Velike ideje i mali narodi

S druge se strane lupeta, ali se ne dvoji i sve proglašava „njihovim“. Upravo stoga nama treba stručnjaka prosvjetitelja, koji poznaju znanstveni metajezik i vladaju građom dostatno da poklope drugu stranu

Na lađi je za popodnevna počinka svatko sjedio u svojemu kutu. Platihljeb je djelao figure i novu lulu staroga kapetana, Paskoje je stoti put krpao istu mrežu koja više ne bi zadržala ni puža, a Grdan se verao na jarbol mjereći visinu zvonika. Ja sam uglavnom bacao oblutke i rastjerivao Paskoju neulovljenu ribu dok me ne bi otjerao psovkama. U tim bi trenutcima, dok smo se još oporavljali od napora svakodnevice, grč popustio jer bi umor misli nakratko rasuo. Nastojasmo uživati u hipu znajući da će nam se tmasti oblaci pod kapu vratiti čim se tijelo oporavi jer pekle su nas naše riječi izgovorene u srdžbi i tuđe koje su nas navodile na sumnju i preispitivanje svega u što vjerovasmo i za što dotad živjesmo. Stoga bih počesto odvezao Gracijin čun, oplovio rt i zaplovio smjerom lažnih nada, prema kući triju sestara, sad već ostarjelih i iznurenih samoćom, koje bi mi mahnule s tarace misleći valjda da sam Jerko. Pitao bih i sebe i njih je li lakše živjeti sam u neostvarivu iščekivanju negdašnje ljubavi ili u okrutnoj stvarnosti s nekoć bliskim licem. Pustio bih čun da ga nose struje tražeći i za se i za sestre odgovor od bogova mora, a more bi me vazda nosilo žalu da legnem na lažinu i sklopim oči napokon ugrijan zubatim Suncem te motrim Svebora kako roni i brbata, muti more sve dok se ne iscrpi, dok ne legne do mene i trskom u žalo ne ispiše jedno staro i meni nepoznato ime. Tad bi se i more najednom umirilo, ploče grobova podignule kao umorni kapci iza besane noći, jedna bi od sestara ustala da užegne svijeću lelujave luči, sve bi se priče svijeta prekinule, a pripovjedači utihnuli dok Svebora ne bih polegnuo uza madire. Gledao bih ga iscrpljena, ali nasmiješena u nekome svijetu u kojemu su bozi otrli svaku suzu s njegovih očiju i u kojemu njegove priče više nisu tužne.
Prošlih tjedana vrlo često raspravljam o tome koliko je bitno svaku znanost, pa tako i jezikoslovlje, približiti puku i koliko Hrvati u tome zaostaju za svojim susjeda. Mnogi će vam hrvatski znanstvenik na to odmahnuti rukom i odvratiti da je riječ o pojednostavnjivanju, no da je to nasušno potrebno, razvidno je čim se pojavim na terenu. Već i najčešća podjela štokavskih govora barem stoljeće i pol utječe na javno mnijenje. Tako me neki dan u Janjini jedan Janjinar(in) upitao je li na Pelješac ijekavica došla s carom Dušanom iz istočne Hercegovine i govore li Janjinari danas stoga istočnohercegovačkim dijalektom. Upitah ga govori li itko u istočnoj Hercegovini Mare, ruke, žene, boli (dakle, s naglaskom na zadnjem slogu). Odgovori mi da nije koliko on zna. Rekoh mu da to što on tvrdi potvrđuju i svi jezikoslovci na više mjesta te, štoviše, ističu kako su u novoštokavskim govorima silazni naglasci izvan nepočetnoga sloga rijetka iznimka. Kako na Pelješcu čak i najnovoštokavskiji govori sustavno odstupaju od toga i još vrlo često gube zanaglasnu dužinu, i ja se pitam zašto se pelješki govori svrstavaju u istu skupinu kao i govor Trebinja, Banje Luke ili Donjega Lapca. Sugovornik mi odgovori da mu je sve jasno, ali se i iz njegova pitanja prozire učinkovitost gotovo dvostoljetnih pokušaja da se Pelješac odnarodi iako je vlast Nemanjića ondje bila razmjerno kratka i gotovo da nije ostavila nikakve materijalne tragove. Međutim, SANU je etnolozima i etnografima na jugu hrvatskoga juga otvarao konobe, plaćao im stan i hranu te se njima koristio i za političke ciljeve, a hrvatski su znanstvenici i danas ondje u obrambenom stavu dok od države mole za više juhe i mekši kruh te se kriju iza višestrukosloženih rečenica. S druge se strane lupeta, ali se ne dvoji i sve proglašava „njihovim“. Upravo stoga nama treba stručnjaka prosvjetitelja, koji poznaju znanstveni metajezik i vladaju građom dostatno da poklope drugu stranu, ali i da ne muče puk teorijama koje ni sami ne razumiju, nego da svoje znanje prilagode i primijene. No tko bi napustio grijane urede i koga bi uopće bila briga? Drugi je poučan primjer nedavno objavljen tekst u kojemu se pojavljuje ime makedonskoga novinara Cvetina Čilimanova. Ne bi to meni zapelo za oči da se prezime dotičnoga nije zapisalo kao Chilimanov, pa moram priznati da sam provjeravao u makedonskim novinama kako mu se ime piše na ćirilici ne vjerujući vlastitim očima. Podsjetilo me to na raspravu mojega oca sa susjedom koji je tvrdio da je Talijan jer mu se prezime pisalo s ch. Kako susjed nije popuštao, otac mu je samo uzvratio da smo se i mi pisali Vidovich, ali ne zato što smo Talijani nego zato što Talijani nisu znali zapisati glas ć. Kako se na tome portalu vole obrecnuti na tuđe jezične pogreške, dežurni su kritičari mogli zaviriti u spise Črnorisca Hrabra te spoznati da južnoslavenske ćirilice barem od X. stoljeća u svojemu slovopisu imaju glas ć.
Na jugu se još zbrajaju uspomene ljeta. Joze je naručio juhu i lešo junetinu, a kad je konobar došao do stola, zausti: „Vrot to nose!“ „Zošto“, konobar će. „Juha ni tepla?“ „Kako znoš?“ „Pola ti je prsta u njuon, a nisi se opari!“