Pucnji i prepucavanja

Živio sam u komunizmu, kroatizmu, dekroatizmu i sada u bolesnoj kombinaciji svih tih izama, to jest u parlamentarnoj demokraciji koja se živahno kreće od apsurda do paradoksa i natrag, bez klasičnih orijentira te na čas lijevo postaje desno, a desno lijevo. Na Markovu trgu dogodili su se pucnji, a nakon toga silna prepucavanja

Sa zakašnjenjem od nekih desetak dana obilježen je raketni napad na Banske dvore (1991.), doduše na nepriličan, neprihvatljiv, nasilan način, pucnjavom po zgradi izvršne moći i ranjavanjem policajca, hrvatskog policajca, jednog od onih koji jedva vežu kraj s krajem a čuvaju dobro potkožene političare. Srećom da je sustav dobro organiziran u svim svojim sjajnim dijelovima, pa je odmah istrčala interventna postrojba, skrivena u jedinom dućanu na Gornjem gradu, predvođena mladom prodavačicom prehrambenih proizvoda, te slučajno prolazećim prolaznikom, odvjetnikom koji je ranjenika prekrio kaputom, kao i slučajno prolazećim vozačem nehitne pomoći koji je policajca prevezao u bolnicu. S tim da se mladi napadač iz obitelji hrvatskih branitelja navodno ubio u blizini veleposlanstva države od koje smo se branili i većine srpskoga sveta uopšte.

Reakcije i raščlambe
Izbila je panika, stigla laka konjica, Trg sv. Marka zatvoren do daljnjega ili strogo kontroliran. Što s njim učiniti u budućnosti, da bi se spriječilo slično napucavanje? Kada sam dobro analizirao situaciju sa sigurnosne strane, shvatio sam da je problem crkva sv. Marka, koju treba srušiti da bi trg postao preglednijim. Nije to nova ideja, potezala se već u ne tako davnoj prošlosti, ali ju ja, eto, opet dižem iz mrtvih. Osim toga, tako je stara da ju nije šteta, uz to će prijedlog objeručke prihvatiti svi kojima ide na jetra krov s hrvatskim grbom na kojemu je prvo polje bijelo, izim kada padne snijeg pa je sve bijelo. Kao i oni koji, zgražajući se, pamte da su u njoj našli utočište hrvatski ratni invalidi, branitelji, kada su na njih bili pušteni neki čudni Milanovićevi specijalci. Na mjestu srušene crkve treba izgraditi visoki betonski toranj s mitraljeskim gnijezdom na vrhu, s kojega će Božinović, njegov gazda i ostali osjećajno povezani imati trg kao na dlanu, pa i sabornici ulaziti u zgradu Sabora bez straha. Oko tornja treba rasporediti tenkove, a u zraku dronove koji će usput otjerati golubove, inače uvijek spremne da ispuste neprobavljenu hranu na glave građana, teroristi jedni. Sve prilaze trgu braniti visokim zidom, a blindirana vozila s državnim velikodostojnicima puštati samo kroz Kamenita vrata koja će čuvati majstor Krupić. Toliko za sada, dok se ne sagrade zgrade Vlade, Sabora i dječjeg vrtića na obalama Save, između kojih će biti oblikovan i trg, po prijedlogu stanovitog koalicijskog partnera nazvan Trg sv. Save. Tada bi se na Trg sv. Marka mogla vratiti i srušena crkva sv. Marka, koju treba sačuvati u dijelovima kao svojedobno konjanički spomenik banu Josipu Jelačiću, na sklapanje kojega su nas mediji podsjetili nedavnih dana.
Idemo dalje, o posljedičnim reakcijama i prepucavanjima nakon pucnjave, analizama psihološkim, sociološkim, političkim, totalitarnim i liberalnim. Ja sam živio u komunizmu, kroatizmu, dekroatizmu i sada u bolesnoj kombinaciji svih tih izama, to jest u parlamentarnoj demokraciji koja se živahno kreće od apsurda do paradoksa i natrag, bez klasičnih orijentira te na čas lijevo postaje desno, a desno lijevo, desni centar se valja prema rubu i ponekad, kao sada, prelijeva ulijevo, bježeći u užasnom strahu od desnog gdje se nalaze „gnijezda mržnje“ za koja su odgovorni lijevi poput Milanovića (reče premijer) prije nego što je postao desni. (…) U strahu su velike oči, privođenja su započela, čitam, očito je riječ o uroti u koju su možda uključeni još Zrinski i Frankopan, istraga je u tijeku. Nađena je veza između Kutine i Vukovara, neka se nađe. Spominju se prijetnje. (Eh, curice, da vi znate kakvih sam se ja prijetnja naslušao i nagledao 1990. i 1991., telefonskih i pisanih srpskim jezikom, te što će mi sve raditi, i meni i mojoj obitelji. A čuvali su nas kako-tako, uglavnom nikako, mnogi od nas vozili smo se sami, pa i Gojko Šušak u vrijeme kada su još i te kako cvrkutale razne ptice, kosovi, vrane i pjevice, lajali labradori, svjetlucali snajperi i slično.)
Što, daklem, sada treba učiniti? Sve pohapsiti, a neke samo uhititi, zaustaviti Reuters (oprostite, zaustaviti internet), nacionalizirati ili konfiscirati društvene mreže – represiji će pomoći i depresivni Zakon o elektroničkim medijima koji samo što nije donesen – anonimne komentatore razotkriti i uhvatiti u dobro organiziranim racijama pod filmskim geslom „Dok je racije, bit će i Kroacije“ (iz filma Snivaj, zlato moje). I pronaći u kućama i stanovima oružje, što nije teško, makar set kuhinjskih noževa.
Tu smo pri novom problemu, pitanju koje postavljaju analitičari svega i svačega, naime zašto Hrvati drže oružje, a nije rat. Odgovor je jednostavan: zato što imaju povijesno iskustvo, i to višestruko. Kada je nadošla velika Srbija u monarhističkom obliku, potom zvana kraljevinom Jugoslavijom, hrvatskim je domobranima oduzeto oružje, a oni koji su bili protiv postrijeljani na Trgu bana Jelačića, zatim drugi put kada su predali oružje Englezima na Bleiburgu a ovi ih, razoružane, predali krvoločnoj komunističkoj jugoslavenskoj vojsci, te treći put kada je Hrvatskoj oduzeto oružje teritorijalne obrane, pa smo se morali snalaziti i taj put se snašli, hvala Bogu velikomu. Zato su Hrvati rekli: jest, imamo samostalnu, neovisnu, suverenu itd. državu koje ne bi danas bilo da ju mi nismo obranili, ali vrag nikada ne spava i može doći na vlast svakakva klatež, i to je povijesno iskustvo, pa se može svašta početi događati, i zato, braćo, pijmo ga (držimo ga) za svaki slučaj, ionako neki govore da je ovo slučajna država pa se slučajno može dogoditi da ga nekim slučajem zatrebamo.(…)

Nakon pucnjave na Markovu trgu mnogi se pitaju
zašto Hrvati drže oružje, a nije rat. Odgovor je jednostavan:
zato što imaju povijesno iskustvo, i to višestruko.
Što, daklem, sada treba učiniti?

Prešućivanja i cenzure
Dokumentarni film Nevena Hitreca „Povuci-potegni“, govori o roditeljima i školskoj djeci koja i nadalje uče iz udžbenika pretrpanih nepotrebnim podatcima, o djeci koja u školi ne nauče ništa ili malo, pa nastavu nastavljaju roditelji pomažući nasljednicima i zapomažući nad gomilom domaćih zadaća i zadataka. Film je sniman dugo, u stanu obitelji koja se i na taj način žrtvovala. Na Filmskom festivalu jugoistočne Europe u Parizu dobio je nagradu za najbolji dokumentarac (Niste čuli? Naravno da niste), uvršten je među najuspjelije na Zagreb Doxu, ali nagradu nije dobio, naravno, znamo znanje. Odjek u medijima skroman ili nikakav, naravno, znamo znanje. Nadam se da će jednoga dana a možda i prije biti prikazan na nekoj od televizija, možda čak i nacionalnoj, pa ćete onda vidjeti da moje laude ne proizlaze iz nepotističkih poriva.
Prikazan je na drugom programu HTV-a dokumentarni film o neobičnom nogometnom slučaju iz 1990. kada je Hrvatska pobijedila reprezentaciju SAD 2:1 s tako šarenom hrvatskom vrstom da ni ja nisam poznavao većinu igrača. U zagonetnoj dramaturgiji filma ipak je bilo za mlađe lijepo i poučno doznati u kakvim se političkim okolnostima odigrala ta utakmica, vidjeti još dobro držeće tadanje nogometaše, čuti ondašnje novinare od koji se neki i sada dobro drže, neke političare i funkcionare Hrvatskoga nogometnog saveza, kao i spletke kojima smo doskočili (Jugoslavija je još postojala, kao bolesnik na umoru). Lijepo je bilo čuti i sjećanja na izbornika te reprezentacije, u svakom smislu velikog Dražana Jerkovića.
Film (i skraćenu snimku utakmice) vjerojatno ste vidjeli, pa se pitate zašto ovo pišem. Zato što su me autori filma pozvali da i ja svjedočim o tom vremenu i utakmici, što sam i učinio, a oni me – izrezali. Zbog uštede vremena ili nekih drugih razloga, nije važno. A da biste znali što sam rekao u kameru, postoji Portal HKV-a. U prijenosu utakmice prenositelj Božo Sušec tada je rekao da to nije prva utakmica hrvatske reprezentacije, nego dvadeset i prva, ali dalje nije išao. Bila je svakako prva koju je prenosila televizija, i to Hrvatska televizija, a ja sam slučajno u to vrijeme bio glavni ravnatelj HRT-a (valjda su me zato zvali). Na pitanje autora jesam li doživio pritiske iz Beograda i JRT-a rekoh da nisam. A kako i bih. Mogli su se na HRT žaliti oni u Beogradu i „vršiti pritisak“ da se utakmica ne odigra ili barem ne prenosi (međudržavna (!) utakmica Hrvatska-SAD), žaliti se vodstvu JRT-a, ali na njihovu nesreću žalili bi se opet meni, budući da sam tada (sveta rotacija) baš ja slučajno bio i predsjedavajući Jugoslavenske radiotelevizije. Eto, znam da je mlađim čitateljima ove rubrike sve to nekako čudno, ali tako je bilo u onim zbrkanim vremenima.
Drugo, da se vratim na onu dvadeset i jednu utakmicu. Izjavih u kameru da to svakako nije bila prva utakmica hrvatske reprezentacije u povijesti, igrala je hrvatska nogometna reprezentacija u vrijeme Banovine Hrvatske, i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a u NDH je izbornik bio, podsjetih neoprezno, Rudi Hitrec, i on vrsni nogometaš ali ne toliko slavan kao Ico, njegov brat. Što je s braćom bilo poslije sloma NDH? Očito nisu bili proskribirani, štoviše. Rudi je postao poznatim kardiologom, a Ico Hitrec (koji je zajedno s Dolinarom spašavao ljude, koristeći svoju popularnost), bio je među utemeljiteljima Dinama. (Usput: Nino Škrabe je donio atmosferu (svih) tih vremena na pozornicu, u drami „U plavom podrumu“ koju su izveli Histrioni). Eto, sve sam to otprilike rekao, a oni me izrezali. Pa što, autorske slobode cijenim. Ili možda nisu autori nego današnji čuvari na HRT-u, gdje očito imam poseban status. Toliko, možda sam malo privatizirao ovu kolumnu, ali se štošta poklopilo.

(hkv)