Ateljerski prozor Marina Tartaglie

Horizont je razdijelila crta sepijasta, od zemaljskog sungvina, a svod zažario se narančastim premazom dalekih požara, dok se u trajanju te zemaljske ognjice vodi ne odveć pritajeni hladni rat moćnih centara oko prvenstva pronalaska cjepiva za COVID-19, pa znanstveno-medicinski napori gube sinergijsku snagu za integralnu akciju, jer radi se o dobroj zaradi i raspodjeli tržišta. Tope se ledenjaci, na udaru smo pogubnih klimatskih promjena u nadirućoj zatrovanosti zračnih predjela pa artikulacija smislene brige i kompetentnih upozorenja tek su parcijalni dogovorni ornamenti što krase polovičnu savjest interesnih koterija, te se to arogantno i nemilosrdno trženje financijske i političke elite odražava na tragičnom defetističkom pasivitetu ljudske čestice čije se jedino demokratsko pravo ostvaruje u izboru osobne odbačenosti i izolacije. Misli, tako, monološki jedna ljudska čestica: „Treba preživjeti, hoću mirno spavati, ne dotikavlju me se sve ove različite sirene policijskih, interventnih i vučnih službi, kad se ono po istini treba reći, trebale bi po zagrebačkim ulicama stalno zavijati, ali ne i buditi poštenog čovjeka kad bu se mnogi iz živog blata već po befelu onih gore izvukli. Prosim lepo, ja imam svoj život i nisam ni u što umočen.“ Mi ništa ne znamo o predživotu ove ljudske čestice, ali moguće je da je ona jedan od primjeraka stare, srednje ili mlađe generacije koja je preživjela kravatološki virus, jedne široko rasprostrte politikanske epidemije, čije se antikorupcijsko cjepivo još ne proizvodi. Uvažavajući prisutnost ljudskih čestica ugrađenih u živopisnu sliku svijeta, mi ipak dajemo sada značaj arheološkim slojevima čije tragove slijedimo kao znakove nestalih i dovršenih civilizacija koje su mnogostrukom koordinacijom životnih i stvaralačkih snaga bile na vrhuncu razvitka, a odmjenjuju ih faze dezintegracije, opadanja tih snaga kao iščeznućem duhovnog središta u dominaciji putenih orgija ljudskog mesa gubitkom mjere i sklada zaposjedajući novu domovinu iliti „pustu zemlju“ (T. S. Eliot) bezduhovnog animalnog impulsa, intelektualnog cinizma, disonantnih nihilističkih tonova, raspada svih vrijednosti (Broch), što se sve kontinuira i u današnjoj stvaralačkoj svijesti. Primjeri su brojni, ali ovdje valja spomenuti intelektualni i doživljajni nihilizam „teoretičara očaja“ E. M. Ciorana, koji docira izvjesni stupanj katarzičnosti pa njegov zaštitni omotač umjetnošću izražava odbojnost prema svim pojavnostima laži, prema ružnoći svijeta, a time i besperspektivnu iluziju kojom se napajamo i dresiramo unutar jednog povijesnog slijeda. Nadopunimo to sada i nekom drugačijom vizijom pjesnika Nikole Šopa koji franjevačkom poniznošću pjesnički u nadi i milosti duhovnoj lirizira svijetom skromnijih i skrovitih fizičkih rakursa oblikujući stihovima osobni vjerski doživljaj. Dakle, može se govoriti o različitim motivskim i tematskim polazištima našeg doba, o kontinuitetu duhovnih iskustava koja su se već paralelno taložila u geološkim slojevima kulturne povijesti. Ako zamijetimo elitističko gospodstvo u pojavi pjesnika ili slikara, to nije izraz odvajanja života fizičkog od duhovnog, već najviša težnja stvaratelja: sinteza konačnog i beskonačnog, kojom umjetnička forma supstancionira središte imaginacije koja je specifična za neku određenu epohu ili vrijeme. Duhovno gospodstvo koje se u materičnosti bojom utjelovljuje te od osjetilnosti živi i njoj se obraća ovjerava slikar Marin Tartaglia (1894. – 1984.) u knjizi „Sažeci“, 1994., kad aforistički piše: „Slikarsko djelo je metafizičke vrste.“ ili „Motivi su na zemlji ono što su na zvjezdanom nebu sazviježđa, to jest fizionomične cjeline.“ Spomenuti lapidarni zapis u tekst je produženo iskustvo cjelovitog slikarskog procesa, sažimatelja pikturalne forme, jednog od rijetkih slikara kojem je crtež prodisao kontemplativno na granicama zadanog motiva, dakle, nepovjerljiv opservator koji kistom ne premazuje biće plohe, već bojom „otire“ aktivirajući zrnastu fakturu slikarske mrlje. Kist produžuje štapom kako bi slikao u distanci od platna, od emocije koju nadzire razum te mu svako žonglersko mahanje alatom ostaje strano, a disciplina motrenja motiva omogućava mu da u zadanoj napetosti horizontale i vertikale mjeri regulacijske crte i tonove u harmonijskom odnosu ostvarujući mjeru suzdržanih pikturalnih vrijednosti. Ustvrditi nam je također, a što je prvorazredna kulturološka činjenica, da je po tim značajkama Tartaglia bio prvak dosljedne slikarske škole koja je temeljem njegovih slikarskih iskustava i senzibiliteta normirala slikarsku metodu koju su mnogi slikari kasnije plodonosno pronosili. Stoga je njegovo slikarsko djelo organizacija slikarskih elemenata kao rezultat dugotrajnog procesa kojim osjeća i misli cjelinu osobne vizije. Jedan foto zapis svjedoči akromatski gotovo mističnu atmosferu noćnog prizora u kojem je svjetlosnom bjelinom zasjao prozor ateljea Tartaglinog, kao da se radi o čednoj površini platna, emanaciji slikarskog bitka. To nas na trenutak može prenijeti u obućarsku radionicu filozofa Jakoba Böhmea (1575. – 1624.), kada je na metalnom tanjuru ugledao refleks svjetlosti, što će biti motivacijski trenutak za promišljanje dijalektičkog odnosa svjetlost-mrak.
Uzbudljivo je naše doba prebogato opcijama, gdje se orijentacijske tangente viših imaginacijskih i stvaralačkih dodira rijetko ostvaruju u privremenom čovjekovom boravku na zemlji. Od pećinske slike, od Epa o Gilgamešu do Tartaglinog svjetlosnog prozora ateljera, pokazuje se iznimno važnim osobni čovjekov upit na bitak koji osmišljava moralnu i umjetničku ljepotu ljudskog života.

Danijel ŽABČIĆ