Tomislav Šovagović, književnik

Pisanje ne može i ne smije stati

Ponedjeljak, 26. listopada
Sunčano jutro preraslo je u oblačno podne. Broj zaraženih koronom manji je ponedjeljkom, ali noćas stupaju nove mjere na snagu: zabrana točenja alkohola od ponoći do šest ujutro, svadbe do pedeset osoba, sprovodi do trideset, uz već ranija upozorenja o držanju razmaka i sve što se podrazumijevalo i prije kronike zlokobnoga virusa. Redovi ispred pošte i jarunskoga doma zdravlja. Zasad se pošiljke još mogu poslati, a dogovoreni pacijenti u ordinacijama – smiju pojaviti s maskama na licu. Kao i u ostalim zatvorenim prostorima. Rad nudi utjehu, na gradilištima, otvorenim ustanovama, a u životu samostalnoga umjetnika – korektura rukopisa „Rudnik čvaraka 2“ kojemu je objavljivanje neizvjesno. Do Svjetskoga nogometnoga prvenstva u Kataru krajem 2022. godine možda i ugleda knjižare. Što da se radi, kada pisanje ne može i ne smije prestati. U medijskim i privatnim razgovorima izrazi sućuti zbog preminuća uglednoga sociologa i društvenoga komentatora Slavena Letice. Mnogi othodu prije vremena, bespomoćni pred kratkoćom ovozemaljskoga. I sve preplašeniji, prepušteniji, osamljeniji. Oni koji ostaju. Neizvjesnost u zraku. Opipljiva. Neukrotiva. Ali, unatoč svemu, odustajanje nema isprike. Ni kad se vrate satovi, kada dan postane kraći, noć dulja i hladnija. Tada pojedinac treba biti jak, najjači. Ponedjeljak je isprazan ako se pri kraju dana ne pročita kolumna „Hrvatske kronike“ Hrvoja Hitreca na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća. U tekstu „Hrvatska se pretvara u limun“ duhovito savjetuje predsjedniku Republike Hrvatske i predsjedniku Vlade RH da na paintballu riješe svoja dječja posla. I tako dokinu sav taj dosadni ping-pong.

Utorak, 27. listopada
Najavljena kiša pljušti nad sivim Zagrebom. Unatoč padalinama, blagoslovljen je bio razgovor s don Dankom Litrićem, 78-godišnjim salezijanskim svećenikom i misionarom koji sljedeće godine slavi četrdesetu obljetnicu boravka u toj centralnoafričkoj državi. Nenametljiv, skroman, kratko se vratio u prvu domovinu da bi sredinom studenoga ponovno otišao u drugu domovinu, kojoj je posvećena nova knjiga izabranih mu tekstova „Ruanda, ljubavi moja“. Osim što je u četiri desetljeća gradio crkve, župnikovao, odgojio naraštaje mladih (danas upravitelja u različitim zajednicama), salezijanac Litrić svih ovih godina i mnogo piše. Zato je njegov subrat don Ivan Marijanović uredio dičnu knjišku posvetu. A opet, njegov miran i blagoslovljen glas bez trunke ljutnje progovara o svim nedaćama kojih se nagledao, kritičan prema maskama u vrijeme korone, kada se zna da je afrička svakodnevnica smrt od gladi i siromaštva. S osmijehom govori gotovo o radosti blažene smrti kojoj odlazi, ostavljajući me u nadi da će mu Gospodin podariti još mnogo plodnih godina. Na tragu utemeljitelja Salezijanske družbe, sv. Ivana Bosca, školovao je tisuće mladih, skrbeći da imaju što dostojanstvenije uvjete u tom neizvjesnom svijetu. Lako je povući paralelu s o. Antom Gabrićem, vjernim pomagačem sv. Marije Terezije, ljepota životnoga poziva koji su išli protiv naravi i očekivanja svijeta, sudarajući se s predrasudama posvud, osim u vlastitoj duši. Velik je i don Danko Litrić, vrijedilo bi da i šira javnost spozna značaj njegovih djela.
Od početka pandemije korone preminuo je najveći broj osoba u jednom danu, čak 23.

Srijeda, 28. listopada
Ponovno tmuran dan. Prva je godišnjica smrti mog djeda Ivana Žurića, zvanog Iviša. Preminuo je u kninskoj bolnici u 11 sati i 15 minuta, uz moju malenkost, svojega najstarijeg unuka. Zadušnica je slavljena u crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu. Djedu sam posvetio knjigu „Kad narastem, bit ću Dražen“ s pričama iz Domovinskoga rata, prvu koja je objavljena nakon njegovoga odlaska na Nebo. Razmišljam o životu najdražega čovjeka, rođenoga 17. veljače 1931. godine. Kao nedonošče je stavljen u kutiju za cipele obloženu slamom, jer se činilo da ne može proživjeti u surovim uvjetima Pakova Sela i preranoga dolaska na svijet. A na njemu je opstao 88 godina, boreći se radom protiv siromaštva, uz voljenu suprugu, našu baku Katu, s kojom je proživio gotovo 65 godina u idiličnom braku. Ona je preminula 9. srpnja 2017., simbolično, na obljetnicu Wimbledona Gorana Ivaniševića kojega je voljela kao da je član obitelji.
Tijekom podstanarstva u okrilju samostana benediktinki na šibenskoj Gorici, lučki radnik je sa svojom Katom uspio izgraditi kuću u Crnici, skrbeći o dvije kćeri, kasnije i četvero unučadi, doživio je i petero praunučadi. Sjetim se telefonskoga razgovora s akademikom i velikanom Ivanom Aralicom (sretan mu 90. rođendan!), koji je kazao da mu je potrebna godina i pol dana da zapiše svete uspomene na svetog djeda. Unatoč mojim šibenskim knjigama, nisam siguran da ću za ovozemaljskoga života dospjeti staviti na papir zahvalnost za sva Ivišina dobra djela, brižnost i smijeh kojim je plijenio. Bio je jedini čovjek bez dlake na jeziku kojega su svi voljeli, čak i kad bi vrlo izravno izgovorio dobronamjernu kritiku svojim bližnjima, ali i potpunim strancima. Nedostaje djed, i još uvijek, godinu dana poslije, moja ruka iza „Dnevnika“ uzima telefonsku slušalicu i započne tipkati 022…, a onda se sjetim – gore su, na boljem mjestu, slušaju i čekaju nas.

Četvrtak, 29. listopada
Oblaci kao da nikada ne će biti razmaknuti iznad Zagreba. Objavljen rekordan broj od 2776 oboljelih od korona virusa u jednom danu i osamnaest preminulih. Otišla je i plava devetka Slaven Zambata. Nogometni velikan. Simbol „Dinama“. Nevjerojatno, ali u poštanskom sandučiću nalazim omotnicu u kojoj nisu računi. Mirko Ćurić poslao je knjižicu pjesničkih posveta Antunu Gustavu Matošu „Moderato dolcissimo“. Simbolično, uvršten je i koprivnički kolega Milan Frčko, čiju zbirku „Poplun od dežđa“ s radošću iščitavam ovoga tjedna, pod dojmom susreta na 27. Galovićevoj jeseni. Paralelno čitam i roman „Vošicki“ prijatelja Marka Gregura o životnoj priči izdavača češkoga podrijetla. Rascvale se radnim prostorom pjesničke zbirke Antona Tamaruta „Ja mu vjerujem“ i „Pisani prostor“ Darka Pere Pernjaka. I Orwellova „1984“ čeka novo čitanje krajem godine, ove koja je tako podsjećala na oči Velikoga brata. Promatra nas stari lisac, a mi se pokoravamo svakodnevnim pravilima Ministarstva istine. Jednom kada se pokaže što je sve bilo lažno, vjerojatno ne će biti ni važno. Samo će se rimovati. Na svjetskoj razini je i teroristički napad u Nici, troje ubijenih od strane pomahnitaloga napadača koji je uzvikivao „Alahu ekber“. Stvarnost je istinitija od „Pokoravanja“ Michela Houllebecquea i karikatura iz „Charlieja Hebdoa“. Stvarnost je užas.

Petak, 30. listopada
Potresi u Turskoj i Grčkoj. Sedam po Richteru. Poginuli, ruševine, apokaliptični prizori. U emisiji „Na kraju tjedna“ Trećega programa Hrvatskoga radija ugostio sam povjerenika za pastoral osoba s invaliditetom Varaždinske biskupije Leonarda Šardija. Razgovarali smo o Bibliji na hrvatskom znakovnom jeziku, točnije prijevodu četiriju kanonskih evanđelja, ostvarenih u suradnji Hrvatskoga saveza gluhoslijepih osoba „Dodir“ i Zakladom Čujem, vjerujem, vidim. Zanimljivo, gotovo dječačko pitanje koje me najviše zanimalo – a što kada je potpuna odsutnost sluha i vida, što tada? Odgovor se i krije u riječi – dodir. Primiti za ruku. A kako u vrijeme korone? Sve je otežano, svaki čovjek zaslužuje osjetiti Božju prisutnost i blizinu. Čak i kada se čini izgubljenim, pesimističnim, kada mu je potrebna blizina poimanja da je ljubljeno dijete Božje i da život nikomu nije kazna, već neprocjenjiva nagrada i popudbina za Nebo.

Subota, 31. listopada
Napokon sunce nad hrvatskom metropolom. Pročišćavam pjesme iz prve zbirke „Čajevi protiv učmalosti“. Mjesec objavljivanja u sljedećoj godini upitan je iz niza razloga. Ali stihove valja doraditi, (p)ostaviti ih što čišćima za sud javnosti, kojoj je poezija odavno prestala biti važnom, utjecajnom. Čak i ona najveća. Najsvetija. Primio sam dragi poziv iz Kanade, s pet sati vremenske razlike, od uglednoga građevinara i pjesnika Antona Kikaša. Prošlo je 29 godina od njegova zarobljavanja u zagrebačkoj zračnoj luci, i tromjesečnoga boravka u beogradskom vojnom zatvoru, potom i razmjene s generalom Jugoslavenske narodne armije. Najteži dani ususret bitkama za očuvanje hrvatske samostalnosti i neovisnosti. Zaboravlja li se? Sve, pomalo. Ustrajni pamte i zapisuju.
Umro je sir Sean Connery. Kada bi se o njemu morala samo jedna rečenica napisati: čovjek koji je bio sinonim za glumu.

Nedjelja, 1. studenoga
Blagdan Svih svetih. U sivilu dana molitva onima koji su, unatoč svim iskušenjima, činili čovječanstvo boljim mjestom. Mir i tišina plove zrakom, svatko se povlači u obiteljsko okrilje. Upalim televizor tek da pogledam dokumentarni film o Arsenu Dediću. Nesuđeni „akademski težak“, miris šibenskih vrtala, još malo šetnje grobljima, i gotovo. Gotovo čak i s parafrazama. Ne dajte se, Pjesnici, ni na onom svijetu. Dušni dan će svanuti na ovom.