraciju. Čujte, kako opisuje tu odluku:
Nakon što pade one noći stijeg
odjezdih u maglu neprobojnu, gustu.
Veriga se dugo čuo zvek…
(Fragmenti iz mrtvog vremena)
Iz Italije, gdje nakon sloma hrvatske države ostaje skoro tri godine, dolazi s rijekom hrvatskih prognanika u Argentinu, gdje smo ga svi upoznali i zavoljeli, tako te nam se sada čini, nakon što je tragično poginuo, da nam svima fali nešto od vlastitog bića, ukoliko shvatimo, usprkos svega, hrvatsku emigraciju u Argentini kao cjelinu, kao obitelj, koja se bori, koja se žrtvuje, koja trpi za Hrvatsku, a sva neizbježiva razmimoilaženja kao obiteljske razmirice, koje dodju i prodju i koje će nestati i koje moraju nestati… (…)
Analiza pjesničkog stvaranja Viktora Vide zahtijevala bi opširnu stručnu studiju. Ovdje možemo naglasiti kriterij, koji ne će moći mimoići historičari hrvatske književnosti, kad se budu našli pred zadatkom, da estetski valoriziraju pjesničko stvaranje Viktora Vide, a taj je, da je ovaj prognani i tragično poginuli hrvatski pjesnik, prvi od mlade generacije hrvatskih pjesnika, uspio podignuti strukturu svoga lirskog izraza do pijedestala, na koji se uzdigao izraz suvremene lirske poezije na Zapadu, a da se ipak nije izgubio u šipražju (ustvari intelektualističkih, a ne osjećajno fantazijskih) ekstravagancija i skoro apsolutne nejasnosti modernih pjesničkih realizacija i u okviru pjesničkih škola i struja, koje su zapravo, i to sve redom, jednako daleko od Baudelaire-a, iako se uporno na njega pozivaju kao na svog praoca.
Bilo je u hrvatskoj mladoj lirici, da ne spominjemo najmladjih u zarobljenoj domovini, i prije Vide ekspresionizma (na pr. A. B. Šimić, pa Branko Storov) i hermetizma (najznačajnija afirmacija ovoga potonjeg jest “Lelek sebra” od Tina Ujevića, gdje Tin o ovoj vrsti svoje poezije sam kaže: “Ove su riječi crne od dubine”). Bilo je, uglavnom neuspjelih pokušaja i lirskog hermetizma (na pr. stihovi Stanka Šimića i Drage Ivaniševića). Ali nasuprot ovim pojavama, približio se Viktor Vida stvaralački sa svojim istinskim pjesničkim talentom strukturi izraza moderne lirike, apsorbirao ga, a da pri tom nije bio prisiljen da ubije pjesnički doživljaj. On je uvijek ostao daleko od principijelnih postulata kulta nejasnosti, deformacije stvarnosti, od Ortegina postulata kulta ružnoga. Njegova se poezija nije htjela sasvim konformirati bitnim zahtjevima (hvala Bogu!) apsolutnoga hermetičkoga lirskog izraza, t. j. totalnoj depersonalizaciji, nejasnosti i dehumanizaciji poetske emocije. U psihičkoj napetosti, koju je proživljavao u težnji da izrazi, a istovremeno da sakrije svoj osjećajno fantazijski svijet, Vida je bio dospio u fazu pobjede pjesnika nad tehnikom hermetičkoga lirskog izraza. On je bio i preveć čovjek i pjesnik, a da bi mogao stvarati depersonaliziranu i deshumaniziranu poeziju. Uostalom nije teško predvidjeti, da će hermetička poezija, koja i sama po sebi predstavlja revoluciju u svjetskoj lirici, izazvati protiv sebe, i to u najskorije vrijeme, revolt i kontrarevoluciju, jer čovječanstvo treba poeziju kao kruh, a golema je većina hermetičkih pjesnika udaljila poeziju od naroda i života, možda i zbog toga, što je ona u stanovitoj mjeri i smislu i preveć fotografija suvremene grube i okrutne stvarnosti. Iz Italije već javljaju, da se u najnovijoj talijanskoj poeziji pojavio antihermetizam. S ponosom možemo ustvrditi, da je Vida, prešavši iz faze čistoga lirskog simbolizma, jedine pjesničke škole, koja se legitimno smije pozivati na Baudelaire-a, a koja se u novoj hrvatskoj lirici manifestirala u “gričevcima” (Matoš, dva Polića, Wiesner, Tin) u umjereni hermetizam, postao prva lastavica pozitivne antihermetičke reakcije u hrvatskom lirskom stvaranju.
Nakon ove napomene, o kojoj će trebati, mislim, povesti računa književna povijest, kad se bude pisalo o pjesničkom stvaranju Viktora Vide, držim, da će uvijek, kad se bude htjelo objektivno pisati o njemu i njegovoj poeziji, trebati konstatirati činjenicu, kako je njegov susret s jednim organom s izrazito naglašenim kršćanskim nazorom o svijetu u hrvatskoj emigraciji dao znatan rezultat za hrvatsku liriku i hrvatsku književnost. U strahovitom kaosu u prvim godinama nakon Drugoga svjetskoga rata, gdje se sve činilo slomljenim i smrvljenim, počinje Vida svoje traženje metafizičkog uporišta. Njegova pjesnička suradnja u “Glasu Sv. Antuna”, kojega sam imao čast da budem skromnim urednikom, predstavljala je iz broja u broj sve izrazitije približavanje Bogu, ali sredstvima ljepote, putovima poezije, da se izrazimo platonovskom dialektikom o tom predmetu, kako je iznesena u razgovorima “Symposium-a”. (I. Lendić, Tragična smrt Viktora Vide, Hrvatska revija, Buenos Aires, 1960.)
(Ur.)