dipl. ing., osnivač, direktor i vlasnik Tvornice turbina Karlovac

IVAN MIKŠIĆ

 

 

 

 

Razgovarala: Dubravka VIDAK

Kulturna i industrijska baština su povezane, radimo i na tome obnovom i uređenjem zgrade Mustad / ŽEČE u Karlovcu

 

Kako ste počeli i kako biste opisali radnu putanju, koja vodi do godine 2020., godine pandemije i brojnih neugodnih iznenađenja?

Rođen sam 3. siječnja 1942. u Karlovcu, u radničkoj, katoličkoj obitelji, Mikšići, na Donjoj Švarči kraj Karlovca, u neposrednoj blizini bivše utvrde Švarča, vlasništvo knezova Zrinskih i Frankopana, koju utvrdu su razorili Habsburgovci nakon njihovog smaknuća odsijecanjem glava u Bečkom Novom Mestu 30. travnja 1671.
Otac je u svibnju 1945. kao hrvatski vojnik ubijen nemilosrdno od partizana, bez suda, kod Maribora, i danas mu ne znam za grob. Stric Mijo bačen u Jazovku početkom 1943. godine. Majka je ostala sa mnom i s još dva mlađa brata. Majka Marija, jedna od 12-ero djece, po zanimanju krojačica, rođena Sviben, 1909. godine u Trnovu, Ilirska Bistrica, od oca Mihajla Svibena, rođenog u Zlataru, u Hrvatskom zagorju, i majke Antonije Barbiš, Slovenke. Doselili su se koncem Prvog svjetskog rata u Erdelj, općina Generalski stol, na brdo u blizini toplica Lešće, zaselak Halari, gdje su sagradili kuću i gospodarske zgrade, koje i danas postoje. Djed je bio postolar, a to zanimanje je naslijedio njegov najstariji sin Stanko, a kasnije i unuk Miroslav, moj bratić.
Djed Mihajlo imao je fotografski aparat i sačuvane su mnoge fotografije iz tog vremena, a poticao je djecu na čitanje knjiga, slanje pisama i razglednica, a što je do danas gotovo sve sačuvano kod potomaka obitelji Sviben. Tako nam je majka, prigodom Božića, Sv. Nikole ili imendana, uvijek za dar kupovala knjige. Većina je sačuvana do danas.
Ima mnogo potomaka obitelji Sviben. Jedan od mojih bratića je poznati akademski slikar pok. Miroslav Šutej, sin tete Franjice, koja je bila tekstilni radnik u Pamučnoj industriji Duga Resa. Imala je hobi izrađivati od ostataka tkanina raznih boja kolaže. Jedan takav kolaž imam u posjedu, star je oko pedeset godina, predstavlja dvorac Bosiljevo.
Miroslav Šutej autor je današnje hrvatske zastave, grba i novčanica kune. Početkom šezdesetih godina objavljivao je ilustracije u satiričkom časopisu Paradoks, a koji časopis nije bio dugog vijeka. Znao se našaliti da su nove kune njegovi bezbrojni izlošci. Na svakoj novčanici kune dolje lijevo je utisnuto njegovo ime.
Sestrična Irena Lukšić, književnica, kći majčine sestre Zore Lukšić iz Duge Rese, umrla je 2019. godine u Dugoj Resi.
Otac Franjo, rođen 1910., podrijetlom iz poznate švaračke obitelji Mikšić, nadimak „Bracina“, selo Donja Švarča broj 27, u blizini današnje bolnice, po zanimanju strojobravar, radio je do odlaska u hrvatsku vojsku 1943. u Pamučnoj industriji Duga Resa i Mustadu, tvornici potkivačkih čavala.
Jedan od rođaka je i nekadašnji kandidat za predsjednika Republike Boris Mikšić. Boris i ja imamo zajedničkog pradjeda. Od pradjedove prve žene je moj djed Nikola, koji je imao osmero djece, a od druge žene je njegov djed Mijo, Mila, koji je imao dvanaestero djece. Mikšići su na Donjoj Švarči bili poljoprivrednici i trgovci konjima, a imali su i gostionicu, elektromlin i vršalicu za sve vrste žita. Jedan mlin je sačuvan i obnovljen i nalazi se u Tehničkom muzeju u TTK. Vlasnik elektromlina i elektrovršalice bio je Pavao Mikšić a gostionice Josip Mikšić.
Za vrijeme školovanja teško smo živjeli, jer su nam jedini prihodi bili od majčina šivanja, tako da sam obavljao razne poslove uz braću, da bi se svi školovali.
Majku Mariju netko je nagovorio da ide tražiti u grad Karlovac socijalnu pomoć za nas troje braće, kada smo išli u osmogodišnju školu i kada joj je bilo najteže. Otišla je nekom Tomcu ili Tomici, po prezimenu, ne znam točno danas, koji je bio mjerodavan za to. Vratila se kući, rekla nam je odgovor Tomca, da od socijalne pomoći nema ništa, da joj je muž bio neprijateljski vojnik i da bi joj sva tri sina mogli poći njegovim stopama!!!
Kao gimnazijalac radio sam preko ljeta u karlovačkim hotelima kao portir, hoteli Central i Korana, jer sam vladao njemačkim i engleskim jezikom, a brat Josip radio je u Kampu Korana. To je bilo doba dolaska prvih turista u Jugoslaviju. Radio sam i u mlinu kod rodbine na Švarči. Davao sam instrukcije iz matematike, fizike, mehanike i drugih predmeta na gimnaziji, a kasnije i na Sveučilištu u Zagrebu, tijekom cijelog studija.
Maturirao sam iz predmeta njemački jezik, kod profesorice Nade Šašel. Tema je bila drama Wolfganga Borcherta: DRAUSSEN VOR DER TŨR,1947., izdanje Rowohlt, Njemačka, ratna tema iz Drugog svjetskog rata o mladom dvadesetogodišnjem vojniku. Te godine upisao sam strojarsko-brodograđevni fakultet u Zagrebu, koji sam završio 13. svibnja 1967. Davao sam mnogima instrukcije za vrijeme studija, pa i nećaku Vladimira Bakarića, koji je studirao na strojarstvu. Uvijek bi me kod njega u domu počastili dobrim ručkom, posebno pohanom teletinom, koja je bila rijetkost i skupa. Za vrijeme studija u Zagrebu bio sam više godina demonstrator iz mehanike, dinamike i kinematike na katedri prof. Bazjanca, te sam predavao mehaniku na srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu prema preporuci prof. Bazjanca. Diplomirao sam kod prof. Bazjanca iz područja kinematike u svibnju 1967. godine.
Bio sam stipendist tvornice “Jugoturbina” zadnje dvije godine studija. Zaposlio sam se prvo u konstrukcionom uredu turbina, a zatim sam bio u konstrukcionom uredu pumpi. Iza toga sudjelovao sam u tehnološkoj modernizaciji Jugoturbine, kao direktor Tvornice pumpi od 1974. do 1978. Sudjelovao sam u investicijskim radovima novih pogona u Jugoturbini i razvoju novih proizvoda. Dok sam bio direktor Tvornice pumpi, ugovoreni su neki od najznačajnijih poslova koji su joj podigli tehnološki ugled i dali značajne reference: rashladne pumpe za NEK-Krško i TE Obrenovac, pumpe za Naftovod, pumpe za Rafineriju Sisak zajedno s diesel motorima Jugoturbine kao pogonske strojeve pumpi, pumpe za šećeranu Ormož i Virovitica, pumpe za INA – Kutina, stotine pumpi za brodogradnju i niz pumpnih stanica za vodoprivredu diljem bivše Jugoslavije. Strani partneri su nam bili KSB, Njemačka i ACEC, Belgija, za pumpe naftovoda. Sve te pumpe i danas rade a dio servisira TTK.
Od 1970. do 1977. na Višoj tehničkoj školi u Karlovcu predavao sam predmet hidrauliku i bio asistent iz matematike i hidromehanike, te na Višoj tehničkoj školi u Bihaću, kod prof. Jakova Nikića, koji mi je bio i nastavnik i razrednik u Gimnaziji Karlovac. Godine 1978. položio sam stručni ispit za ovlaštenog projektanta i voditelja gradilišta, te sam i danas član Hrvatske komore inženjera strojarstva. Godine 2009. odslušao sam 120 sati dodatnih predavanja iz nove zakonske regulative na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. 1989. pohađao sam poslovnu školu za „managere“ u Njemačkoj, Köln, na poziv njemačke vlade Jugoslaviji. Škola je bila organizirana od strane Carl Duisberg Gesellschaft e.V. Köln, a seminar se zvao „Management und Markt“.

Dobitnikom ste brojnih nagrada i priznanja, a najvažnije su one za inovacije, jer upravo to je ono po čemu ste Vi i Tvornica turbina Karlovac prepoznatljivi. Hoćete li nam navesti one prve i one najvažnije?

Svoj razvoj tvrtka je od prvog dana temeljila na inovacijama i tehničkim unapređenjima u području energetske opreme. Takmičili smo se u hrvatskim brodogradilištima s brojnim svjetskim proizvođačima brodske opreme i to je bio način na koji smo opstali, a i rasli. Jedna od najznačajnijih inovacija bila je specijalna vertikalna pumpa za iskrcavanje nafte iz tankera, cargo pumpa, za koju smo 2003. godine dobili Zlatnu kunu Hrvatske gospodarske komore. S tom inovacijom ugovorili smo kompletne strojarnice za najveće tankere koji su se u to doba gradili u svijetu i to u brodogradilištu Split za Tankersku plovidbu iz Zadra. Te isporuke podigle su nam ugled u svijetu i tehničku razinu. Za naše uspjehe u poslu i inovacije, od osnutka tvrtke dobili smo više od 130 domaćih i inozemnih priznanja.

Svoju ste priliku dobili u bivšoj Jugoturbini i godine 1991. s dvojicom kolega osnovali Jugoturbina energetiku. Naravno, to je bilo pravo vrijeme za novi početak. Jeste li imali poteškoća pri tom?

Uspostavom države Republike Hrvatske i padom komunističkog sustava mogao sam ostvariti svoju davnu želju da sam odlučujem o razvoju, marketingu, proizvodnji i servisu razne energetske opreme, jer sam smatrao da mogu pobijediti mnoge male zapadnoeuropske tvrtke koje su se natjecale u hrvatskim brodogradilištima i ostaloj industriji. Dvojica kolega (Branko Rajer i Ivan Bubanović) i ja osnovali smo 15. svibnja 1991. godine mješovito poduzeće, tvrtku kćer Jugoturbine, s ciljem projektiranja energetske opreme i to pod nazivom Jugoturbina Energetika. Kasnije je tvrtka preimenovana 1992. u
Tvornicu turbina d.o.o. Jedan od poticaja za osnivanje tvrtke bila je izjava Freda Tannera, 1990. godine, glavnog pregovarača firme ABB za kupnju imovine tvornice parnih turbina u stečaju, da je dokumentacija Tvornice parnih turbina smeće i da tvornica ne bi propala da je dokumentacija nešto vrijedila!!! Uvreda za cijelu Jugoturbinu i Hrvatsku. No, koristili su kasnije maksimalno.
Početak proizvodnje bio je veoma težak. U početku smo koristili kapacitete, kako strojne obrade tako i prostor i ljude postojećih tvrtki u Maloj Švarči. Cijene za te usluge bile su znatno više od uobičajenih cijena, a isto tako i cijene pojedinih povremenih usluga od raznih suradnika, sve dok nismo postupno kupili strojeve i zapošljavali stalne suradnike. Često su nas mnogi ucjenjivali visokim cijenama.
Razvili smo puno novih proizvoda, što je svake godine omogućilo rast u svim područjima poslovanja. Za te proizvode dobili smo mnogo nagrada i priznanja na domaćim i svjetskim izložbama inovacija i poslovnim sajmovima. Od osnivanja tvrke 1991. do danas TTK je redoviti izlagač na Zagrebačkom velesajmu u području energetike; iz Karlovca se već godinama više nitko ne pojavljuje iz tog područja na sajmu. Inovacije i tehnička unapređenja bili su temelj stabilnosti i razvoja tvrtke sve do današnjih dana.
Od svojih kolega, suosnivača tvrtke, otkupio sam njihove udjele 1997., jer je bilo naznaka mogućih nesporazuma. Tražili su samo dobit a ne i razvoj tvrtke.
Danas sam jedini osnivač i direktor privatnog poduzeća “Tvornica Turbina” d.o.o. Karlovac, koja se nakon velike stagnacije hrvatske brodogradnje počela baviti proizvodnjom malih brodskih i industrijskih turbina i raznih pumpi, posebno u energanama u kogeneraciji na biomasu, do snage od 10 MWe, kao i proizvodnjom razne energetske opreme. Na taj način tvrtka nastavlja tradiciju proizvodnje energetske opreme u Karlovcu. Tvrtka potiče napredno poduzetništvo: stvaranjem novih proizvoda i usluga, stvaranjem novih radnih mjesta i stvaranjem profita, za daljnja ulaganja i razvoj.

Godine 2014. u uporabu ste pustili novu proizvodnu halu Tvornice turbina pogon II., smještenu u poduzetničkoj zoni Karlovca, Logorište – Belajske Poljice, nekoliko kilometara od centra Karlovca. Tamo se proizvodi energetska oprema; imate ogromne dizalice, tokarske strojeve… time ste potvrdili nastavak modernizacije i održavanja energetske opreme, prije svega parnih turbina do 200 MW električne snage, te pumpi. Hoćete li nam reći više o parnim turbinama i njihovoj uporabi?

Parne turbine su rotacioni energetski strojevi, u kojima se energija pare pretvara u rotaciju strojeva. Snage im se kreću od 0,5 kW pa do 1000 MW. Turbine služe prvenstveno za dobivanje električne energije, ali i za grijanje gradova i naselja, te za pogon pumpi, ventilatora i kompresora. Vrlo su složene konstruktivno i tehnološki. U Karlovcu se parne turbine proizvode od 1949. godine. Danas ih proizvodi naša tvornica, ali snage do 10 MW.
No, 2 km od naše tvornice, ove godine u novu energanu „Ilovac“ na biomasu ugrađena je turbina iz Njemačke, što je poniženje za nas, a i Karlovac i Hrvatsku. Nije se vodilo računa ni o tradiciji gradnje turbina u Karlovcu od 1949., a ni današnje proizvodnje u Karlovcu. Grad Karlovac je dao koncesiju, pa je mogao tražiti hrvatsku opremu.

Bez obzira na velike strojeve i njihove mogućnosti, čini se da nemate previše zaposlenih, nego racionalno raspoređen broj. Koliko točno imate zaposlenih i koje su struke najviše zastupljene?

Tvornica ima danas 170 zaposlenika svih potrebnih zanimanja, da bi se proizveo energetski stroj, dakle za proračune, projektiranje, konstrukciju, tehnološku razradu, proizvodnju, montažu i ispitivanje. U tu svrhu tvornica kontinuirano stipendira đake srednjih škola za proizvodna zanimanja, te studente strojarstva i elektrotehnike. Za vrijeme studija studenti i đaci obavljaju praksu u tvornici, a naknadno se upućuju na dodatne dopunske specijalne tečajeve za potrebe tvrtke. Najviše su zastupljeni inženjeri strojarstva, pa ekonomisti i inženjeri elektrotehnike, a u proizvodnji tokari, glodači, bravari i zavarivači, monteri, kontrolori.

Puno putujete i pratite kako rade drugi. Jeste li bili istinski impresionirani radom u struci i u kojoj državi mislite da je najbolje učiti i raditi u Vašem području djelovanja?

Strojarstvo me oduvijek zanimalo i impresioniralo. Kao student bio sam na stručnoj praksi u Jugoturbini, te u Nizozemskoj i Njemačkoj po nekoliko mjeseci. U svakoj tvrtci možete mnogo naučiti i primijeniti u praksi i daljnjem razvoju. Puno možete naučiti u Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, nama najbližim zemljama.

Malo ste me nasmijali, dok sam čitala tekst o početku proizvodnje parnih turbina u kogeneraciji na biomasu, u kojemu opisujete osnivanje klastera potaknutog obnovljivim izvorima energije u EU pa i u Hrvatskoj, a naziv klastera bio je „Grupacija biotoplifikacija“. No, smijeh je gorak jer kažete: „Nacionalni projekt izgradnje energana od strane hrvatske industrije, pored snažnog uvoznog lobija, nije uspio. Smatram da smo svi u klasteru bili naivni. Sjetih se kluba u Slovenskoj 9!“ Pojasnite nam na tom primjeru poslovanje na hrvatski način i kakva je često uloga države i državnih tvrtki, ministarstava i ministara?

Hrvatska je u gotovo svim područjima bogata u obnovljivim izvorima energije, i to u biomasi, suncu i vjetru. To je bila izvanredna prilika i podloga za proizvodnju opreme za energane. Nažalost, Hrvatska tu priliku nije iskoristila. Iskoristile su to neke europske zemlje, koje su nam prodale i dalje prodaju svoju opremu.
Potaknuti razvijanjem obnovljivih izvora energije u EU pa tako uz početak i u Hrvatskoj osnovan je klaster više hrvatskih tvrtki 2012.:
TPK-EPO proizvodnja, Zagreb
TTK Karlovac, Karlovac
Institut IGH, Zagreb
PHB automatizacija, Zagreb
B.E.S.T. PROJEKT, Zagreb
KONČAR-montažni inženjering, Zagreb
Leko-biro, Slavonski Brod
OIKON, Zagreb
Udruga za razvoj Hrvatske, Zagreb
Cilj klastera je bio nuditi hrvatskim investitorima tipske energane u kogeneraciji na biomasu, iz drvene sječke, snage 1 MWe i 4 MW toplinske snage, za 40 predviđenih lokacija u Hrvatskoj, čija izgradnja je bilapredviđena planom. Članovi klastera su u razvoj projekta i opreme uložili vlastita sredstva tipske energane, da bi bila jeftinija i da bi se lakše i jeftinije održavale.
Direktor grupacije je bio dipl. ing. Nikola Čupin, iz Končara. Počelo je nuđenje energana. Jedva je ugovorena prva energana u Glini snage 1 MW, ali pod lošim financijskim uvjetima. Trebala nam je referenca.
Tijekom 2011. i 2012. održavali su se mnogi seminari i konferencije o biomasi, u organizaciji, najviše HGK, na kojima su se promovirali uglavnom strani proizvođači opreme. I mi smo se prijavili na jednoj konferenciji da se predstavimo s našim parnim turbinama na Zagrebačkom velesajmu. Naša molba je odbijena. Bili su uglavnom stranci. Ministar gospodarstva bio je Radimir Čačić. Niti najveća zalaganja Nikole Čupina i članova klastera na svim razinama u Republici nisu pomogla da se uključi domaća industrija u izgradnju energana. Nedugo nakon toga klaster je završio u likvidaciji, a oprema se uvozila, sve do danas.

Tvrdite da nam manjka nacionalne svijesti i da ne bi u Njemačkoj davali prednost stranim tvrtkama pred domaćim, jer bi ih se opomenulo i s najvišeg mjesta odnosno iz vlade? Vodi li netko o tome računa u Hrvatskoj? Nažalost i ovih smo dana svjedocima afere Janaf…

Na ovo pitanje mogu reći jednu zgodu koju smo imali u okviru brodskog programa. Svi kupci stranih brodova u hrvatskim brodogradilištima bili su iznimno zadovoljni našim proizvodima za brodove: kao npr. pumpe strojarnice, automatski uređaji za pročišćavanje otpadnih voda, hidroforna postrojenja, izmjenjivači topline.
Direktor nabave jednog brodogradilišta nakon odlaska u mirovinu, ponudio nam je pomoć u plasmanu naših proizvoda u Italiju, jer je tamo imao poznanstva u brodogradilištima. Javili smo se na jedan tender za novi brod. Predali smo ponudu i zajedno sa suradnikom otišli na razgovore. Predstavnici brodogradilišta primili su nas i izjavili: „Vaša ponuda je u tehničkom pogledu prihvatljiva i cijena je konkurentna, ali mi ćemo ipak kupiti talijansku opremu.“
U takozvanom europskom otvorenom tržištu na djelu je protekcionizam glavnih zemalja!
Parne turbine se u Karlovcu proizvode od 1949. godine. Ali u gradu do danas nema niti jedne. U energanu na Ilovac 2 km od naše tvrtke je došla turbina ovih dana iz Njemačke, u Žakanju kompletna oprema iz Italije, a u Ogulinu iz Kine. Nismo imali priliku niti u jednom projektu čak niti dati ponudu, jer nam nitko nije htio poslati niti upit usprkos traženju s naše strane. Župani Ivan Vučić i Damir Jelić, te HGK, Zlatko Kuzman dijelili su nam i dijele, opravdano, nagrade za uspješno poslovanje, ali kamene temeljce zalijevali su za stranu opremu.
Vodovod Karlovac, od kada postoji proizvodnja pumpi u Karlovcu, to jest od 1949. do danas, dakle 70 godina, nije kupio niti jednu pumpu u Karlovcu, niti u Jugoturbini, niti u Croatia pumpe d.d. niti u TTK d.o.o. Vodovod Duga Resa je 2019. godine kupio dvije pumpe u Njemačkoj za pumpnu stanicu u Novigradu za 800.000,00 kn, iako su do 2020. godine radile pumpe isporučene od strane Jugoturbine još 1976. godine. Kao nisu znali da se pumpe proizvode u Karlovcu, 3 km udaljeni od tvornice!!!!
Dakle, u Karlovcu nema ugrađene niti jedne pumpe niti parne turbine, koje bi se mogle pokazati kupcima, a koje su proizvedene u Karlovcu. Nitko od kupaca koji nam dolaze iz zemlje i inozemstva ne može to shvatiti i nikada niti ne će. Karlovac i Jugoturbina bili su poznati ne samo u Jugoslaviji, već i u svijetu.

Zgrozili su me podatci o tome kako su od trideset energana u kogeneraciji na biomasu izgrađenih do danas u Hrvatskoj, samo tri u cijelosti izgradile hrvatske tvrtke; dok je sve ostalo uvoz ili je sva oprema uvozna? Tko dogovara takve poslove: domaći konzultanti i za koga oni zapravo rade i tko im to dopušta? Ako sam dobro shvatila a bojim se da jesam: na jeftinoj hrvatskoj biomasi i povećanoj cijeni struje zarađuju vlasnici energana, pustošeći hrvatske šume, a zarađuju proizvođači strane opreme, kao što će zarađivati i kroz isporuku skupih rezervnih dijelova? Kakav je i koji onda interes Republike Hrvatske da se grade takve energane?

Ja smatram da Hrvatska nema financijski interes graditi energane u kogeneraciji na biomasu na način kako se ostvaruje, a za šume i vjetar je slično. Hrvatska ima biomasu u dostatnim količinama i prodaje ju vlasnicima energana. Time se pustoše hrvatske šume. Da bi cijena struje u tim malim energanama bila privlačna investitorima, sve pravne i fizičke osobe u Hrvatskoj plaćaju povećanu cijenu struje, kako bi se motivirali investitori za gradnju energana. Ako se oprema dovlači iz uvoza, a kasnije i rezervni dijelovi, korist će imati vlasnik energane i dobavljač opreme. Ako je vlasnik energane stranac, a u većini su stranci, a oprema strana, Hrvatska nema nikakvu korist. Uništavati će se saobraćajnice zbog teških šlepera drva, koje sanacije će plaćati hrvatski porezni obveznici i pustošiti će se šume.
U Hrvatskoj još uvijek postoje tvrtke koje su u stanju u cijelosti opremiti kompletnu energanu.
Kada se već grade energane, zašto je ne grade hrvatske tvrtke? Zašto hrvatske tvrtke ne bi isporučivale rezervne dijelove i servisirale energane? Zašto hrvatske tvrtke ne bi zapošljavale mlade inženjere i radnike strukovnih škola i na taj način ih motivirale za studije tehnike.
Nažalost, mnoge konzultanske tvrtke rade isključivo za strane firme. Tako je npr. najpoznatija projektantska i konzultantska tvrtka u Hrvatskoj za novu energanu na Ilovcu u Karlovcu, 2 km od naše tvrtke, prvotno u projekt stavila rabljenu talijansku turbinu, nas ne pitaju uopće za ponudu, a znali su za nas. Pokleknula struka i nacionalna svijest! HEP je za dvije energane na biomasu turbine uvezao iz Brazila!

Pokušavali ste te važne teme pojasniti u HEP-u i Hrvatskim vodama, no nikada Vas nitko nije htio primiti niti odgovoriti na zamolbe, osim jednog kratkog prijama u HEP-u 2013. U Ministarstvu gospodarstva su Vam tek dvije suradnice rekle da Hrvatska mora poštivati propise Europske unije? Što to znači?

Da, jednom prilikom smo tražili prijem kod ministra gospodarstva, prigovorom na jedan tender, koji je onemogućio natjecanje hrvatskim tvrtkama, jer su u tenderu postavljene neopravdano visoke prepreke za nuđenje. Hrvatska tvrtka koja je pisala tender znala je jako dobro proizvode i reference hrvatskih tvrtki, ali je podigla kriterije da eliminira hrvatske tvrtke. Kad smo upozorili na to, u Ministarstvu su nam rekli da su to kriteriji Europske unije i da ih Hrvatska mora poštivati. Pitao sam ih koji su to propisi i da li se te prakse drže Njemačka ili Švedska. Bilo je više zahtjeva za prijem, ali smo na koncu odustali od takovih koraka, u cilju predstavljanja naših proizvoda. Sad vidim da smo uzalud trošili vrijeme na mnogobrojne seminare po Hrvatskoj o biomasi, prezentacije naše parne turbine, pumpe, ejektore i drugu opremu za energane na biomasu. Odluke su se donosile drugdje!

Kakva je zapravo situacija u hrvatskoj brodogradnji i mislite li da su se drukčijim upravljanjem neka brodogradilišta mogla spasiti? Koliko smo još uvijek opterećeni lošim uvjetima za kreditiranje i financiranje, te uvozom? Bismo li se mogli osloniti na vlastite snage i kako?

Brodogradnja je bila industrijska grana kojom je Hrvatska bila poznata u svijetu i zapošljavala mnoge radnike u brodogradilištima i kod dobavljača. Sve države na svijetu pomažu brodogradnju, jer u brodogradnji vlada veliko natjecanje i neprestano se stvaraju novi proizvodi kroz inovacije i tehnička unapređenja i poboljšanja, i to ne samo u konstrukciji broda, već i kod mnogih tvrtki koje isporučuju opreme za brodove ili daju usluge. Brodogradnja potiče interes za studiranje strojarstva, brodogradnje i elektrotehnike, jer tih struka se traži i u drugim segmentima gospodarstva.
Hrvatska država nažalost nije uspjela načiniti red u brodogradilištu, jer se time nije ni bavila. Od pet brodogradilištu, gdje smo i mi isporučivali mnogo opreme, danas nije ostalo gotovo ništa. Naši projekti, certifikati, alati, modeli, dokumentacija za brodogradnju rađeni su uzalud i sad su za otpis.
Bilo bi jako pozitivno da se barem nešto obnovi!
No, pitanje je što Hrvatska može učiniti, jer su banke strane, a onaj tko ima novac, odlučuje. Ugovorene poslove preuzela su druga europska brodogradilišta i brodogradilišta na Istoku, a hrvatski podisporučioci opreme ostali bez poslova. Navodno brodogradilište Split opremu uvozi iz Kine.

Želite li zaključno nešto poručiti, predložiti, savjetovati?

Usprkos ovakvim i mnogim sličnim nevoljama koje su se odvijale protekom 30 godina, tvrtka TTK je uvijek bila i sve do danas stabilna tvrtka, nikada pod blokadom, osobni dohodci nikada nisu kasnili niti jedan dan, nikada nije ostala nikome dužna niti jedne kune.
Tvrtka od prvog dana redovito isplaćuje naknadu za godišnji odmor, božićnicu, prilog za Uskrs i dar za Sv. Nikolu uz prigodni dječji program u novoj hali u Logorištu, te naknadu prilikom vjenčanja i rođenja djeteta.
Vjerujem da će tako biti i dalje, bez obzira na moguće mnoge poteškoće i u budućnosti. Taj uspjeh tvrtka zahvaljuje i mnogim radnicima u tvrtki, koji su od zaposlenja do danas ostali vjerni tvrtki ili do umirovljenja. Po godinama staža tvrtka spada u mlađe tvrtke, što je posljedica kontinuiranog školovanja i stipendiranja i novog zapošljavanja.
I na kraju, da se pohvalimo!
Tvrtka je 1. srpnja 2020. godine kupila od Karlovačke banke devastiranu zgradu bivše tvornice Mustad / ŽEČE, staru 100 godina, u kojoj su se do 2005. proizvodili potkivački čavli za mnoge države diljem svijeta. Zgrada predstavlja jedan od najljepših spomenika europske, hrvatske i industrijske baštine grada Karlovca. Nažalost, bez unikatnih strojeva, koji su uklonjeni iz zgrade. Započeli smo obnovu zgrade, uz nadzor Ministarstva kulture, Odjel u Karlovcu. Namjera nam je u zgradu preseliti već postojeći Tehnički muzej inženjerstva Jugoturbine, koji se nalazi u našim prostorima, također u zgradi staroj 100 godina, bivša kožara! Zgrada je obnovljena vlastitim sredstvima, kao spomenik kulturne i industrijske baštine grada Karlovca i Hrvatske.
U zgradi Mustad-ŽEČE planiramo postaviti i druge sadržaje industrijske i kulturne baštine grada Karlovca i okolice, te dio za skladišne potrebe tvrtke.

S gospodinom Ivanom Mikšićem razgovarala: Dubravka Vidak